“Povijest nikako nije isključivo u rukama mračnih sila”

Teško je o apokalipsi uopće promišljati, a da se ne zaustavimo na Knjizi Otkrivenja Sv. Ivana apostola. Michael O’Brien je tom zgodom kazao: “Neprestano se vodi bitka za svaku pojedinu dušu.”

faktografija

Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Prije gotovo osam godina slušao sam jedno nadahnuto izlaganje o posljednjim vremenima, o apokalipsi, kanadskog književnika i slikara Michaela O’Briena. Michael je književnik koji je unio pravu „renesansu“ u katoličku književnost na kraju XX., odnosno početku XXI. stoljeća. Njegove knjige postale su iznimno popularne diljem svijeta među katoličkim čitateljima. Knjige, članci i predavanja ovog kanadskog pisca polaze od kršćanskog pogleda na svijet, a u središtu imaju temu propasti zapadne civilizacije i opasnosti od globalnog totalitarizma. Izlaganje o apokalipsi, jednog laika, književnika, oca šestero djece, bilo je nezaboravno. Zapravo, cijeli njegov opus mnogi dobri poznavatelji njegova književnog rada ocjenjuju iznimno nadahnutim, neki i proročkim spisima upućenih modernom svijetu. Kada ga susretnete, kada razgovarate s njim, vidite da je pred vama jednostavna osoba, radostan i miran čovjek, ali nadasve čovjek duboke vjere. I iznimno skroman. Zato i ne čudi što od sebe otklanja pomisao da je proročki glas u današnjem vremenu.

„U Poljskoj, gdje su također prevedene moje knjige, organizirali su simpozij gdje su teolozi raspravljali o mom djelu. Pozvali su me da sudjelujem. Naslov simpozija je bio – Michael D. O’Brien fanatik ili prorok?. Jedni su kazali da sam fanatik, drugi da sam prorok. Obje su me te skupine uplašile. Kada sam dobio prigodu govoriti, upitao sam ih zar ne postoji i treća kategorija? Ja se nadam da u mojim knjigama mogu biti glas onih koji nemaju pravo glasa, pogotovo u suvremenom svijetu. Zato niti sam prorok, nadam se da nisam ni fanatik, ali jesam netko tko služi i jesam umjetnik“, kazao je O’Brien.

Bitka za svaku dušu

Svaka korizma barem malo naše misli skreće ka kraju vremena. Jednostavno se pojave asocijacije: korizma, muka i smrt našeg Gospodina Isusa Krista, uskrsnuća i očekivanje njegova drugog dolaska… Zar se toliki danas, gledajući zbivanja u svijetu, ne pitaju živimo li u posljednjim vremenima? Sveto pismo nam kaže da odgovor na to pitanje zna samo Bog Otac. U Evanđelju po Marku Isus govori: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Pazite. Bdijte jer ne znate kada je čas“ (Mk 13,32-33). Slično govore i Matejevo i Lukino evanđelje.

Što nam o Gospodinovu povratku u slavi kaže Katekizam Katoličke Crkve. O konačnoj kušnji Crkve možemo pročitati sljedeće:

„(675) Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

(676) Ta antikristovska obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijanska nada koja se može dovršiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublaženim oblikom, odbacila krivotvorenje budućeg kraljevstva Božjega pod imenom milenarizma, osobito pod političkim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, ‘u svojoj bíti izopačena’.

(677) Crkva će ući u slavu kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu će ona svoga Gospodina slijediti u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću. Kraljevstvo Božje neće se, dakle, ostvariti nekim povijesnim trijumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego Božjom pobjedom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja će učiniti da Kristova Zaručnica siđe s neba. Božji trijumf nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjega suda nakon posljednjeg kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi.“

Naravno, teško je o apokalipsi uopće promišljati, a da se ne zaustavimo na Knjizi Otkrivenja Sv. Ivana apostola. Michael O’Brien je tom zgodom kazao: „Neprestano se vodi bitka za svaku pojedinu dušu. Ako bi se pokazalo da naša vremena nisu ona na koja ukazuje Otkrivenje Sv. Ivana, svatko od nas mora proći kroza ‘apokalipsu’ malih razmjera. Svatko će od nas sasvim sigurno doživjeti Otkrivenje u trenutku smrti, kada ćemo proći kroza osoban sud; kada će biti objavljeno – ‘otkriveno’ – sve što jesmo, kao i sve ono što smo učinili ili pak propustili učiniti.“

„…Mi se već nalazimo u konačnoj bitci, mi već jesmo u apokalipsi, unutar Knjige Otkrivenja, za koju Crkva, počevši od većine crkvenih otaca, vjeruje kako predstavlja viđenje sveukupnog odvijanja povijesti spasenja nakon Utjelovljenja, sa svojim vrhuncem u posvemašnjoj pobjedi Kristovoj nad čitavim kozmosom, koji će tada napokon biti vraćen Ocu. Knjiga Otkrivenja nije nekakav shematski dijagram, niti pak plosnati nacrt. Ona je tajnovito proročko viđenje koje sasvim sigurno sadrži i linearno-kronološke vidove, ali se u njima ne iscrpljuje. Sasvim sigurno se u tom ne iscrpljuje sama njezina bit.“

Bdjeti

„Glavna se milost Knjige Otkrivenja nalazi u Gospodinovu upozorenju svakom naraštaju da ostanu budni u duhu bdjenja. Stoga, valja otvoriti oči i srca, uma i duha, za samu narav Stvarnosti. Različita i neobična očitovanja apokaliptike u našem vremenu – od stanovitih suludih scenarija u nekim protestantskim krugovima – do njihova pandana u pojedinim katoličkim krugovima, iskrivljuju temeljnu pouku i poruku Otkrivenja. Kad god nisu utemeljeni u dubokom otajstvu štovanja otajstva Boga i Njegove mudrosti; kad god se iznevjere posvemašnjem pouzdanju u nadolazeću Božju pobjedu; kad god nisu utemeljeni u poslušnosti i pokornosti Duhu Svetom, neizbježno će se hvatati za znanje, kao za čimbenik spasenja.“

Michael O’Brien je upozorio „kako je uzdizanje stvorenja ponad autoriteta Božjega – duh Antikrista“ te da bi „malo pobornika tog kulta vlastitog ‘ja’ bilo spremno priznati kako zapravo služe tom đavolskom duhu, a možda se ne bi našao ni jedan takav. Ipak, istina glasi: tko god niječe da je Isus Gospodar njegova života, podložan je onom što se naziva zeitgeist, duh vremena, spiritus mundi, duh ovog svijeta“, te je podcrtao da tim duhom sve više prevladavaju zamisli Antikristove.

Upozorio je i kako se danas gaze vrijednosti, svuda oko nas, a osobito na Zapadu, te je podsjetio na zlokobne Nietzscheove riječi: „Onaj tko želi biti stvaratelj, bilo dobra ili zla, mora prije svega znati uništavati i razarati vrijednosti.“ Obećavaju se nove istine, nove vrijednosti, novi vrli svijet sutrašnjice u kojemu nema više dobra i zla jer su Božji zakoni u njemu odbačeni. I toliki hrle u taj pakao.

Aldous Huxley će 30 godina nakon objavljivanje knjige Vrli novi svijet napisati knjigu istog naziva uz dodatak Ponovni posjet. U bliskoj budućnosti, puno ranije nego je to predviđao u djelu iz 1931. godine, napisat će Huxley, pojavit će se „znanstvena diktatura koja će biti obilježena manjom dozom nasilja negoli pod Hitlerom i Staljinom, ali u kojoj ćemo svi redom biti posve bezbolno vojačeni od strane vojske visoko osposobljenih društvenih inženjera“, u kojoj će „demokracija i sloboda biti temom svih televizijskih emisija i novinskih uvodnika“, ali će zapravo „stvarnost biti jedna posve nova vrsta nenasilnog totalitarizma.“ Josef Pieper će napisati kako je upravo to „najneljudskiji oblik totalitarizma kojeg je gotovo nemoguće zbaciti“ jer će uvijek pozivati na naizgled vjerodostojne argumente kojim će dokazivati da zapravo nije ono što uistinu jest.

Pisac iz Ontarija će istaknuti da će naše spasenje u vremenu konačnog nasrtaja na Tijelo Kristovo ovisiti o našem jedinstvu s Isusom – od potpunog povjerenja u Njega i u odbacivanju klanjanja svim idolima.

Konačni sraz

Michael O’Brien podsjetio je i na nekoliko govora papa o toj temi. Sveti Pavao VI.
je tijekom Nagovora u prigodi 60. obljetnice Fatimskih ukazanja 13. listopada 1977. kazao: „Đavlov rep radi na razaranju katoličkog svijeta. Sotonin je dim prodro u Katoličku Crkvu i posvuda se po njoj proširio, sve do samog njezina vrha. Otpadništvo i gubljenje vjere šire se po svemu svijetu sve do najviše razine unutar same Crkve.“

Ovaj nas govor podsjeća na odlomak iz Otkrivenja koji govori o Ženi odjevenoj suncem, odnosno ulozi Blažene Djevice Marije u posljednjim vremenima koja je u spomenutom odlomku i alegorijska i proročka. „Ona će se u nekom trenutku budućnosti dogoditi kao doslovna i povijesna“, ustvrdit će O’Brien.

Prigodom posjeta SAD-u 1976. godine poljski je kardinal Karol Wojtyla, danas Sv. Ivan Pavao II., održao govor u kojem je kazao: „Nalazimo se pred najvećim povijesnim srazom što ga je čovječanstvo ikada doživjelo. Mislim da široki krugovi američkog društva, odnosno široki krugovi kršćanske zajednice toga nisu do kraja svjesni. Nalazimo se pred konačnim srazom između Crkve i protucrkve; između evanđelja i protuevanđelja. Taj sraz, međutim, nije izvan planova Božje Providnosti. Kušnja je to s kojom se Crkva u cjelini mora suočiti.“ Taj govor će posebno dobiti na značaju nakon njegova izbora za papu 1978. godine.

Svega nekoliko dana nakon što je izabran za Petrova nasljednika, 11. svibnja 2005., papa Benedikt XVI. je na Općoj audijenciji kazao: „Povijest nikako nije isključivo u rukama mračnih sila, slučajnosti ili pak ljudskih izbora. Ponad razbješnjelih sila zla, za koje se čini kako su se otele svakom nadzoru, nesmiljenoj provali sotone i pojavku tolikih nevolja i zala, uzdiže se Gospodin, vrhovni sudac svih povijesnih događaja. On mudro upravlja povijest ka zori novog neba i nove zemlje, opjevanoj u zadnjem dijelu knjige, u slici novog Jeruzalema (v. Otk 21 – 22).“

Michael O’Brien napominje da je Kristova pobjeda prva i posljednja tema Knjige Otkrivenja te da jednako tako treba biti i prva i posljednja riječ u životima kršćana. Isus Krist je gospodar povijesti. „Knjiga Otkrivenja svoj vrhunac doseže riječima Kristovim: ‘Da, dolazim ubrzo!’ Sveto pismo završava sljedećim odgovorom Sv. Ivana apostola i evanđelista koji svojim glasom progovara u ime cijele Crkve: ‘Dođi, Gospodine Isuse!’“

A kako su posljednja vremena, u tri romana, ocrtala tri velika kršćanska pisca, u idućoj kolumni.