Mario Stefanov: Europsko carstvo oružja i zelene ideologije

Zagađenje koje uzrokuju vojne snage drastično se povećava tijekom ratnih sukoba. Analitičari organizacije „Oil Change International“ uspjeli su kvantificirati procjenjene emisije stakleničkih plinova tijekom rata u Iraku. Prema njihovoj studiji između 2003. i 2007. g., rat u Iraku je uzrokovao emitiranje 141 milijuna tona samo ugljičnog dioksida, što na svaku godinu rata otpada više nego što ga godišnje u atmosferu ispusti 139 država svijeta. U proračun nisu uključeni ostali štetni plinovi ispušteni u atmosferu nastali zbog djelovanja ubojnih sredstava, a koji se također mogu mjeriti u milijunima tona. Po njihovim proračunima američka vojska troši čak milijun barela nafte dnevno i doprinosi štetnoj emisiji koja utječe na globalno zagrijavanje od 5 posto. Dakle, vojska koja broji 1,4 milijuna vojnika i ostalog vojnog osoblja sudjeluje s 5 posto klimatskih štetnih emisija u svijetu koji broji 7,5 milijardi stanovnika.

Prema podacima posljednjeg izvješća SIPRI-a, Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (Stockholm International Peace Reasearch Institute) objavljenog u prosincu 2019. godine, europska industrija naoružanja i vojne opreme druga je po veličini proizvodnje i prodaje odmah nakon američke, ne računajući kinesku za koju su podaci nedostatni i baziraju se samo na procjenama.

Po SIPRI-u 83 posto proizvodnje oružja najvećih svjetskih tvrtki vojne industrije dolazi iz 70 tvrtki sa sjedištem u SAD-u i Europskoj uniji. Čak štoviše, dok je ukupna prodaja 100 prvih tvrtki za proizvodnju i prodaju oružja tijekom 2019. godine porasla za 4,6% u odnosu na prethodnu godinu, prodaja američkih i tvrtki iz najmoćnijih članica Europske unije povećala se za 5,2 %.

Prednjači Njemačka, koja rapidno širi obrambenu proizvodnju, pa je primjerice „Rheinmetall“ grupa sa sjedištem u Dusseldorfu u prvih 9 mjeseci prošle godine uspjela povećati prodaju za 11,8% u odnosu na prethodnu godinu. Porast njemačkog obrambenog proračuna i političke najave njegovog daljnjeg rasta, kao i porast  narudžbi iz inozemstva, za njemačku i europsku vojnu industriju osigurat će nove poslove čija se vrijednost mjeri u desecima milijardi eura. Treba pritom računati da moćne europske tvrtke vojne industrije oko sebe okupljaju tisuće poslovnih partnera i da taj vojno-industrijski kompleks osigurava desetke tisuća radnih mjesta u vodećim državama članicama Europske unije.   Njemački izvoz naoružanja i vojne opreme, jednako kao i francuski, dramatično raste iz godine u godinu, a Njemačka se pritom polako oslobađa normativnih okvira koji su joj ograničavali izvoz oružja u ratom zahvaćena područja. Sada njemačka industrija, uglavnom bez ikakvih ograda, a u  politički osjetljivim slučajevima uz pomoć tvrtki kćeri u trećim državama hladno prodaje oružje zaraćenim državama s despotskim režimima, kao što su Saudijska Arabija i zaljevske  petromonarhije.  Tako njemačko streljivo nominalno proizvedeno u južnoafričkom „Rheinmetall Denel Munition” (Pty) Ltd . koji je u zajedničkom vlasništvu njemačkog Rheinmetall Waffe Munition GmbH i južnoafričkog Denel (Pty) Ltd., a zapravo proizvedeno u „Denel“-ovoj tvornici kod Al-Kharja u Saudijskoj Arabiji bez ikakvih problema, unatoč povremenim političkim prosvjedima i blokadama i dalje „praši“ po nesretnom Jemenu.

Izrazito prljava vojna industrija, koja emitira ogromne količine CO2,  tako čini lavovski i objektivno nezamjenjivi dio ukupnog BDP-a najmoćnijih država članica Europske unije. U ovome trenutku ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti udjel vojne industrije u vanjsko-trgovinskoj bilanci  i ukupnom BDP-u vodećih članica EU. Posebice stoga jer je pokrenuto intezivno jačanje obrambenih snaga članica Europske unije,  što zbog zahtjeva NATO-a ,što zbog stavljanja u pogon dogovorenih programa europskih zajedničkih obrambenih projekata. Oni polako kreću u realizaciju i svojim sadašnjim i budućim narudžbama vuku daljnji razvoj europskog vojno-industrijskog kompleksa. Europska unija, zapravo  uski krug njenih najmoćnijih članica predvođenih Njemačkom i Francuskom, već su sada carstvo ogromog  vojno-industrijskog kompleksa, koji uključuje stotine industrijskih divova vojne prozvodnje i tisuće kooperanata. Može se samo zamisliti kolika je ukupna emisija CO2 i drugih štetnih plinova, te udio u ukupnoj razini zagađivanja tog moćnog europskog obrambenog industrijskog kompleksa. On, dakako, ne može funkcionirati bez proizvodnje visoko kvalitetnih čelika, specijalnih legura i kompozitnih materijala čija proizvodnja se nikako ne može svrstati u ekološku, već samo u najveće i notorne zagađivače okoliša.

U tom kontekstu, uistinu groteskno djeluje objava grandioznih planova Europske komisije o pretvaranju Europske unije u zelenu oazu i potpuno klimatski neutralni kontinent.

Europski parlament ovih dana potvrdio je tzv. Europski zeleni plan, donešen od strane Europske komisije, s tim da je zatražio još ambicioznije ciljeve, pa bi smanjenje štetnih emisija do 2030. godine trebalo biti 55% u odnosu na 1990. godinu. Konačni je cilj potpuna klimatska neutralnost do 2050. godine. Predsjednik Odbora Europskog parlamenta za okoliš, liberal Pascal Canfin, već najavljuje koga će nova zelena politika uskoro početi tlačiti kada izjavljuje: “Na poljoprivredu, trgovinu i upravljanje gospodarstvom, politika će od sada morati djelovati s pozicije usvojenog Zelenog plana.“

Niti riječi o najvećem zagađivaču okoliša na europskom kontinetu – vojnoj industriji i vojnim snagama, europskim i američkim raspoređenim na europskom kontinetu. Kada bi se tome pribrojala i ruska vojno-industrijska postrojenja i raspoređeni vojni efektivi na europskom tlu, spoznaja o štetnom utjecaju vojne industrije i vojnog djelovanja na okoliš bila bi zastrašujuća. Dovoljno je navesti samo nekoliko primjera iz kojih se jasno može iščitati koliko je za zaštitu okoliša i borbu protiv očitih klimatskih promjena smiješno i gotovo besmisleno natezanje oko emisije štetnih plinova koje proizvode osobni automobili. Američki strateški bombarder B-52 sa svojih osam mlaznih motora tijekom tri minute leta potroši goriva koliko i prosječni vozač tijekom cijele godine. Američki glavni borbeni tenk Abrams M1 sa svojom pogonskom plinskom turbinom troši 750 litara goriva na prijeđenih 100 kilometara, a u uvjetima neposrednog borbenog kontakta i manevriranja njegova potrošnja može doseći i gotovo 950 litara goriva po satu rada. Njemački tenk Leopard 2, najtraženiji izvozni proizvod njemačke vojne industrije, izrazito je štedljiviji zbog ugrađenog pogonskog diesel- motora, pa mu je potrošnja sitnica od samo 400 litara goriva na prijeđenih 100 kilometara.

Profesor povijesti s  kalifornijskog Pitzer Collegea i autor knjige „The Green Zone: The Environmental Costs of Militarism“, Barry Sander, s teškom mukom uspio je, zahvaljujući američkim propisima o slobodi informacija, dobiti od američkog Ministarstva obrane podatke o ukupnoj potrošnji fosilnih goriva od strane američke vojske, čime se posredno mogu izvuči i procjene o štetnim emisijama i ukupnom utjecaju obrambenog sustava na okoliš. U šali, Sanders navodi da je lakše dobiti podatke o poginulim i ranjenim u ratovima koje SAD vodi nego koju količinu fosilnog goriva vojska troši na svoje aktivnosti. Za napomenuti je da i sve ostale vojske svijeta drže u tajnosti podatke, s kojima zacjelo raspolažu, o svom utjecaju na okoliš. Iako je u sigurnosnom aspektu potpuno opravdana tajnovitost oko potrošnje i eventualnih zaliha fosilnih goriva, ostaje činjenica da obrambeni sustavi država diljem svijeta temeljito prikrivaju svoj katastrofalan utjecaj na okoliš i klimu. Uz pokroviteljstvo politike obrambeni sustavi se pokušavaju izvuči iz naleta zelene politike koja je u ovim trenucima u punom zamahu, kako u Europi tako i u SAD-u. Politika i vojne strukture Rusije i Kine, čije su oružane snage, zacijelo, među najvećim zagađivačima okoliša, odbijaju uopće raspravljati o toj temi. Kako bilo, Sanders i drugi znanstvenici koji su proučavali utjecaj vojnih organizacija na klimatske promjene i na zagađenja okoliša došli su do zapanjujućih podataka. Američka vojska je, tako, prema prikupljenim podacima i njihovim izračunima najveći pojedinačni svjetski potrošač fosilnih goriva i najveći zagađivač.  Da je Pentagon država, on bi bio na 47. mjestu država s najvećom emisijom stakleničkih plinova na svijetu. Nadalje, četvrtina goriva za pokretanje mlaznih zrakoplova, potrošena tijekom godine u svijetu, iskorištena je za pokretanje američkih vojnih zrakoplova. Samo tijekom 2006. godine američko ratno zrakoplovstvo potrošilo je goriva koliko su svi američki borbeni avioni potrošili tijekom čitavog 2. svjetskog rata. U odnosu na današnji broj borbenih zrakoplova kojima raspolaže američka vojna sila, tijekom razdoblja 2. svjetskog rata intezivno ih je korišteno desetke puta više, što svjedoči o potrošnji goriva  suvremenih borbenih zrakoplova i nemjerljivo većoj emisiji štetnih plinova koje ispuštaju u odnosu na zrakoplove iz 40.-ih i 50.-ih godina prošlog stoljeća.

Obrambena proizvodnja i funkcioniranje vojnih sustava energetski je najintezivnija djelatnost na svijetu, koja je u neprestanom usponu i traži sve veći i veći input energije. U cijelosti je zasnovana na korištenju fosilnih goriva i nuklearne energije. Oružni sustavi koji se koriste, bilo da je riječ o borbenim zrakoplovima, tenkovima i oklopnim borbenim vozilima, ili o ratnim brodovima, ovise o stalnom dotoku naftnih derivata i njihovom iskorištavanju u zapanjujućim količinama. Stoga je ugljični otisak vojnih snaga svih država svijeta ogroman, posebice najvećih vojnih potencijala – SAD-a, Europske unije,  Kine, Rusije. Američka vojna sila raspolaže s velikim brojem baza diljem svijeta što dodatno povećava utrošak ugljikovodika zbog dugačkih lanaca opskrbe s mrežom transportnih brodova iz sastava ratne mornarice, kontejnerskih brodova, transportnih vozila i zrakoplova.

Studija analitičara s Lancaster University, Benjamina Neimarka i grupe suradnika, napravljena uz pomoć podataka dobivenih od „US Defense Logistics Agency“, koja upravlja lancima opskrbe američke vojske uključujući nabavu i distribuciju goriva, utvrdila je kako su tijekom 2017. godine američke oružane snage kupovale prosječno dnevno 269 230 litara naftnih prerađevina. Izgaranjem kupljenih količina fosilnih goriva američke oružane snage emitirale su u atmosferu 25 milijuna tona ugljičnog dioksida. Tijekom te godine američko ratno zrakoplovstvo kupilo je goriva u vrijednosti od ukupno 4,9 milijardi dolara, ratna mornarica u vrijednosti od 2,8 milijardi dolara, kopnena vojska u vrijednosti 947 milijuna dolara, a Marinski korpus je na gorivo potrošio 36 milijuna dolara. Potrebne podatke su uspjeli ishoditi tek nakon više uzastopnih traženja temeljem Zakona o slobodi informacija (Freedom of Information Act).

Zagađenje koje uzrokuju vojne snage drastično se povećava tijekom ratnih sukoba. Analitičari organizacije „Oil Change International“ uspjeli su kvantificirati procjenjene emisije stakleničkih plinova tijekom rata u Iraku. Prema njihovoj studiji između 2003. i 2007. g., rat u Iraku je uzrokovao emitiranje 141 milijuna tona samo ugljičnog dioksida, što na svaku godinu rata otpada više nego što ga godišnje u atmosferu ispusti 139 država svijeta. U proračun nisu uključeni ostali štetni plinovi ispušteni u atmosferu nastali zbog djelovanja ubojnih sredstava, a koji se također mogu mjeriti u milijunima tona. Po njihovim proračunima američka vojska troši čak milijun barela nafte dnevno i doprinosi štetnoj emisiji koja utječe na globalno zagrijavanje od 5 posto. Dakle, vojska koja broji 1,4 milijuna vojnika i ostalog vojnog osoblja sudjeluje s 5 posto klimatskih štetnih emisija u svijetu koji broji 7,5 milijardi stanovnika.

Podaci dobiveni za američku vojsku slobodno se mogu koristiti i za oružane snage najmoćnijih europskih država. Količina štetnih emisija je proporcionalno manja onoliko koliko su manje i vojne snage, no sasvim je izvjesnno da je riječ o ogromnim količinama. Kada se tome pribroji učinak na okoliš europske vojne industrije u usponu onda se uistinu može spoznati kataklizmični razmjeri pogubnog djelovanja na okoliš  i očite klimatske promjene vojno-industrijskog kompleksa i guste koncentracije vojnih snaga raspoređenih na teritoriju Europske unije. Tomu treba pribrojati  i nuklearno oružje iz sastava francuskih oružanim snaga kao i američko raspoređeno u Europi, koje zacijelo  ne spada u zelene izvore energije nego u crna ishodišta smrti i uništenja.

I u takvoj situaciji, koja se zbog učinaka vojne industrije i obrambenih sustava  u Europi može opisati  kao katastrofalna, Europska komisija i Europski parlament donose veliki Zeleni plan pretvaranja Europe  u zeleni kontinent, pri  čemu su vojna industrija i vojne snage prešutno izuzete iz kruga zagađivača.  Iako je potpuno izvjesno da se bez eliminiranja utjecaja vojno-industrijskog kompleksa i vojnih sustava na okoliš i klimu to jednostavno ne može provesti.

Europa bi, tako, po europskoj političkoj eliti  trebala postati klimatski neutralna s emisijom CO2 svedenom na minimun i istovremeno domovina moćne vojne industrije, koja pak ne može bez proizvodnje čelika i specijalnih legura, dakle industrije s velikom emisijom CO2. Pri tom bi na njenom teritoriju trebali biti raspoređeni sve veći vojni efektivi država članica EU, kako bi se ostvarila sigurnost i  vojna neovisnosti od SAD-a i stvorili instrumenti „tvrde“ moći za također proklamiranu novu globalnu ulogu EU u međunarodnim odnosima. Uz to, u Europsku uniju se dovlače dodatne američke i savezničke vojne snage. Europa bi, tako, trebala postati uistinu bizarno carstvo oružja i zelene ideologije.

Sama kontradikcija otkriva da u razglašenom europskom Zelenom planu nešto ne štima, da se nešto prikriva i da plan ima druge skrivene ciljeve različite od proglašenih o spašavanju Europe i planeta. „Financial Times“, analizirajući sastavnice europske zelene politike, dolazi do iste dileme – štiti li Europa Zelenim planom planet ili svoju industriju? Procvat prljave europske vojne industrije u punom zamahu zelene kampanje nedvojbeno ukazuje da je zelena politika u izvjesnoj sprezi s europskom teškom industrijom čija perjanica je upravo vojno-industrijski kompleks,  i time s krupnim europskim kapitalom koji je u pozadini političke dinamike. Nije tajna da europska industrija čelika, koja je uz informatičku industriju temelj vojne industrije, čvrsto podupire europsku zelenu politiku. To čini iz jednostavnog razloga, što će je najavljene mjere uvođenja posebnih tarifa na uvozni čelik i druge proizvode teške industrije temeljem procjenjenih vrijednosti ispuštenih količina CO2 pri njihovoj proizvodnji postaviti u dominantan položaj na europskom tržištu i smanjiti pritisak uvoznog, jeftinijeg  čelika. Dok će masa izvozno orijentiranih manjih tvrtki morati ulagati u razvoj zelene energije, teška industrija i krupni kapital dobiti će dodatnu zaštitu od vanjske konkurencije. Stoga je odgovor na pitanje „Financial Timesa“ jednostavan – zelena ideologija i europska zelena politika u funkciji su zaštite domaće teške industrije i krupnog kapitala.

Usporedni uspon europske vojne industrije i jačanje vojnih efektiva, uključujući i pojačanu nabavku novih oružanih sustava,  i nezaustavljiv zamah zelene politike ukazuje da su to dvije strane iste medalje,  u bliskoj interesnoj i profitnoj svezi. Jačanje vojnih potencijala članica EU, uz pojačano raspoređivanje američkih vojnih snaga na kontinentu i rast europske vojne industrije kao najvećih svjetskih zagađivača, u trenutku punog zamaha europske zelene politike perverzna je pojava koja razotkriva skrivene aspekte i ciljeve europskog  Zelenog plana.

Sve jasnije se može razabrati  kako iza  europskog  gromoglasnog javnog promicanja zelene tehnologije i borbe protiv klimatskih promjena, i usporednog tihog promicanja vojne  proizvodnje i masovne liferacije proizvedenog oružja diljem svijeta stoji isti supstrat- profit.