Skandalozni alternativni kurikulum povijesti

Foto: galum.hr

Početkom studenoga održana je promocija nastavnog materijala pod nazivom Alternativni kurikulum za historiju/istoriju/povijest u Bosni i Hercegovini – doprinos promoviranju humanizma u nastavi historije i suočavanju s bosanskohercegovačkim kontroverzama. Kako je navedeno u promidžbenom materijalu cilj projekta jest doprinijeti unaprjeđenju nastave povijesti u BiH kroz razvijanje, uspostavljanje i testiranje zajedničkoga pristupa nastavi povijesti u sva tri nastavna plana i programa u BiH za osnovne škole. Fokusom na razvoj kritičkoga mišljenja, na promoviranje univerzalnih ljudskih vrijednosti i na civilizacijske vrijednosti kroz historiju želimo ponuditi alternative važećim (državnim) kurikulumima, posredno ih mijenjati te uticati na promjenu stavova nastavnika o važnom i nevažnom u ciljevima nastave historije. Projekt je implementiran uz podršku Fonda Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine.

Nova podjela povijesti

Premalo je prostora kako bi se iznijele sve nelogičnosti i nedostatci ovoga dokumenta koji se ni po obimu a ni po sadržaju ne može uzimati kao ozbiljan nastavni materijal. Iako se u predgovoru i uvodu ovoga dokumenta govori kako je cilj promoviranje univerzalnih ljudskih vrijednosti o nekakvoj alternativi postojećim nastavnim planovima i programima, ipak kada se pregleda i analizira navedeni materijal može se zaključiti da se radi o jednoj velikoj obmani ili bolje rečeno pamfletu koji bi trebao poslužiti za promoviranje nekakvih pogleda i stajališta koji nemaju veze sa znanošću, a niti s univerzalnim ljudskim vrijednostima. Okvirno rečeno, dokument je usmjeren na iskrivljavanje povijesnih činjenica i promoviranje određenih pogleda i ideologija koje suvremena historiografija ne može prihvatiti kao takve. Postavlja se pitanje kako netko tko se bavi poviješću može isticati socijalističke države kao primjer tolerancije ljudskih prava, površno pristupajući toj problematici kao da se nije dogodilo stradavanje milijuna ljudi u tim državama. Nevjerojatno je da se to nalazi u ovom dokumentu. Govori se o suočavanju s kontraverzama u povijesti kako u BiH tako i u svijetu. Iz dokumenta se ne vidi zašto je preskočen ili bolje rečeno ignoriran najvažniji dio povijesti BiH a to je srednjovjekovna povijest. Zašto je to preskočeno? Možda zbog toga što nekomu nije prihvatljivo da se govori o bosanskoj i humskoj vlasteli, njihovoj vjeri kulturi ili običajima?

Problem s pravopisom

Skandalozno je što su na dokumentu radili, kako je navedeno, eksperti a jedan dio njih nije svladao ni elementarno poznavanje pravopisa, ma kako ga oni nazivali. Naime, u tom dokumentu može se uočiti veliko nepoznavanje pravopisa koje čak znaju i pučkoškolci, a odnosi se na pisanje “ije” ili “je”. Često se autori pozivaju na svoje pravopise pa kad i to nije moguće onda se pozivaju na lokalni izgovor. Kada bi primijenili hrvatski pravopis ovaj dokument bio bi skandal nad skandalima. Ili izgleda, ovdje se primjenjuju privatni pravopisi pa što komu odgovara tako i piše. Teško je navesti sve rečenice u kojima se nalaze pogrješke jer bi ovaj članak bio uglavnom od njih sastavljen. Svatko tko se bavi pisanjem ovakvih dokumenta iz metodologije bi trebao poznavati da se primjenjuju ista metodološka pravila na početku dokumenta, i na kraju ili bilo kojem drugom dijelu.

Odobravanje terora

U dokumentu se navodi: Ekspertni tim ponudio je konkretan model kako modernizirati nastavu historije u Bosni i Hercegovini koja treba da doprinosi razvoju kritičkog mišljenja i pluralnog društva uz puno poštivanje etničke, religijske, kulturne i svake druge raznolikosti, a ne produbljivanju podjela i shvatanja podjele historije na “našu” i “njihovu”. Upravo suprotno od ove rečenice jest ovaj dokument u cjelini, a posebno izdvajamo osmi i deveti razred. Tu se jasno vidi pristranost autora koji se nisu vodili dostignućima suvremene historiografije nego su za potrebe svoje političke ideologije koju zastupaju pristupili i pisanju ovoga dokumenta. Čitajući dokument stječe se dojam da je u zapadnom kršćanskom svijetu novi vijek, a i suvremeno razdoblje bilo prožeto mrakom, nazadnošću, kršenjima svih oblika ljudskih prava netolerancijom itd., dok je Osmansko Carstvo po mišljenju autora bio prostor gdje su vladala ljudska prava i slobode bez obzira ne vjeru ili neku drugu pripadnost. Osim navođenja negativnosti koje su postojale u zapadnome svijetu, nepristran autor trebao bi također navesti negativnosti u Osmanskom Carstvu ukoliko želi pisati objektivnu povijest. Ali to ovdje nije učinjeno. Unatoč navodima kako ovaj dokument ima cilj spriječiti nove podjele ili podjelu povijesti na našu i njihovu, upravo suprotno tom navodu ovaj dokument produbljuje podjele i inzistira na našoj i njihovoj povijesti. Kako bi čitatelj barem razumio o čemu je riječ, navodimo dio teksta iz spornoga dokumenta: Prve dvije tematske cjeline problematiziraju navedene vrijednosti u svijetu islama, primarno u Osmanskom carstvu, i u svijetu zapadnog i istočnog kršćanstva u periodu od 1450. do 1918. godine, s posebnim primjerima iz historije Zapadnog Balkana te centralne i istočne Evrope. Prezentiraju se životne situacije koje se mogu označiti kao primjeri tolerancije, suživota, saradnje, poštovanja i interakcije između različitih vjerskih, kulturnih i etničkih zajednica… Unutar osmanskog povijesnog konteksta, posebna pažnja bit će posvećena detektiranju tolerancije i društvenih interakcija u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu kao prostoru koji je u navedenom razdoblju bio kulturalno i vjerski mješovit te koji je, između ostalog, zanimljiv i po tome što se radilo o pograničnom području Osmanske države, zoni u kojoj su se dodirivali svijet islama i svijet kršćanstva.

Kako se mnogi pa čak i ovi autori vole pozivati na bosanske franjevce i njihove navodne slobode koje su uživali pa čak to navode kao posebnu temu, predlažemo autorima da pročitaju neki od ljetopisa franjevačkih samostana i bit će im, nadam se, jasno u kakvu su položaju bili bosanski franjevci, kako su živjeli katolici u Osmanskom Carstvu ili općenito nemuslimani. I vidjet će tzv. značaj Ahdname. Kako bi nas uvjerio u svoja stajališta autor ponavlja: Cilj ove teme je promoviranje ideje tolerancije, dijaloga, multikulturalnosti i uzajamnog poštovanja tako što će se učenici upoznati sa značajem ovih ideja u suvremenim evropskim društvima, ali i s primjerima iz povijesti političkog i kulturnog svijeta islama, na prvom mjestu Osmanskog carstva, u periodu od 1450. do 1918. godine, koji svjedoče o životnim situacijama koje se mogu označiti kao primjeri tolerancije, suživota, saradnje, poštovanja, tolerancije i interakcije između različitih vjerskih, kulturnih i etničkih zajednica.

Kako je ovaj dokument namijenjen nastavnicama, postavlja se pitanje jesu li autori ovoga skandaloznog teksta svjesni da su ti profesori povijesti pročitali neku knjigu koja se odnosi na ovo o čemu su oni pisali ili možda jesu li imali predavanja na svojim fakultetima? Teško je ne primijetiti kako se nastoji Katoličku Crkvu prikazati u potpuno lošem svjetlu kao da ništa pozitivno nije postojalo. A kako god bilo, zapadna kultura je nastala na kršćanskim temeljima i to zapadno društvo dostiglo je stupanj demokratizacije zahvaljujući i učenjima kršćanskih mislilaca kroz povijest do danas.

Socijalistički sustav

Posebno je zanimljivo kako autori u devetom razredu govore o socijalističkim zemljama (zemlje narodne demokratije). Pitam se kako to autorima nije poznato stradanje ruskog, ukrajinskog, albanskog i drugih naroda koji su se nalazili u tim navodnim demokracijama. Posebno je bitno istaknuti rečenicu koja oslikava svu površnost autora u izradi ovoga dokumenta: Primjeri iz jugoslovenske historije koji govore o humanizmu, saradnji, toleranciji i jednakosti. Tko je živio u Jugoslaviji njemu je sasvim jasno koliko je bilo jednakosti i ljudskih prava. Stradanje stotina tisuća ljudi nakon Drugoga svjetskog rata na prostoru Jugoslavije sasvim sigurno nije primjer koji se treba stavljati u kontekst humanizma, ljudskih prava i sloboda. Nadam se da će biti dovoljno znanja i mudrosti da ovaj dokument ne bude primijenjen niti u jednoj školi u BiH a posebno ne u školama u kojima se izvodi nastava po Nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku.

Dr. Ivica Glibušić

Izvor: Crkva na kamenu