Evo za kakve se temelje Europe zalagao papa Benedikt XVI.

KRIZA EUROPE

Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) jedugi niz godina je s velikom pozornošću pratio europske društvene i kulturne procese. Objavljujemo njegov tekst iz knjige „Europa Njezini sadašnji budući temelji“, koji pokazuje svu dubinu i slojevitost njegova promišljanja o toj temi. Tekst je nastao za predavanje održano 28. studenoga 2000. u  Berlinu, a zadnji dio je prerađen za predavanje u Senatu Republike Italije  u  svibnju 2004.. U tekstu Papa upozorava na krizu Europe te se  zalaže za jasne vrijednosti na kojima bi se trebao temeljiti europski Ustav i uopće europska društvena perspektiva. Koliko je to uvaženo od strane političkih elita koje su krojile Ustav i koje kroje europsku sadašnjost i budućnost procijenite sami čitajući tekst.

„(…) Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja.

Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije.

(…) Tako se nalazimo pred pitanjem: kako se stvari trebaju dalje razvijati? Postoji li u nasilničkim previranjima našega vremena identitet Europe koji ima neku budućnost i za koji se možemo zauzeti svim našim snagama? Nisam pripravan detaljnije raspravljati o budućemu europskom Ustavu. Želio bih ukratko naznačiti samo temeljne moralne elemente koji, po mome mišljenju, ne bi smjeli izostati.

Prvi element je “bezuvjetnost” kojom ljudsko dostojanstvo i ljudska prava moraju biti predstavljena kao vrijednosti koje prethode bilo kojemu državnom zakonodavstvu. Ova temeljna prava ne stvara zakonodavac niti ih netko dodjeljuje građanima, “već prije svega postoje po vlastitome pravu, zakonodavac ih oduvijek mora poštovati, prethodno su mu dana kao vrijednosti višega reda”14. Ta vrijednost ljudskoga dostojanstva, koja prethodi svakome političkom djelovanju i svakoj političkoj odluci, u konačnici upućuje na Stvoritelja. Samo Bog može utvrditi vrijednosti koje se temelje na bîti čovjeka i koje su nedodirljive. Pravo i istinito jamstvo naše slobode i ljudske veličine jest činjenica da postoje vrijednosti s kojima nitko ne može manipulirati; kršćanska vjera vidi u tome otajstvo Stvoritelja i stanja slike Božje u kojemu je čovjek stvoren.

Danas gotovo nitko neće izravno nijekati prvenstvo ljudskoga dostojanstva i temeljnih ljudskih prava u odnosu na svaku političku odluku; još uvijek su preblizu strahote nacizma i njegove rasističke teorije. No, na konkretnome području takozvanoga napretka medicine postoje vrlo stvarne prijetnje tim vrijednostima: bilo da mislimo na kloniranje, bilo da mislimo na čuvanje ljudskih zametaka u svrhu istraživanja i darivanja organa, bilo da mislimo na cijelo područje genetičke manipulacije: polagano gušenje ljudskoga dostojanstva koje nam ovdje prijeti ne može nikome biti nepoznato. K tome se pridružuju trgovanja ljudima koja su u porastu, novi oblici ropstva, trgovanja ljudskim organima namijenjenim presađivanju. Uvijek se navode dobre nakane kao opravdanje za ono što ne može biti opravdano.

Sažmimo: pisano utvrđivanje vrijednosti i dostojanstva čovjeka, slobode, jednakosti i solidarnosti s temeljnim tvrdnjama demokracije i pravne države uključuje neku sliku čovjeka, neki moralni izbor i neko poimanje prava, stvarnosti koje nipošto nisu očite, ali koje su zapravo temeljni čimbenici identiteta Europe, koji bi morali biti zajamčeni u budućemu europskom Ustavu i u njihovim konkretnim zahtjevima i koji se zasigurno mogu braniti jedino ako se uvijek iznova oblikuje odgovarajuća moralna savjest.

Druga točka u kojoj se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogaman brak, kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice, uređen je polazeći od biblijske vjere. On je dao Europi, onoj zapadnoj, kao i onoj istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja koji je tu zacrtan morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščezla ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka. U napadnoj suprotnosti sa svim tim jest i zahtjev homoseksualaca za zajedništvom života koji sada, na opće čuđenje, traže pravni oblik koji bi više ili manje bio izjednačen s brakom. Tim se zahtjevom napušta cjelokupna moralna povijest čovječanstva koja je, unatoč svim različitostima pravnih oblika braka, ipak uvijek znala da je brak po svojoj bîti posve posebno zajedništvo muškarca i žene koje se otvara djeci i na taj način obitelji. Ovdje nije riječ o diskriminaciji, već o pitanju što je ljudska osoba kao muškarac i kao žena te kako zajednički život muškarca i žene može primiti pravni oblik. Ako se, s jedne strane, njihovo zajedničko prebivanje sve više udaljava od pravnih oblika, a s druge strane, homoseksualno sjedinjenje sve više promatra kao da je na istoj razini s brakom, onda je slika čovjeka pred uništenjem čije posljedice mogu biti iznimno teške.

Zadnja moja točka je religijsko pitanje. Ne bih ovdje želio ulaziti u složene rasprave posljednjih godina, već samo istaknuti temeljni vid za sve kulture: poštovanje prema onome što je drugome sveto, a na osobit način poštovanje prema svetomu u najuzvišenijem smislu, prema Bogu, što smijemo pretpostaviti da ćemo naći i kod onoga koji ne želi vjerovati u Boga. Društvo u kojemu nema toga poštovanja izgubilo je nešto bitno. U našemu sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuje vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava.

Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. Zapad se, da, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe; od vlastite povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a da više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i strastveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No, multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona zasigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onome što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret prema svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. Mi dakako možemo i moramo učiti iz onoga što je drugima sveto, no upravo pred drugima i za druge naša je dužnost u nama samima njegovati poštovanje pred onim što je sveto i pokazati lice Boga koji nam se objavio, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince; Boga koji je toliko čovječan da je i sâm postao čovjekom, i to patnikom, koji trpeći zajedno s nama daje patnji dostojanstvo i nadu.

Ako to ne činimo, ne samo da niječemo identitet Europe, već zakazujemo u službi na koju drugi imaju pravo. Za svjetske kulture apsolutna svjetovnost koja se oblikovala na Zapadu nešto je duboko tuđinsko. One su uvjerene da svijet bez Boga nema budućnost. Stoga nas upravo multikulturalnost poziva da iznova uđemo u sebe same.

Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.)

Bitno.net