Roger Scruton (1944 – 2020)

Iako nam je uvijek potrebno nekoliko dana da se priviknemo na novu godine, ova 2020. se čini posebno futuristična. Lako je zamisliti naprednjaka koji viče ovo su dvadesete, ne mogu vjerovati da svijet još nije oblikovan po mojoj volji. Ipak, konzervativac koji je svjestan da je puno teže nešto izgraditi nego porušiti, odnosno koji je svjestan da nije dovoljno porušiti stari poredak i prepustiti budućnosti da se dogodi – uništimo obitelji, brak, gospodarstvo i neka bude budućnost – svjestan je da svaka promjena nije napredak. (U kompleksnom sustavu većina promjena je negativna.) Činjenica nove godine nije činjenica i napretka.

S nekoliko tjedana zaostatka objavljujem ovaj post posvećen filozofu Rogeru Scrutonu. Ukoliko pratite neke od konzervativnih medija mogli ste pročitati razmišljanja i sjećanja njegovih kolega i prijatelja. Preporučio bih Johna Haldanea koji u firstthing piše Roger Scruton: Burkean and bohemian i nudi kratak pregled Scrutonova doprinosa i ideja. Ed Feser također na svoj način sažima Scrutonov rad u postu Scruton’s virtues(U ovome postu sam iskoristio nekoliko necitiranih razmišljanja iz Haldaneova eseja.)
Iako nažalost nije toliko poznat u našoj široj javnosti možete pronaći i domaćih tekstova; narod je prenio Ristićeva razmišljanja Roger Scruton – odlazak vitezakonzervativne misli, Vujićeva In memoriam Roger Scruton, jedan od najutjecajnijikonzervativnih mislilaca, a bitno.net Džebina (Bitno.net je već obavio ranije nekoliko Scrutonovih razmišljanja.)
***
Redovito sam pratio, iako u zadnje vrijeme s nešto manje inteziteta, snimke Scrutonovih predavanja te se zabrinuo kada sam ga vidio držeći se za štap u nešto slabijem fizičkom izdanju. Ispostavilo se, tada, da se radilo samo o posljedici pada pri jahanju. Pomislio sam da je prilično neodgovoran, osoba njegova talenta i znanja u najboljim filozofskim godinama trebala bi se bolje čuvati.
Nakon toga sam naišao na vijesti o tome kako ga ljevičarski novinari i političari protjeruju iz nekog urbanističkog savjetodavnog tijela služeći se nevjerojatnim optužbama, podmetanjima i lažima, ali sam odbio pratiti taj “skandal” jer mi je situacija djelovala toliko apsurdnom i nevjerojatnom da nije vrijedna praćenja. (Unatoč početnom kukavičluku Konzervativaca – koje ne brine konzervatizam nego medijska slika – situacije je razriješena i vraćen je na svoju poziciju. Neki kritičari su tvrdili da mu nije mjesto u tom savjetodavnom tijelu, da nema kvalifikacije, ali ako ih on nije imao onda je stvarno upitno tko ih ima. U međuvremenu je tijelo izdalo dokument puno strašnih savjeta poput onog da naglasak treba biti na ljepoti, ili da bi trebali posaditi više voćki u urbanim sredinama.)
Scruton je, ako ništa drugo, uvijek imao neprijatelje po kojima možete znati da je u pravu, ili barem da je vrijedan čitanja. Čak i komentari kritičara nakon njegove smrti zvuče kao komplimenti koje bi si svatko poželio. Izjava da je Scruton posvetio svoj život promoviranju ljepote [a ona je buržoazijski alat političkog ugnjetavanja] ne zvuči tako opasno kao što se nekima s Ljevice čini. Suočeni sa Scrutonovim radom, mnogi su shvatili da im jedino preostaje pozivati se na poznate i zamorne optužbe. Unatoč stalnom neprijateljstvu akademske i medijske okoline, Scruton je bio pametniji i načitaniji od većine njih, širokog interesa i kompetencija, pisao je jasnije i ljepše od njih.
Jednom je zapisao kako su na njegovu sveučilištu bila samo dva predstavnika konzervatizma, on i gospođa iz kuhinje koja je uz svoju blagajnu imala sliku pape. Napadi na njegov rad nisu ništa novo, pratili su ga kroz čitavu karijeru. Danas se često govori o kulturi zatiranja svih ne-ljevičarskih ideja, ali ta kultura već dugo postoji i nešto je što ga je pratilo kroz karijeru (nedobivanje posla i titula, prekidanje predavanja, protjerivanja itd.).
Ponekad bi izrazio svoju frustriranost jer se čitavo njegovo djelovanje povezivalo s njegovim konzervatizmom – kao da je imao samo jednu ideju; Ili kada bi izvukli neku kontroverznu rečenicu i tako ga navodno razotkrili, bez da su uopće uzeli u obzir što je zapravo rekao ili koji su njegovi stvarni argumenti; Ili kada su ignorirali činjenicu da je promijenio mišljenje o nekim stvarima kroz svoju karijeru.
Gledao sam snimku jednog njegova predavanja na liberalnom sveučilištu (gostovanje je izazvalo reakciju ljevičara), uvodničar je proveo desetak minuta objašnjavajući zašto uopće dopustiti nekome poput Scrutona da održi predavanje; prilično tužan – i nevjerojatan – prizor u kojem je Scruton prisiljen sjediti i slušati objašnjenje smije li uopće nešto reći.
Jednom prilikom je održao i predavanje članovima patriotske stranke, mnogi su ga ljevičarske kolege navodno dobronamjerno upozoravali da nikako ne smije održati predavanje i pokazati se u društvu tih ljudi. Iznenadila ga je ta novonastala zabrinutost za njegovu karijeru, ali im je mirno odgovorio i upitao ih zašto ga onda oni ne pozovu da govori o temama koje su toliko bitne za naše društvo i koje izazivaju toliku zabrinutost kod običnih ljudi. (Radilo se konkretno o imigraciji.)
Nevoljko pišem o takvim negativnim stvarima ovom prilikom, ali možemo nešto naučiti iz njih. Iako je bio prilično blag u svojoj polemici – uz neke izuzetke, i iako je prepuštao prostor ljevičarima i prihvaćao njihove zabrinutosti, svejedno je bio žrtva poznatih optužbi. Koliko god kompleksna njegova misao, postoje oni koji će je svesti na poznate optužbe od kojih se nije moguće obraniti. Ponekad će ga indirektno optužiti već i zato jer navodno ohrabruje one koji su krivi za te zločine mišljenja.
Možda nije primjereno niti pisati o negativnome jer konzervatizam nije negativna filozofija u tome smislu. Ne radi se o slijepoj predanosti nekoj ideologiji nego o prepoznavanju onih stvari koje su nam toliko važne i koje cijenimo u životu, stvarima koje volimo, stvari koje ne možemo sami stvoriti, onim stvarima koje smo naslijedili i koje trebamo predati slijedećoj generaciji. Nažalost, često ih počinjemo cijeniti tek kada shvaćamo da ih gubimo, odnosno o njima počinjemo govoriti tek kada su napadane. (Scrutonov konzervatizam nije nalik onom nekih američkih autora koji govore samo o ekonomiji ili pravu.)
Konzervativci ne traže smisao života u politici te stoga često sav politički prostor prepuštaju liberalima svih vrsta. Konzervativci ne traže mir, ne traže otkupljenje, ne traže nadu u politici; imaju religiju, obitelj, umjetnost itd.
Posljednja Scrutonova pojavljivanja u javnosti pokazala su da je borba s teškom bolesti imala očekivane posljedice tako da vijest o njegovoj smrti nije iznenađujuća. Barem je pod kraj života dobio dio zasluženih priznanja. (Poput onog za organizaciju podzemnog sveučilišta u komunističkim državama.)
***
Kada govorimo o suvremenim filozofima, nije mu bilo ravna. Područje njegovih intelektualnih, estetskih i praktičnih interesa bilo je izvanredno široko, popraćeno odgovarajućim sposobnostima i znanjem. Nevjerojatno produktivan, pisao je knjige o filozofiji, politici, okolišu, općenito o estetici, arhitekturi i glazbi. Pisao je i o vinu, lovu, religiji - i konkretnoj tradiciji i općenitom načinu ljudske svijesti i aktivnosti, itd.
Teško je predstaviti sve teme o kojima je pisao. Reći da je pisao o glazbi ili umjetnosti, moglo bi nekoga navesti na ideju da je pisao recenzije, a ne da je bio jedan od najkreativnijih i napronicljivijih praktičara estetike. Ili reći da je pisao o politici nekoga može navesti da je pisao o dnevnoj politici, a ne da je jedan od najbitnijih konzervativaca prošlog stoljeća). Kroz pedesetak knjiga dotakao se mnogih područja, pritom izbjegavajući klišej da takva širina podrazumijeva i plitkost. Osim same filozofije, autor je opera, nekoliko manjih glazbenih djela, romana, mnoštva kolumni i eseja itd. Bavio se uredničkim i izdavačkim radom, organizacijom ljetnih škola, podzemnog sveučilišta u komunističkim zemljama itd.
Na ovome blogu, posvetio sam mu ranije jedan post Roger Scruton – najbitniji živući filozof konzervatizma.
Najdostupnije njegovo djelo o estetici je dokumentarac Why beauty matters kojeg sam preporučio puno puta, i ne mislim da će još jedan put biti previše. Ako nemate vremena, pogledajte uvodnih par minuta, sjajno sažima modernu umjetnost. (Ideje koje izlaže su napadane od glavne struje, ali mnoštvo umjetnika i običnih ljudi su mu zahvalne što je tako lijepo artikulirao ono što i sami prepoznaju. Ukoliko ste se zapitali što vam zapravo nudi moderna umjetnost – kultura, dokumentarac daje neke odgovore. Umjetnici koji se navodno bore protiv kiča i klišeja, promoviraju vlastiti klišej transgresije. Ne smijete pružati ljudima nešto lijepo, nešto što bi im donijelo utjehu, nego ih morate šokirati. Okruženi sebi sličnima, uvjeravaju se u vlastitu progresivnost, zauzimaju službene i poluslužbene kulturne institucije; govore o “originalnosti”, “transgresiji” i “novim putevima”, ali time samo šire vlastiti klišej.) Objavio sam post o dokumentarcu Scruton o važnosti Ljepote 
Razgovor, svojevrsni dokumentarac, Beauty and Consolation također pruža dobar uvod u njegova razmišljanja.

Popis ranije objavljenih postova na blogu koji se bave Scrutonom;

Na youtubu, i drugim platformama, možete pronaći veliki broj predavanja koje je vrijedno pogledati.
***
Scruton će vjerojatno ostati upamćen najviše po svome radu u estetici. Ne samo da je pisao o ljepoti, nego je o njoj pisao jako lijepo. Poetično, hrabro i duhovito. (Akademska estetika nije tema koji bi me nekoć zanimala, i ne zanima me toliko ni sada, ali njegova popularnija djela iz toga područja pružaju sjajan lijek za današnju situaciju. Uzevši u obzir područje, prilično su rigorozna i argumentirana.)
Scruton pokazuje da svijet iskustva, oblikovan ljudskim značenjem i vrijednostima, nije niti iluzija niti društveni konstrukt.
Odlučno se suprostavljao znanstvenom redukcionizmu, tražio je način obnavljanja vrijednosti i smisla svijeta, njegova kvalitativnog bogatstva i posebnosti, pritom ne negirajući moć i uspjeh znanstvenih metoda kvantitativne analize i kauzalne generalizacije.
The Soul of the World Scruton prepušta darwinijskoj biologiji živa bića, ali ljudski um je nešto drugo; naša samosvijesnost i njeni intencionalni rezultati izmiču znanstvenim – evolucijskim i neurofiziološkim – objašnjenjima. Naša iskustva i misli uključujući koncepcije, afektivne reakcije i evalucijske prosudbe koje nadilaze puki utjecaj svijeta na naša osjetila, ne radi se samo o životinjskim instinktima, ili evolucijskoj adaptaciji. Područje ljudskog iskustva je područje značenja i vrijednosti, u njemu nismo životinje nego subjekti. U takvom razmišljanju, primarni fokus je na interakciji osoba, fenomenu među-osobog prepoznavanja.
Postoji pristup znanosti, ali postoji i pristup interpersonalnog razumijevanja koji nam je potreban za razumijevanje svijeta. (Postoji materijalno i smisleno, a u smislenome prepoznajemo estetsko, etičko i duhovno.)
Ne mogu reći da imam senzibilitet koji bi mi omogućio da samo tako prihvatim (i shvatim) sve što je pisao o ovoj temi, ali njegovo artikuliranje problema sa modernom umjetnošću – uključujući modernističku arhitekturu koju ste prisiljeni gledati i nikako je ne možete izbjeći - nešto je što bi se čini na pravom tragu.
Važnost (eksplicitnog) prepoznavanja estetike je nešto čime je djelovao na mene, ali neke ideje mi djeluju prilično strano. Pritom ponajviše mislim na ideje poput one da visoka kultura (možda) može biti zamjena za religiju.
Uspio mi je približiti određena umjetnička djela, ali neka druga nisu nešto što bi na mene imalo poseban učinak (pogotovo “religijski”). Pritom ne mislim da je krivnja na njemu – niti neki drugi filozofi me nisu uvjerili. Možda se jednostavno radi o manjku truda kojeg sam spreman uložiti, ali dio njegovih objašnjenja mi djeluje prilično strano.
***
Scruton jest bio konzervativac, ali kao što ističe Haldane, bio je i boemskog senzibiliteta. Skrasio se posljednjih desetljeća na svojoj farmi u malenom engleskom selu, ali glavni proizvod te farme je i dalje bio sam Scruton.
Pisao sam nešto o njegovim liberalnim kritičarima (liberali svih vrsta), ali sam ovih dana naišao i na kritike suprotnog političkog predznaka. Neki su primijetili da njegove ideje nisu nešto što bi katolik trebao nekritički prihvatiti, da nisu spojive s katoličkom tradicijom (bilo u teološkim pitanjima ili pitanjima političke filozofije – a tu su i druga metafizička pitanja koja imaju svoje implikacije). S obzirom da nije bio katolik, i nije djelovao u nekoj od katoličkih intelektualnih tradicija, to je nesumnjivo točno. (Pisao je o religiji, nedjeljom svirao u crkvi, branio religiozne institucije itd., ali njegove vjerske prednosti ne bi prepoznali kao predanosti tipičnog vjernika.)
Istina je da se ne možete nekritički osloniti na njegova razmišljanja – ima li itko za koga bi to vrijedilo?, ali ponekad je zanimljivo pročitati što ima za reći upravo zato jer nudi drugačiji pristup. U određenim situacijama je lakše predstaviti argument kakav bi dao Scruton za određenu konzervativnu poziciju oko društvenog pitanja nego što bi bilo ponuditi čitavu metafizičku pozadinu kakve se drže tradicionalisti. (Naravno, u konačnici je nužno imati dobru metafiziku, ali i njegovi argumenti imaju svoju snagu..)
Čitajući Scrutona, možete prepoznati da je prepuštao previše prostora filozofskom naturalizmu, uvažavao je – i precjenjivao – njegove argumente. Ponekad bi to moglo djelovati neobično, ali izgleda da poduhvati kojima se bavio često nisu, prema njemu, zahtijevali direktno suočavanje s njime.
Uobičajene su kritike i da daje preveliki naglasak na estetiku kao lijek za naše probleme. Možda ta kritika vrijedi ako uzimate u obzir samo dio njegova rada, ali upoznat je s time da umjetnost nema uvijek oplemenjujuću funkciju. Ne bi negirao da je doživljaj neuke pobožne starice pred kičastim kipom “superiorniji” osjećaju educiranog sekularnog turista koji se nađe ispred velikog religioznog djela. (Doduše, u današnje vrijeme upitno je tko je educiran. Jedna američka studentica povijesti umjetnosti je nakon studijskog putovanja po talijanskim crkvama upitala zašto su umjetnici stalno prikazivali baš muško dijete. Lekcija koju je naučila na studiju nije koja je istina tih djela, što prikazuju ta djela, nego kako ih protumačiti kao priču o ugnjetavanju. Ovih dana je i prestižni fakultet donio odluku o prekidu popularnih predavanja o povijesti umjetnosti jer se ispostavilo da svi najveći umjetnici Zapadne civilizacije pripadaju određenoj demografskoj skupini, a takvo što je nespojivo s ciljevima i težnjama današnjeg svijeta.)
Iako nije toliko poznat u široj javnosti, Scrutonov utjecaj vidljiv je kod nekih popularnijih ličnosti. Zašto njegov rad nije bolje prihvaćen u akademskoj zajednici možemo samo nagađati. Zapravo dio odgovora nije teško pogoditi. No, možda je nešto i u ovome što je zapisao P. Hitchens;

“Moje najdraže sjećanje na Rogera potječe s njegova predavanja na koje sam otišao s nadom osobnog razvoja. Nisam razumio predavanje, ali opustio sam se i prepustio smijehu (zajedno sa gotovo svima prisutnima) kada je svoje predavanje završio riječima: ‘Često sam se pitao zašto ovaj argument nije imao veći utjecaj, ali pretpostavljam da je razlog taj što ga nitko drugi ne razumije.'”

Možda svako Scrutonovo djelo nije za svakoga, ali možemo od njega puno naučiti. Izgubili smo značajnog filozofa, ali njegovi kreativni i pronicljivi radovi ostaju.
izvor: katolik s dna kace