Bogatstvo glagoljice i glagoljaštva

piše Vida Vukoja ravnateljica Staroslavenskog instituta

Hrvatski sabor prošle je godine 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. U tom je povodu Staroslavenski institut priredio Dan otvorenih vrata s motom Idem tamo gdje je svaki dan – Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva

Iznimna je povlastica imati tako bogatu pismovnu i jezičnu kulturu kakvu imaju Hrvati. U povijesti pisali smo latinicom, glagoljicom, ćirilicom, pa i arabicom, a aktivno se služili svojim domaćim hrvatskim govorima, hrvatskim crkvenoslavenskim i latinskim jezikom. Višejezičnost i višepismenost bitne su sastavnice naše kulturne povijesti i kulturnog identiteta.

U tom bogatstvu glagoljica i glagoljaštvo imaju posebno mjesto, zbog čega je Hrvatski sabor prošle godine 22. veljače proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Hrvatska glagoljica tu se odnosi na uglati tip glagoljskoga pisma koji su Hrvati oblikovali i koristili od 12. stoljeća i koji je postao prepoznatljivi simbol hrvatskoga kulturnog identiteta. Hrvatsko je glagoljaštvo ukupno naše ćirilometodsko nasljeđe, a uključuje hrvatski korpus glagoljskih i ćiriličnih tekstova.


Dan otvorenih vrata Staroslavenskog instituta

 

 


Misal po zakonu rimskoga dvora 
(Prvotisak) / Izvor Staroslavenski institut

Navedeni je datum odabran u spomen na objavu Misala po zakonu rimskoga dvora (Prvotiska 22. veljače 1483, prve tiskane knjige u Hrvata, svega 28 godina nakon Gutenbergove Biblije (1455). Misal je pisan glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom.

Hrvatsko glagoljaštvo uključuje glagoljicu i ćirilicu

Nakon što je sredinom 9. stoljeća knez Rastislav postao vladar velikomoravske kneževine, ta se mlada ali velika država krenula sve snažnije odupirati franačkom utjecaju koji se širio što po franačkim misionarima što po franačkoj političkoj i vojnoj sili. Da bi trajno zemlju izgradio i osnažio iznutra, Rastislav je 862. zamolio bizantskoga cara Mihaela III. da mu pošalje učene ljude koji će podići slavensku crkvenu hijerarhiju i podigne slavensku kršćansku kulturu da bi svojoj državi osigurao dostojno mjesto na političkoj i kulturnoj karti tadašnje Europe.

Bizantski je car odgovorio poslavši braću Konstantina (redovničkim imenom Ćiril) i Metoda, od kojih se prvi s pravom drži tvorcem glagoljice, dok je drugi na svojim leđima ponio lavovski udio provođenja ukupne ćirilometodske misije u pogledu etabliranja i širenja slavenskog pisma i jezika.

Hrvati su po svemu sudeći glagoljicu i glagoljske knjige, barem do određene mjere, upoznali još za Metodova života. Zato se može reći da je Metod otac hrvatskoga glagoljaštva. Ipak, glavnina je snage ćirilometodske misije k nama stigla po učenicima Svete Braće, kada su po Metodovoj smrti protjerani iz velikomoravske državi da bi dobrodošlicu pronašli ponajprije u bugarskim i hrvatskim krajevima.

Najraniji naši glagoljski spomenici potječu iz 11. i 12. stoljeća, nalaze se na prostoru od Istre do Konavala, ali po svoj prilici i u Posavini i Slavoniji. Iako je nekolicina kamenih spomenika, Baščanska ploča (vjerojatno s početka 12. st.) među najstarijim kamenim glagoljskim spomenicima zadržava posebno mjesto po veličini, duljini teksta i općem značenju za našu kulturnu povijest.

Korpus rukopisnih tekstova prednjači obujmom u ukupnoj našoj glagoljskoj pismenosti. Najstariji su takvi tekstovi iz 11. ili 12. stoljeća, primjerice prva stranica Kijevskih listića ili s njima povezani Bečki listići. Iz razdoblja do početka 14. stoljeća sačuvano je oko 25 rukopisnih fragmenata, ali nijedan cjeloviti liturgijski glagoljski spomenik.

Najveći je broj rukopisnih spomenika iz zlatnog doba hrvatskog glagoljaštva, od sredine 14. do sredine 16. stoljeća. Iz tog je doba dvadesetak misala, tridesetak časoslova, četiri psaltira te brojni fragmenti. Mora li se iz tog mnoštva izdvajati, tu je naš najljepše ilustriran kodeks – Hrvojev misal sa sama početka 15. stoljeća, Misal kneza Novaka iz 1368. koji se čuva u Beču, Brevijar Vida Omišljanina s dugim nizom biblijskih tekstova te niz knjiga u vezi s malim ali glagoljaškim očima iznimno važnim istarskim mjestom Bermom, a predmet su istraživanja Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo, čiji je nositelj naš institut.

Okretnost se i ozbiljnost naših glagoljaša iskazala u doba tiska, što pokazuje i broj inkunabula i činjenica postojanja glagoljaških tiskara. Od ukupno devet naših inkunabula, tj. knjiga tiskanih do 1500. godine, čak šest ih je glagoljskih (na čelu s Prvotiskom iz 1483) i samo tri latinične. Hrvatski su glagoljaši imali dvije svoje tiskare, iako kratkotrajna, obje vrlo plodna djelovanja. Senjska je tiskara u niti petnaest godina djelovanja, od 1494. do 1508, objavila čak sedam naslova. Potkraj 1530. i u prvoj polovici 1531. Riječka je tiskara u manje od šest mjeseci postojanja iznjedrila šest naslova, među kojima i početnicu za učenje glagoljice. Pored toga, protestantska je tiskara u Urachu kraj Tübingena objavljivala i izdanja na ćirilici i latinici, od 1560. do 1564. i petnaestak glagoljskih knjiga.

Pored glagoljske naše pismenosti hrvatsko glagoljaštvo uključuje i ćiriličko naše nasljeđe, koje je u živoj uporabi od otprilike 11. ili 12. stoljeća pa sve do oko sredine 19. stoljeća, ponajprije u Poljicama i drugim mjestima u Dalmaciji, zatim u Bosni, Hercegovini, Dubrovačkoj Republici, Boki kotorskoj, a na sjeveru sve do Istre. Pored naziva bosančica, naša je ćirilica zvana i poljičica,
(h)arvatsko pismo, zatim u akademskoj zajednici zapadna ćirilica i drukčije.

Pored kamenih natpisa i stećaka, hrvatskih ćiriličkih zapisa ima na pergameni i papiru, rukopisnih i tiskanih. Njome su pisani različiti tekstovi: liturgijski, beletristički, pravni, diplomatički, notarski zapisi (npr. župne matice), poslovna i osobna prepiska. Možda je posebno zanimljivo da su je koristile osobe vrlo različitih profila, od popova glagoljaša i velikaša kuće Frankapana, Zrinskih, Keglevića do bosanskih franjevaca, krstjana i pučana.

Među posebnostima hrvatske glagoljice i glagoljaštva u odnosu na ćirilometodsko nasljeđe drugih slavenskih naroda (barem) tri se izdvajaju. Prva je sama činjenica da su Hrvati u 12. stoljeću oblikovali novi, uglati ili hrvatski tip glagoljskih slova. Druga je da se hrvatsko glagoljaštvo razvijalo unutar zapadnoga, tj. rimsko-latinskoga civilizacijskoga kruga, a treća dugovječnost hrvatske glagoljaške pismenosti – dok su svi ostali Slaveni ćirilometodskoga nasljeđa s 12. stoljećem glagoljicu napustili da bi nastavili koristiti (samo) ćirilicu, Hrvati su glagoljicu aktivno koristili sve do u 19. stoljeće, pa i sredinom dvadesetoga, a crkvenoslavenski se jezik (u ograničenoj uporabi i pisan latinicom) zadržao dulje od toga.

Glagoljica u 20. i 21. stoljeću

Zalaz hrvatske glagoljaške tradicije nastupa sredinom devetnaestoga, a do šezdesetih godina prošlog stoljeća ta je uporaba ponajprije simbolička, tek su rijetki tragovi neprekinutog stoljetnog velikog nasljeđa Tako 1927. izlazi Vajsovo izdanje Parčićeva misala u kojem je red mise pisan hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom u dva usporedna stupca – jedan glagoljski i drugi latinički. Također, zna se da je ninski župnik još 1861. sv. misu slavio iz glagoljskog misala.

Jedan glagoljski prošlostoljetni događaj ipak odskače. Naime, tijekom Drugoga vatikanskoga sabora, jedno je zasjedanje o pitanju uvođenja narodnih jezika kao jezika liturgije započelo sv. misom koju je predslavio šibenski biskup Josip Arnerić iz glagoljskog misala. Tog je jutra 13. studenog 1962. veliki broj saborskih otaca prvi put doista razumio kako se praktički tik do Rima, na istočnoj obali Jadrana, od 9. stoljeća bez prestanka misi na puku razumljivu slavenskom jeziku i iz misala koji nisu pisani latinicom nego drukčijim, slavenskim pismom. I taj je događaj pomogao da Drugi vatikanski sabor donese odluku o ulasku živih narodnih jezika u slavljenje liturgije.

Kako se primiče kraju 20. st., glagoljica se više percipira kao slika nego kao tekst, a s osnutkom hrvatske države njezina je uloga vizualnog simbola hrvatskog identiteta za najrazličitije namjene i u najrazličitijim okolnostima. Još je 1932. Ivan Meštrović, hoteći u mramoru isklesati lik Povijesti Hrvata, u krilo arhetipske majke iz svoje Dalmatinske zagore stavio knjigu s upravo glagoljicom ispisanom nazivom svoga djela – Povijest Hrvata. U posljednjih su nekoliko desetljeća brojni naši znani i neznani sunarodnjaci tetovažom na vlastitu kožu utisnuli glagoljski pečat hrvatskog identiteta. Teško se broji sve veća množina obrazovnih, kulturnih i gospodarskih pothvata koji upravo glagoljicu – kao sliku, ali i tekst – unose na uporabne i ukrasne predmete, suvenire i druge pojave vizualnog identiteta.

Dan otvorenih vrata

Iako je Staroslavenski institut osnovan 1952, njegova povijest seže do 1902, kada je u Krku osnovana Staroslavenska akademija, sa svrhom očuvanja i promicanja crkvenoslavenskog jezika i glagoljice te katoličkog bogoslužja na tom jeziku i pismu. U desetljećima je intenzivnoga znanstvenoistraživačkog rada Institut prepoznat kao središnja, referentna akademska institucija za znanstveno istraživanje hrvatskoga glagoljaštva, što potvrđuje i činjenica da je od 2014. sjedište Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo, jednog od svega dvaju humanističkih znanstvenih centara izvrsnosti u Hrvatskoj. Uz to, Institut nastavlja višedesetljetno stvaranje Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, a ovih mjeseci kreću i s dvama znanstvenim projektima s podrškom Hrvatske zaklade za znanost (Istraživanje starije hrvatskoglagoljske zborničke baštine i Interdisciplinarni pristup hrvatskoglagoljskomu misalu na primjeru Misala kneza Novaka).

Pored uske specijaliziranosti za glagoljaške teme Institut je trajno i promišljeno otvoren za pitanja jezične i pismovne kulture, pa je tako bio i jedan od osamnaest institucija koje su 1967. potpisale Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Dvadeset i prvog veljače Staroslavenski je institut priredio Dan otvorenih vrata, ove godine s motom Idem tamo gdje je svaki dan – Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva na kojem je sudjelovalo oko 250 posjetitelja. Od 13 do 19 sati moglo se u nekoliko navrata kroz prostor palače Škrlec-Balbi razgledavati niz odljeva kamenih glagoljskih spomenika uz stručno vodstvo znanstvenika Instituta. Prikazana je virtualna izložba o glagoljskom Žgombićevu zborniku i njegovim zanimljivim sadržajima, također uz stručno vodstvo. Predstavljeno je djelovanje Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo te način stvaranja Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Održana su popularna predavanja s temom medicinskih zapisa iz glagoljskih spomenika i hrvatskoga ćirilskog kulturnog blaga iz Dubrovnika i njegova arhiva. Tijekom čitavog programa bile su ponuđene računalne igrice glagoljske tematike i održavale su se radionice pisanja glagoljice za djecu i odrasle te su brojni posjetitelji Institut napustili s uspomenom u obliku glagoljskoga ispisa svoga imena i prezimena ili neke poruke po izboru.