Scruton o važnosti Ceremonije

Nakon što je istaknuo ciljeve vojske (učinkovita primjena sile protiv neprijatelja) te oblikovanje karaktera vojnika (kroz prakse koje vojska zahtijeva), Scruton, u The Meaning of Conservatism (2002.), napominje;

Prvo i najznačajnije svojstvo je odvojenost pojedinca od službe koju obavlja. Vojska pruža jasan primjer, no isto vrijedi za svaku ustanovu; Zbog toga ustanove i izazivaju privrženost onih koji u njoj izravno ne sudjeluju. Odvojenost nam pokazuje kakvu moć ima i što određena pozicija podrazumijeva, koja je priroda i opseg njezine odgovornosti, neovisno o osobnim kvalitetama. Vojnik je dužan poštovati svog časnika ne zbog časnikove osobnosti, nego zbog njegove pozicije. Shvaćaju spomenutu razliku, vojnik stječe dojam o zajedničkom poretku kojem pripadaju i on i časnik. Naravno, osobnosti i služba utječu jedno na drugo, nedostojna osoba može umanjiti dignitet službe, a dostojna služba može podići dignitet onoga tko je obavlja. Razlika o kojoj govorimo pruža objektivnu nužnost službi u očima onih koji su joj podležni. Svaki istinski prihvaćen sustav mora imati takve pozicije, pozicije koje popunjavaju pojedinci čija se osobnost u određenom smislu izgubi u njima. Ukoliko to nije slučaj, raditi će se o proizvoljnoj moći.
Vojska nam pruža još jednu zanimljivo svojstvo. Radi se o raširenosti rituala i ceremonije. Poštovanje prema službi je integralni dio discipline, a time i vanjskih ciljeva vojske, ali ritual i ceremonija daje sliku vojske koje se ne bavi obavljanjem svojih zadanih ciljeva, nego sliku vojske u miru. Ipak, kao što svi znaju, vojne parade i prikazi imaju veliku simboličku snagu, podjednako veličaju i sudionike i gledatelje, postaju fokus zajedničkih odanosti. Sve nedavno osnovane države iskorištavaju prirodni šarm vojne ceremonije, u kojoj moć, kroz transformaciju u simbol, stječe autoritet. Jedna od slabosti zapadnih demokracija je što određena rezerviranost prema takvim stvarima nadjačava potrebu za sudjelovanjem u istim.
***
Zanimljivo je primijetiti kako se, u civilnim stvarima, gubitak ceremonije podudara s gubitkom distinkcije između pojedinca i službe, tako da moderni predsjednici i državnici, u pokušaju da si osobno priskrbe dostojanstvo koje pripada službi, pokušavaju koliko god to mogu ukloniti državne ceremonije. Postaju “neformalni” kako bi postali izvanredni.

Scruton napominje da američki predsjednici kultiviraju neformalni stil zbog kojih postaju predmet osobnih osjećaja. Više ne govorimo o predsjedniku nego o gospodinu Nixonu (Clintonu ili Carteru). Oni postaju osobno odgovorni za odluke koje njihova služba zahtijeva. Služba i osoba se prestaju razlikovati.

Razmišljanje o ovim stvarima može navesti do zaključka da je ustavna monarhija jedna od najmudrijih institucija. U liku monarha sažeta je sva svečanost ureda, i svo veličanstvo države. Monarh, odvojen od direktne uključenosti u vlast, oslobođen je utega odgovornosti; Ali ipak, kroz intelektualni konstrukt “krune”, monarh također predstavlja čitav autoritet države. Ako čast i autoritet proizlaze od Krune, onda proizlaze objektivno, ne iz osobnog hira, nego života države.
***
Svaka ceremonija zahtijeva simboličnu dubinu – svijest da se dotiče stvari ispod površine, da se dotiče stvarnosti koje nije moguće prenijeti u riječi. Izražava nešto više od slučajnog zajedništva prisutnih sudionika. Upućuje ih na na nešto “transcendentno“, nešto što nisu u stanju potpuno shvatiti. Emocije koje se vežu uz državne ceremonije uvijek nadilaze svoje direktne razloge. Sudionici i gledatelji su uzdignuti ka nečem većem, prema čemu je stvarnost vojne ili političke snage tek blijeda slika.
PS
Izgleda sa su mnogi na Ljevici svjesni stvar koje ističe Scruton. Upravo zato im se i protive. Bilo da se radi o mimohodu povodom proslave vojne pobjede ili drugih državnih svečanosti.
Ne smijemo poticati javne svečanosti koje bi rezultirate slavljenjem naših zajedničkih odanosti. Iako se one koji ignoriraju svečanosti pokušava prikazati poniznim, upravo je suprotno istina. Osoba se odbija izgubiti u ritualu, sakriti svoju taštinu, i dopustiti nama užitak rituala.
Pokazuje nepoštovanje i prema službi koju obavlja i prema svima onima koji bi trebali biti podložni istoj. Izjednačujemo službu sa osobom koja ju obavlja. Služba gubi svoju ulogu i teško je u njoj prepoznati legitimni autoritet.