Ima jedna tajna

 

Tužimo se na umor pred godišnje odmore. Po povratku s njih pripovjedamo kako bismo se trebali odmoriti od iscrpljujućeg odmora. Doista, postoje poslovi koji zamaraju i osobe koje iscrpljuju. Ima dana koji pritištu i i trenutaka koji iscjeljuju. Umor je povlašteni građanin našeg doba.

Ne kanimo ovdje govoriti o neurofiziologiji umora, niti razglabati o tome kako na vrijeme zaustaviti vlak koji nas vodi u provaliju nepovratne iscrpenosti. Nećemo govoriti ni o tome da se valja umjeti odmarati uranjanjem u svijet osjeta, niti o tome kako zadobiti mirnu noć organiziranjem mirnog dana. Ne kanimo pripovjedati o tome kako uvesti energetsku štednju vlastitih životnih energija i kloniti se emotivne rasipnosti, razlijanosti, na sve i sva, na krcanje poslova s kojima više ne možemo izlaziti na kraj, niti smo ih u stanju dobro obavljati, a jer ih ne obavljamo dobro, nismo zadovoljni. O svemu tome neće biti riječi.

Riječ je o jednoj tajni. Potražimo je u vlastitu iskustvu. Koja mati nije pregorjela veliki napor, izdržala ne malu muku, radi djeteta. I ako ste je upitali za umor, niste dobili odgovor. Koja zaručnica ili zaručnik, muž ili žena, nisu podnijeli upravo nadljudske napore da prevladaju udaljenost koja ih je djelila bez proklinjanja tegobe puta. Koji prijatelj ili prijateljica nije podnio napor da stisne ruku prijatelju ili prijateljici, da napravi uslugu, dobročinstvo, radost ne misleći na umor.

Ima jedna tajna. Isti taj napor, ista ta naprezanja, iste tegobe mogu biti i jesu izvor ojađenosti, beskrajne potištenosti u nekoj drugoj prilici, dok u navedenoj to nisu. Gdje leži tajna? U ljubavi. Veli se: “Što se mora nije teško.” No nije sva istina u toj riječi. Rekao bih radije: “Što se voli, ljubi, nije teško.” Kad se predmet uroni u vodu, pamtim nešto iz đaćke fizike, postaje, dok je u njoj, lakši. Kad sam kao dječak vukao čabar s vodom iz duboka bunara, lako bih ga potezao dok je bio u vodi, no kad sam ga izvukao nad razinu vode, zamalo da me težinom nije povukao u zdenac. Teret uronjen u ljubav gubi na težini, kao što i teret uronjen u vodu gubi na težini.

vlč. Ivan Golub, Čežnja za licem