Stećak s ljiljanima za internu uporabu

Spomenik HVO-a u Sarajevu

U Koordinaciji temeljnih udruga HVO-a uopće ne spore da Marinko Pejić može podignuti spomenik, pa i stećak s ljiljanima, svome HVO-u Čengić Vila. No drže kako glavnu riječ kod dostojnog komemoriranja mora voditi Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Uz, dakako, suradnju s Koordinacijom.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Nakon što je početkom veljače Gradsko vijeće grada Sarajeva donijelo odluku o izgradnji „spomenika palim borcima sarajevskog HVO-a“, žurno je reagirala Koordinacija temeljnih udruga HVO-a Grada Sarajeva – Sarajevski kanton:

„Gradsko vijeće Grada Sarajeva svoju je odluku donijelo na temelju zahtjeva Udruge organizatora otpora umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a, koju većina branitelja HVO-a ne smatra udrugom koja legitimno predstavlja i zastupa interese branitelja HVO-a, niti je verificirana od strane temeljnih udruga HVO-a i registrirana na razini Federacije BiH. S tim u svezi posebice ukazujemo na nekorektno, jednostrano i pristrano postupanje Gradskog vijeća, koje je u potpunosti ignoriralo inicijativu Udruge obitelji poginulih branitelja HVO-a Sarajevo, a koja je, po našem mišljenju, jedina mjerodavna i legitimna udruga za izgradnju spomenika poginulim braniteljima HVO-a Grada Sarajeva – Sarajevski kanton“, stoji u priopćenju kojeg potpisuje Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO H-B, Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata Sarajevo, Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Sarajevo i Udruga nositelja ratnih odličja HVO-a H-B Kantona Sarajevo.

Nadgrobna ploča, a ne spomenik

Zapravo, riječ je o nastavku, nažalost, već stare priče koja, istina, evo dobiva nekakav epilog. Ali nakon ovoga priopćenja jasno je i kakav. Gradsko je vijeće, u biti, dalo kredibilitet udruzi koja će podignuti spomenik koji sigurno neće biti mjesto na kojemu će se komemorirati Hrvati koji su, boreći se pod hrvatskim povijesnim grbom i zastavom hrvatskog naroda u BiH, pali u obrani Sarajeva.

„Naša je nakana bila podići spomenik kod crkve Presvetog Trojstva, a alternativa je bila Dolac Malta, iza zgrade općine Novo Sarajevo. Nakon ove odluke Gradskog vijeća, ta naša nakana djeluje kao utopija. Mi, dakako, nećemo odustati. Ali želim kazati koliko je ta odluka pogrešna. Uostalom, tko će pohoditi taj spomenik koji je ionako skriven tamo u Ulici Nedima Filipovića na Čengić Vili? Jedino Marinko Pejić i njegovi poltroni“, rezignirana je Radmila Cenčić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.

Bez naslova

 

 

Uz rečeno, gospođa Cenčić je nezadovoljna i odnosom službene hrvatske politike te drži kako je baš to jedan od temeljnih problema. „Kako da očekujemo pomoć od gradonačelnika Skake ili načelnika Koldže kad nam ne pomažu ni ovi naši“, pita se već pomalo i umorna od nastojanja da HVO konačno dobije dostojno spomen-obilježje.

Ipak, Županijski odbor HDZ-a BiH dao je punu ­– istina verbalnu – potporu Koordinaciji temeljnih udruga HVO-a, konstatirajući kako se odobrenjem gradnje „Pejićeva spomenika“ stvara lažna slika o pravima i legitimnim zahtjevima sarajevskih Hrvata. Uz to, procjenjuju kako samo idejno rješenje „spomenika“ više podsjeća na nadgrobnu ploču, nego na spomenik. „Na taj se, možda slikovit, način konačno žele pokopati Hrvati u Sarajevu“, priopćili su.

Stećak plus ljiljani

Prozvani Marinko Pejić, pak, objašnjava kako kani podignuti spomenik HVO-u, a ne poginulim braniteljima.

„Dakle, taj će spomenik simbolizirati da je HVO ovdje egzistirao i postavit ćemo ga u Ulicu Nedima Filipovića, preko puta zgrade u kojoj je bilo zapovjedništvo HVO-a. Na njemu će biti logotip HVO-a, grb hrvatskog naroda i grb BiH“, kaže Pejić, a na našu opasku kako su ljiljani baš ono što smeta svim čelnicima Koordinacije udruga HVO-a Sarajevo, Pejić odgovara kako će se na spomeniku, zapravo stećku nalaziti grb HVO-a u trenutku njegova osnivanja, a to predmnijeva i – ljiljane.

A govoreći o suprotstavljenoj strani, apostrofira Zdenka Markovića, predsjednika Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO-a H-B. „On uopće nije bio u Sarajevu za vrijeme rata, ubačen je ovdje da provodi propalu politiku Herceg-Bosne“, tvrdi Pejić.

No, i Marković ima što reći za Pejićev ratni put.

„Ma, on je bio u Sarajevu dva-tri mjeseca na početku rata i onda se izgubio. I dok je bio u gradu, formirao je taj neki HVO na Čengić Vili. I svaka čast, on može podizati spomenik toj svojoj postrojbi koju je on osnovao. A glede pravog spomenika sarajevskom HVO-u, tu bi glavnu riječ trebala voditi Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Mi ostali smo tu samo support“, drži Marković koji ne krije da tijekom rata nije bio u Sarajevu.

„Ja sam profesionalni vojnik, i odmah sam ’91. otišao iz JNA i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Borio sam se i u Hrvatskoj i u Hercegovini za svoj narod. I opet bih ako bi zatrebalo. Moj je ratni put, dakle, jasan. A Pejićev?“, pita se Marković, napominjući kako on predstavlja četiri temeljne udruge proistekle iz HVO-a u Bosni i Hercegovini. „Sve ostale nisu temeljne udruge i trebale bi biti ugašene“, poručuje.

Pejić nam pak kaže kako je on, nakon formiranja postrojbe na Čengić Vili, otišao u Zagreb na razgovore kod Franje Tuđmana i kako se poslije nije mogao vratiti u Sarajevo.

Zanimljivo je u ovome kontekstu jedno ranije kazivanje pukovnika Slavka Zelića, zapovjednika Brigade Kralj Tvrtko i predsjednika HVO-a Sarajevo, koji je nekoliko puta svjedočio kako se za nadnevak utemeljenja brigade HVO-a uzima 29. svibnja 1992., jer se toga dana na Pofalićima samoorganizirala najveća skupina Hrvata i sebe nazvali Hrvatsko vijeće obrane:

Crni rujan ’92.

„U petom mjesecu ’92. na inicijativu Ante Jerkovića, Željka Jukića, Zvonimira Jana, uz još nekoliko članova Gradskog odbora HDZ-a Sarajevo, pokušalo se službeno utemeljiti HVO Sarajevo, a za predsjednika je predložen Marinko Pejić. Taj prijedlog nadležna tijela HZ-a H-B nisu prihvatila, nego je polovicom lipnja ’92. za predsjednika HVO-a imenovan Velimir Marić.

U to je doba, naime, bila praksa da se na to mjesto imenuje predsjednik GO-a HDZ-a, a Pejić je imenovan za zapovjednika Gradskog stožera“, svjedoči Zelić napominjući kako Marinko Pejić tu odluku nije prihvatio, nego počeo djelovati na području Čengić Vile. Sve do srpnja kada je napustio Sarajevo. A skupina koju je od tada organizirao, gotovo se raspala.

Polovicom rujna ’92. situacija je postala neodrživa. A izazvana je upadima brojnih (para)vojnih skupina iz Sarajeva, ponajviše pripadnika tzv. specijalne jedinice Juke Prazine na Stup, radi pljačke Zore, Fructala…, ali i drugih zločina, poput primjerice ubojstva srpske obitelji Skoko. Nakon čega je, 12. i 13. rujna, uslijedio napad srpskih postrojbi s Ilidže, u kojem su zauzeli Doglode, Bare, dio Azića i Stupa. Veliki izbjeglički val, uglavnom Hrvata s tog područja, došao je u Sarajevo, a blizu 600 ljudi smješteno je u objekte HVO-a.

U toj kaotičnoj situaciji Velimir Marić je s vodstvom HVO-a, preko Ilidže i Kiseljaka, napustio Sarajevo, preciznije Stup.

 Novi početak na Mejtašu

Dakle, HVO Sarajevo ostaje bez vodstva. U takvim okolnostima održan je sastanak u bivšoj Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević na kojem je izabrano novo vodstvo HVO-a Sarajevo, a kao vršitelj dužnosti predsjednika izabran je Slavko Zelić. Početkom prosinca ’92. tijela HZ-a H-B imenuju zapovjedništvo brigade, a za zapovjednika je postavljen Zelić.

No, već potkraj prosinca on je bio nazočan na znakovitom sastanku u sjedištu Prvog korpusa, na koji ga je pozvao general Sefer Halilović, tadašnji zapovjednik Armije BiH.

U svojoj knjizi Formiranje brigade Kralj Tvrtko, Zelić piše kako su na sastanku sudjelovali svi zapovjednici, a tema je bila ratni ciljevi Armije BiH. Uz ino, autor kaže kako je Halilović na kraju svoga dugog govora i sastanka uskliknuo: „Naš će se barjak viti u Pločama!“ Kasnije je, po tvrdnji Zelića, Halilović govorio „kako se radilo o šali“.

Uslijedili su, međutim, njegovi učestali medijski napadi na Brigadu Kralj Tvrtko i tako se zapravo stvaralo ozračje neprijateljstva prema toj hrvatskoj postrojbi i Hrvatima općenito. Što će kulminirati 6. studenoga 1993. kada je Prvi korpus Armije BiH iznenada, podmuklo napao ljude, straže, objekte i obrambene crte u Sarajevu koje su držali pripadnici HVO-a. Razoružano je i zapovjedništvo HVO-a.

Fizički su maltretirani pripadnici HVO-a: pojedincima su silom gurane pištoljske cijevi u usta, drugima su pak u usta gurana metalna hrvatska i katolička znamenja… Gažene su hrvatske zastave, uništena su sredstva veze, polupana vrata prostorija, opljačkana riznica, otuđeni ili uništeni prehrambeni artikli iz kuhinje i skladišta, oduzeti svi papiri od vrijednosti i svi dokumenti HVO-a. Sve je to urađeno da se zastraši hrvatski narod i natjera na poslušnost. Ukinut je Stožer HVO-a Sarajevo i „transformiran“ u Hrvatsku brigadu Kralj Tvrtko u sastavu Prvog korpusa Armije BiH, a sve uz blagoslov Predsjedništva BiH u kojemu su sjedili Stjepan Kljuić i Ivo Komšić.

Spominjanje ovoga drugoga važno je u kontekstu „slučaja Pejić“. Komšić I. je, naime, na prvim predsjedničkim izborima 1990. po broju glasova bio treći iza Kljuića i Franje Borasa. Tada je u medijima kazao kako ga politika više ne zanima i da se vraća kući pčelama – u Kiseljak. No, kada se Boras, iz znanih razloga, povukao iz Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović se sjetio trećeplasiranog Hrvata i eto Ive u kolektivnom rukovodstvu. U to vrijeme je, eto, počelo etabliranje tzv. poštenih Hrvata, a što će kulminirati, sad već trostrukim, instaliranjem Komšića II. na poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Tako su, evo, oba Komšića, Pejić i sl. mjera (dopuštenog) hrvatstva u Sarajevu, federalnom dijelu BiH pod nadzorom bošnjačkih stranaka – općenito.

Danas su Komšić I. & Pejić u istom stroju s Adilom Kulenovićem, predsjednikom Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99. U biti, daju toj živopisnoj skupini multi-kulti štih kako bi legenda o europskom Jeruzalemu i dalje živjela.

A o kakvoj je skupini riječ, zorno svjedoči događaj iz prosinca 2018.: Hrvatski sabor je s 81 glasom za, četiri suzdržana i 11 protiv izglasovao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Na što je Kulenović spremno ugazio u haašku terminologiju. „Riječ je o udruženom zločinačkom pothvatu“, kazao je, dok su mu leđa čuvali „pošteni Hrvati“ koji koriste svaku prigodu napasti službenu hrvatsku politiku.

Slučaj „UZP“

A evo kako „UZP“ komemorira (bošnjačke) žrtve rata. U lipnju 2012. otvoren je u Zagrebu spomen-park i spomen-obilježje za 1 156 poginulih Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske. Za taj doista velebni spomenik podignut kod Islamskog centra, Ministarstvo branitelja Hrvatske dalo je pola milijuna kuna, Grad Zagreb osigurao je lokaciju i pomogao financijski. I sve to bez ikakva prijepora.

Na kraju zato treba kazati kako je kroz Hrvatsko vijeće obrane prošlo 5 600 pripadnika te da ih je 102 poginulo braneći Sarajevo. I, evo, više od desetljeća oni koji baštine tradiciju Brigade HVO-a Kralj Tvrtko nailaze na razne prepreke.

A „Pejićev spomenik?! Odluka sarajevskog Gradskog vijeća o izgradnji „spomenika palim borcima sarajevskog HVO-a“ zapravo je cinična. I još jedan udarac hrvatskim braniteljima grada. I tu nije kraj. Pejić, naime, tvrdi kako je još ranije tražio – i dobio?! – suglasnost za izgradnju spomenika poginulim braniteljima. Za Katolički tjednik svjedoči kako je to s tadašnjim gradonačelnikom Alijom Behmenom prije nekoliko godina riješio za pola sata, uz kavu.

Međutim, smatra kako ni na tom spomeniku ne može biti „grb Herceg-Bosne“ jer „taj grb ne može ‘pokriti’ sve narodnosti koje su se borile u okviru HVO-a u Sarajevu“. Ne odustaje, dakle, od ljiljana ni na ovom drugom „spomeniku“. Uzalud je i u „slučaju stećak“ Marković rastumačio o čemu je riječ.

„Na svim fotografijama se na reveru odora HVO-a vidi hrvatski grb ili, kako se pogrešno govori, šahovnica. Tako bi trebalo biti i na spomeniku. Dakle, grb HVO-a, a ne Herceg-Bosne. Nikad, naime, nismo tražili taj grb, kako Pejić insinuira, nego samo i uvijek izvorni grb HVO-a“, tvrdi Marković naglašavajući kako je to potpuno logično, baš kao što je i logično da ljiljani budu na spomenicima Armije BiH. Ali…

„Ne mogu pristati, i nikada neću dopustiti da na spomeniku HVO-a stave ljiljane. Kao što, uostalom, ni grb HVO-a ne treba biti na bilo kojem spomeniku Armije BiH“, rezolutan je predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO-a H-B.

No iako mogućnost da se njihova žrtva, u aktualnom političkom (a i društvenom) ozračju konačno dostojno komemorira, trenutačno izgleda kao utopija, nema odustajanja. Marković kaže kako sprema opciju koju više nitko neće moći spriječiti. No, zbog rečenih okolnosti, još nije vrijeme da se o njoj javno govori.

Vinko kard. Puljić: „Niječe se korijenje opstojnosti“

Budući da se kao jedna od lokacija na kojoj bi trebao biti podignut spomenik HVO-u Sarajevo spominje i prostor tik uz sarajevsku crkvu Presvetog Trojstva, zamolili smo vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića da prokomentira koliko je ta mogućnost uopće realna.

„Ja sam donio odluku da uz crkve i na prostore oko crkve ne pravimo spomenike, iako duboko cijenimo žrtve branitelja. Razlog je jednostavan: Kada se vlast mijenja, onda mogu zakazati na crkvenom području program koji može smetati slavljenju mise. Uz to, branitelji su stvar naroda i države, a ne Crkvene nadležnosti. Ako se ne poštuju žrtve branitelja, time se niječe korijenje opstojnosti“, drži kardinal Puljić.