Hrvatska je najneuspješniji patrijarhat na svijetu

Iako ima svoje formalnije definicije, često u popularnoj kulturi slušamo o patrijarhatu u smislu da se radi o sustavu kojemu je cilj “ugnjetavanje” žena. Zbog njega su žene neobrazovane i zarobljene u kući s mnoštvom djece o kojima su prisiljene brinuti. (Ponekad se govori da je to cilj, ili ponekad nešto blaže da je to posljedica koja ne mora biti namjeravana.)

Vjerojatno ste toliko puta čula takvo predstavljanje stvarnosti da više niti ne sumnjate u to. Ipak, probajmo se malo osvrnuti na stvari.
Dakle, feministi nas često upozoravaju da se u našem društvu djevojčice od najmanjih nogu podučava da se moraju posvetiti rađanju djece. Od igračka koje im dajemo, školskog programa, različitih neravnopravnosti u obrazovanju, kasnije na poslu, u medijima itd. Ukratko, čitav društveni i ekonomski život usmjeren je prema tome da žene moraju rađati, nešto na što ih sustav već stoljećima tjera. Zatvorene su u svojim kuhinjama gdje brinu o najmanje petero djece, ili kako nam već to vole prezentirati. Nazovimo to našom “politikom petero djece”. (Često ostvareno kroz različite oblike nasilja.)
Ako su feministice u pravu, a nemamo razloga sumnjati u to, naša stopa fertiliteta bi trebala biti, možda ne pet – ipak neke žene zatvorimo u samostani, ali zasigurno preko tri. Koliko je stvarna stopa fertiliteta u Hrvatskoj?
Usporedimo to prvo s jednim društvom na drugom kraju svijeta. Egalitarnim i naprednim kineskim društvom u kojem se dugo provodila “politika jednog djeteta”. Dakle u tome društvo ste desetljećima bili prisiljeni imati najviše jedno dijete (uz neke iznimke). Različitim političkim i ekonomskim pritiscima sprečavali su vas u imanju više djece. Postoje i zabilježeni slučajevi prisilnog pobačaja gdje su protivno volje majke, odlučili riješiti je bremena rađanja. (Zasigurno se pitate, ako je cilj feministica omogućiti ženama “izbor”, kako to da svakodnevno ne čujete njihove proteste protiv kine u ime žena koje bi odlučile rađati. Baš neobična šutnja.)
Dakle, imate naše patrijarhalno društvu u kojem su žene običan stroj za rađanje – nije li lijepo kako feministice govore o vlastitim majkama, i egalitarno kinesko društvu u kojem bi ponekad doslovno izrezali dijete iz majke kako bi smanjili rađanja. Kakav fertilitet bi očekivali u pojedinom društvom?
Koliko iznosi stopa fertiliteta u Kini? Iznosi 1,62. Dakle prosječna žena ima 1,62 djece. Dobro, to smo negdje i očekivali, možda je čak i veća od onoga što ste mislili. Koliko je stopa fertiliteta u Hrvatskoj? Sigurno je barem dvostruko veća, negdje 3,2?. Ne, stopa u Hrvatskoj je, koliko god to nevjerojatno zvučalo 1.4; možete provjeriti, podatak je ispravan.
Što to točno znači? Pa, znači da smo daleko od ikakve održivosti i da izumiremo. Da smo kojim slučajem biljka ili životinja netko bi reagirao, ovako nema razloga. No, možemo mi izumrijeti, ali to ne znači da će feministička teorija o hrvatskom patrijarhatu izumrijeti.
Ono što možemo lagano zaključiti; vezano uz feminističke tvrdnje oko poticaja za žene u našem društvu, ako je hrvatsko društvo patrijarhat onda se očito radi o najneuspješnijem patrijarhatu na svijetu.
***
Dobro, nemamo djece, ali nemojmo se zamarati oko toga. Moramo graditi uspješno društvo, a to što društvo izumire ne znači da nije uspješno.
Napredak je što žene više ne troše svoje vrijeme i sposobnosti na vlastitu djecu, ali one još uvijek nisu potpuno jednake. Primjerice, još uvijek poručujemo – u obitelji i školama – našim djevojčicama da je obrazovanje za dječake, to nije za njih.
Iako se feministička teorija o fertilitetu nije pokazala baš precizna – barem ne u svojim rezultatima, zasigurno su tu u pravu.
Možda u vašem liberalnom dijelu države to nije prisutno, ali u ostatku države ulicama patroliraju posebna vozila iz kojih časnici promatraju hoće li naići na neku žena koja ima knjige, nosi naočale ili na neki drugi način odaje da bi ju zanimao ikakav intelektualni rad – što je inače, poručuje nam patrijarhat, muški posao.
Dobro, nemamo razloga ne vjerovati u takvu sliku. Svi se sjećamo u školi da su učitelji i profesori posebno voljele dječake te su bili stroži prema djevojčicama. Nije ni čudo da žene nisu uspješne u obrazovanju.
Djevojčicama je teško u školama jer su svi njihovi učitelji i profesori muškarci koji ih ne shvaćaju, nastava je prilagođena dječacima, a djevojčice nemaju nikakav uzor.
Što? Kada ste provjerili statistiku fertiliteta pročitali ste podatke o zaposlenima u školama; Preko osamdeset posto nastavnika u osnovnim školama su žene, dvije trećine nastavnika u srednjim školama su žene. Zvuči nemoguće.
Ali onda sigurno nema žena na fakultetu; Što? Pročitali ste i statistiku da je većina studenata ženskog spola? Šezdeset posto diplomiranih su žene. Čudno. Što ćete mi još reći, da je preko šezdeset posto studenata medicine zapravo žene? (Postotak se penje do 75 ako govorimo o području biomedicine i zdravstva.)
Dobro, ali ženama nije dopušteno doktorirati. Što? Žene su i tu većina.
Dobro, recimo da netko povjeruje statističkim podacima, i zaključi da su žene obrazovanije od muškaraca; Ali to bi bio samo još jedan dokaz “neravnopravnosti”, kako žene mogu biti tako obrazovane, a nema ih u samom vrhu? Žene zarađuju manje za isti posao, to je činjenica. Učiteljica zarađuje manje od učitelja, to svi znaju. Neki kamionđija ima veću plaću od akademski obrazovane odgajateljice samo zato što je on muškarac, a ona žena; da se on bavi odgajanjem, a žena vozi kamion onda bi odgajatelji imali veće plaće, takvo je naše društvo i ekonomija. Muškarci ne moraju ići na fakultet jer ih odmah čeka posao – samo zato jer su muškarci.
Možda ste u pravu. Zapravo, sigurno niste u pravu, ali čini mi se da bi bilo teško razuvjeriti nekoga tko tako razmišlja.
Htio sam istaknuti dvije stvari; Prvo, prema feministicama, djevojčicama poručujemo - obitelj, društvo itd – da obrazovanje nije za njih, ali na temelju statistika izgleda da se ta poruka negdje izgubila.
Kao drugo, ako prihvatimo da su muškarci na pozicijama moći – obiteljskih, ekonomskih itd. – onda su upravo oni ti koji odlučuju o sudbini svojih kćeri, njihovom obrazovanju i financiranju istog.
Još jednom, ako je patrijarhalni sustav ono što nam poručuju feministice, onda je naš patrijarhalni sustav najneuspješniji na svijetu.
PS
Patrijarhat je posvuda, reći će feministice, upalite samo televiziju ili otvorite novine. U svim reklamama, serijama i filmovima se ženama poručuje da su slabe i nesposobne, da im je mjesto u kući uz djecu, svijet pripada muškarcima itd.
Nekako sam sumnjičav prema tome. Kada god pogledam neki medijski sadržaj slika je čista suprotnost. Ne postoje više muževni muškarci i ženstvene žene. Ako i postoji tradicionalni muški ili ženski lik onda je on tu kako bi ga ismijavali.
Muškarce, posebno očeve, se prikazujekao idiote; blesave, inferiorne, zbunjene, beskorisne, ništa ne znaju učiniti kako treba itd. Srećom, žene su tu da ih ponize, objasne im što treba učiniti, kako popraviti kvar, što čemu služi, one su korektiv njihovoj djetinjavosti itd.
Nije dopušteno u pozitivnom svijetlu prikazati muškarca koji bi imao muževne osobine, ili ženu koja bi imala ženske osobine i vrline. Ipak, društvu su potrebne muške i ženske vrline. Rješenje je jednostavno - inverzija vrlina. (Ali rezultat toga je da pružate neuvjerljivu sliku svijeta.)
Da bi zadovoljili današnje političke zahtjeve, ženski lik više ne može biti realistična heroina. Ona mora bita agresivna, vođa, ratnik itd.
Muškarac se mora maknuti kako bi napravio mjesta za ženu. Uklanjamo poziciju muškarca kako bi postavili ženu, muškarci su nemoćni. Ne radi se o jednakosti nego inverziji. Ne slavi se ženstvenost i ženske osobine, nego se jednostavno ženu stavlja u ulogu muškarca; Žena je uspješna zbog svojih muževnih karakteristika.
Takav simbolizam je danas sveprisutan. Serije, filmovi, glazba, reklame itd.
Razmislimo i o patrijarhatu u glazbi. Sjećamo se skandala oko dječje pjesme o šminkerici. Ili pjesme o ženi torti. Nisam analizirao pjesmu, ali koliko se sjećam skandal je bio što poziva muškarca i prepušta mu glavnu ulogu. Iako u konačnici kontrolira i manipulira situacijom, ona to čini na pasivniji – ženski - način.
Srećom pa jedna kolegica sa estrade reagirala i izrazila svoj šok, više nije mogla šutjeti. Iako je pjesmu napisala žena, izvodi je žena, slušaju je žene, što je previše je previše – upravo je zato i potrebno reagirati. Inače, kolegica često pjeva o sličnoj tematici, ali iz druge perspektive; U jednoj pjesmi pjeva o svojoj seksualnoj predaciji; kada vidi muškarca samo razmišlja o jednom, a ukoliko ne zadovolji njene apetite onda ga pošalje doma. U drugoj pak pjesmi pjeva o svojim suparnicama kao o glupim tukama koje nisu u stanju voditi intelektualni razgovor i koje su stvorene samo za jednu stvar, i to stvar u kojoj ne uživaju nego je čine, što je najgore, zbog zadovoljstva muškarca.
Ne znam ima li spomenuta još koji hit, ali mislim da sam je nedavno vidio kako s još jednom ostarjelom pjevačicom pjeva o tko zna čemu dok oko njih pleše skupina transvetita. S obzirom na rasprostranjenost patrijarhata možda je poruka da su muškarci bolji i u uljepšavanju i nošenju ženske odjeće.
Često poruka nije baš jasna, zato različiti intendanti i redatelji uvijek svoju produkciju poprate i konferencijom, ili barem intervjuem, u kojem navode što kritiziraju i koga žele isprovocirati ili uvrijediti. Jednostavno, neki ljudi su preglupi pa im morate eksplicitno navesti da su žrtva vaše razorne kritike i provokacije.
Iz nekog razloga, čak i protivno ekonomskim interesima naručitelja, reklame također donose negativan prikaz muškarca.
Nedavno sam prošao pokraj reklamnog panoa na kojem se oglašava banka čija kampanja traje već druže vrijeme. Ne znam što ih je točno navelo na takvu kampanju, ali pretpostavljam da je razmišljanje (i ideja) onih koji su je planirali išlo otprilike ovako;

P: Mogli bi započeti s ovime: prikažemo lik muškarca obučenog u ženskoj odjeću koji hoda…

O: Hm, trans mi se čini malo pretjeranim, možda nešto drugo?

P: Dobro, imamo lik izfeminiziranog muškarca koji hoda glavnim trgom, sa svake strane mu se nalazi jedna osoba, svo troje je obučeno u identičnu odjeću neovisno o spolu, zapravo izgledaju bespolno dok hodaju u odjeći koju kao da su uzeli iz bakinog ormara.

O: E, to mi se već sviđa, što se onda dogodi.

P: Pa, pusti me da dovršim… Dok tako hoda, izgovara slogane naprednog društva, novo evanđelje napretka. Uskoro u širokom kadru vidimo da nisu sami, bezumno ih slijedi masa ljudi koja zajedno s njima uzdiže pogled prema svijetloj budućnost i uniformno se kreće prema boljem svijetu kojeg…

O: Uf, ne znam, čini mi se da bi nam se ljudi mogli smijati..

P: Nisam dovršio. Neće se smijati nego će se zadiviti. I šokirati. Odjednom u uniformnoj bezumnoj masi prikažemo istospolne parove, trans osobe i slično; svi su oni spremni za bolju budućnost u koju ih vodimo.

O: Ajme, ovo je stvarno dobro, Pa ti si genije.

P: Ali to nije sve. Onda ćemo cijeli grad polijepiti prikazom tog muškolikog bića koji predvodi masu. U različitim situacijama, ali znaš ono, otvorena usta, izfeminizirane geste ko trinaestogodišnjakinje, rekli bi zadrti krkani tipični soyboy.

O: Joj, sviđa mi se, ali ne možemo imati samo muškarca u reklami.

P: Bez brige, bit će i žena. Uzet ćemo neku ragbijašicu. Znaš da se hrvatice u slobodno vrijeme najviše vole zabijat svom snagom u drugu ženu i valjat se u blatu?

O: Pa, nisam baš siguran da je to nešto sa čime se većina žena poistovjećuje.

P: Dobro, bit će malo i ženstvena. Zamisli ovo; žena ulazi na teren, a muškarci iznenađenog izraza lica, malo zastrašeni malo zadivljeni, ostaju bez daha, rade korak unatrag i miču joj se s puta. Ovo je sada njen teren. Ona je glavna.

O: Ali kako ćemo to dočarati?

P: Kak misliš, pa to ćemo doslovno prikazati na terenu.

O: Joj, u kombinacji sa soyboyom, stvarno mislim da bi nam se ljudi mogli smijati. Nije li to malo previše? Ljudi neće biti sigurno radi li se možda o parodiji?

P: Neće se nitko smijati, bit će zadivljeni. Ona je hrabra, kada padne ustane se, i kreće opet. Poput “pravog” muškarca. Ali je i ženstvena. Zna se ona poslije treninga i našminkati, staviti malo ruža…

O: Hm, ček za kaj to ono reklama. Kaj nismo imali neš smislit za onu banku i kredit.

P: Da, da. Pa to je to. Super, riješili smo stvar, snimit ćemo to. Sad sam se sjetio da moram smislit neš za onu stvar u Rijeci. E, mogao bih tamo iskoristi neš sa trans. Joj, stvarno jesam kreativni genij.

(Moguće da detalji sastanka nisu potpuno precizni.)
S obzirom na opasnost patrijarhata na kojeg nas upozoravaju feministice, očekivao bih drugačiji medijski sadržaj. Zvuči čudno, ali stvarno izgleda da vodimo prilično loš patrijarhat.
 
PPS
Ne bih želio biti u koži onoga tko mora, u slučaju neke pandemijske bolesti reći ženi da ostane u karanteni. To je njezino tijelo. Može činiti što god želi. Neće njoj naređivati neki muškarac – ili patrijarhalna žena.
Kakva god da je situacija u obiteljima, školama ili medijima, to ne mijenja činjenicu da je pravi virus protiv kojeg se moramo boriti patrijarhat. Nikakvi kineski virusi.
Za dan žena, feministička grupacija Femen je u Parizu organizirala upravo takav prosvjed. Opremljene zaštitnom medicinskom opremom, upozorile su na “patrijarhalnu pandemiju”. Svi govore o koroni, ali ona nam samo odvlači pažnju s važnijih stvari. Prosvjednice su, naravno, bile golih prsa. (Čudno da muškarci nikada tako ne prosvjeduju?) Time pokazuju koliko smo još uvijek “patrijarhalni”. Još uvijek postoji društvena stigma prema ženi koja hoda golih prsa, a muškarcu je takvo što dopušteno.
Naša bivša premijerka je progovorila o tome kada je u medijima bio slučaj žene koja se prala nasred dvorišta - žene koja izgledno ima psihičkih poteškoća. Primjer “neravnopravnosti” protiv koje se moramo boriti. Kako itko može negirati patrijarhat?
Nedavno je jedna od najpoznatijih domaćih feministica primijetila da muškarci imaju čudnu opsesiju sa ženskim grudima. Komentirajući slučaj prodavačice mandarina, progovorila je protiv njene medijske slike. Zaključila je da mediji nude sadržaj ” Kao da su muškarci još bebe pa ih cice fasciniraju”. Njoj je to “tužno”.
Prema njoj, izgleda da se muškarcima sviđaju ženske grudi jer su nikada odrasla djeca koju te grudi podsjećaju na doba kada su cicala majčine. (Pravi muškarac je feminist i ne voli grudi, pretpostavljam.)
Ne znam, ponekad pomislim da možda feministice nemaju pojma o čem pričaju i da ne bi trebali slušati njihova rješenja za probleme na koje žene – i muškarci – nailaze?
Takva zrnca mudrosti nisu rijetkost u njen nastupima. Sjećam se da je jednom pretpostavila kako je implikacija katoličke dogme o bezgrešnom začeću Marijinom da su onda sve druge žene koje su rodila valjda kurve.
Ne znam, iako je mediji predstavljaju kao autoritet za pitanje odnosa države i Crkve – i naravno uloge žena u Crkvi – čini mi se da ni približno ne zna na što se Marijino bezgrešno začeće odnosi i što podrazumijeva.
Dobro, reći ćete, ne mora svatko poznavati teologiju. Čak i ako u obiteljima, školama ili medijima imamo pozitivna kretanja za žene, u Crkvi je još uvijek toliko patrijarhata.
Pa, sjećam se propovijedi istaknutog člana klera koji povodom velikog kršćanskog blagdana, nije govorio o Utjelovljenju, spasenju duše ili nečem takvom, nego o potrebi otvaranja cjelodnevnih vrtića.
Još jednom, stvarno imamo najneuspješniji patrijarhat na svijetu.
Tipičan Patrijarh u prigodnom izdanju