Skandal s mrtvorođenom djecom UN-ovog sustava ljudskih prava

Autor Susan Yoshihara, dr. sc. / C-Fam

https://c-fam.org/definitions/the-un-human-rights-systems-stillbirth-scandal/

Prijevod: Troplet

stillbirths

U više navrata HKZ Troplet je pisao i/ili prenosio članke drugih medija i organizacija o tome kako različite agencije UN-a izlaze izvan mandata koji su im povjereni, nameću ideologije i programe koji nisu navedeni u Općoj deklaracija o ljudskim pravima i u usvojenim međunarodnim konvencijama i sporazumima a ponekad čak djeluju i u suprotnosti s istim. Ovdje prenosimo jedan članak dr.sc. Susan Yoshihara iz Centra za obitelj i ljudska prava iz New Yorka (The Center for Family and Human Rights (C-Fam)), koji djeluju u sjedištu UN-a boreći se za obitelj i ljudska prava.

Svakodnevno u svijetu 800 žena i 7000 djece umire tijekom porođaja.[i] To je tragično pa je s pravom njihova smrt privukla pažnju na najvišim razinama. Iako 7.100 mrtvorođene djece svakoga dana uništava roditelje, ali oni su ipak izbrisani s međunarodne agende. Ovaj kratki rad istražuje jedan od odgovornih subjekata, Ujedinjene narode.

Dvadeset godina ranije, stručnjaci UN-a za ljudska prava namjerno su uklonili pitanje mrtvorođene djece s dnevnog reda ljudskih prava, a istovremeno su ubacili pobačaj, koji nikada nije bio uključen u UN-ov sporazum. Time je sustav UN-a za ljudska prava odbacio važno sredstvo za okončanje tragedije 2,6 milijuna mrtvorođenih svake godine i odustao od svoje dužnosti zaštite prava svih ljudi.

Devedeset i pet posto ovih slučajeva događa se u zemljama s nižim i srednjim prihodom, ali UN-ove agencije za razvoj, pomoć i prava su to ignorirale pa čak i uklonile to pitanje.

Pristupanjem Međunarodnoj konvenciji o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) iz 1966. godine, 170 država obvezalo se smanjiti stopu mrtvorođenosti. Članak 12.2 (a) Ugovora kaže:

  1. Koraci koje moraju poduzeti države stranke ove Konvencije kako bi postigle potpunu realizaciju ovog prava uključuju one koji su potrebni za: 

(a) mjere za smanjenje stope mrtvorođenih i smrtnosti dojenčadi i za zdravi razvoj djeteta;[ii]

Ipak, u 35 godina, odbor odgovoran za praćenje poštivanja ugovora u državama strankama samo je jednom, 1988. godine, u svojim zaključcima u svezi Čilea spomenuo stopu mrtvorođene djece.[iii]

Počev od 1998. godine, tijela za nadzor provedbe sporazuma započela su reinterpretaciju različitih UN-ovih sporazuma o ljudskim pravima s novim pravima o kojima države potpisnice nikad nisu pregovarale, niti su ih ratificirale. Jedno takvo “pravo” bio je pobačaj.[iv] Godine 2000. Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji prati poštivanje ICESCR-a, objavio je da više neće razmatrati problem  mrtvorođene djece kao dio ugovora.[v] U općenitom komentaru opisujući kako je odbor protumačio članak ugovora o pravima, odbor je odbacio pitanje mrtvorođene djece i to redefinirao kroz uključivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja.[vi]

Odbor je rekao, „Odredba o smanjenju stope mrtvorođenih, smrtnosti novorođenčadi i zdravom razvoju djeteta“ više nije uključivala mrtvorođenje. U fusnoti su opravdali ovaj potez rekavši da WHO više ne mjeri stopu mrtvorođene djece. Odbor je rekao: „Prema WHO, stopa mrtvorođene djece više se ne koristi, umjesto toga se mjeri smrtnost dojenčadi i djece ispod 5 godina“[vii].

Odbor je redefinirao mandat za smanjenje mrtvorođene djece, rekavši da se to „može shvatiti kao zahtjev za mjere poboljšanja zdravlja djeteta i majke, seksualnog i reproduktivnog zdravstvenog osiguranja, uključujući pristup planiranju obitelji, skrbi prije i poslije porođaja, usluge hitnog akušerstva i pristup informacijama, kao i resursima potrebnim za djelovanje po tim informacijama.”

Odbor je rekao: „Reproduktivno zdravlje znači da žene i muškarci imaju slobodu odlučivanja hoće li i kada reproducirati i pravo biti informirani i imati pristup sigurnim, učinkovitim, pristupačnim i prihvatljivim metodama planiranja obitelji po vlastitom izboru, kao i pravo pristupa odgovarajućim zdravstvenim uslugama koje će, na primjer, omogućiti ženama da sigurno prođu kroz trudnoću i porođaj.”

Planiranje obitelji nije spomenuto u sporazumu, niti broj ili razmak djece. Pravo na odgovarajuću zdravstvenu zaštitu da se podvrgne trudnoći i porođaju “na sigurno” najbliže je stvarnoj obvezi država po reinterpretaciji odbora.

Ono što je spomenuto u sporazumu jest da „Majkama treba pružiti posebnu zaštitu tijekom razumnog razdoblja prije i nakon porođaja. Tijekom tog razdoblja majkama koje rade bi trebao biti odobren plaćeni dopust ili dopust s odgovarajućim naknadama socijalnog osiguranja.”

Od 170 zemalja koje su strane sporazuma se zahtjeva da odboru redovito podnose izvješća o načinu na koji vlada štiti i ispunjava ta prava. Države moraju dati svoje prvo izvješće u roku od dvije godine od pristupanja sporazumu, te svakih pet godina nakon toga. Odbor, skupina stručnjaka koji djeluju u njihovom osobnom kapacitetu, ispituje svako izvješće i iskazuju svoju zabrinutost i preporuke državi potpisnici u obliku zaključnih opažanja.

Izvješće WHO/UNICEF-a za 2018. godinu identificiralo je 52 države koje nisu ostvarile cilj smanjenja broja mrtvorođenih. Od toga je 50 stranaka Konvencije. Ipak, odbor nije nikoga od njih pitao o njihovoj stopi mrtvorođenih, čak niti nakon 2018. godine, kada je WHO počeo izdavati smjernice državama, upozoravajući ih na potrebu praćenja stope mrtvorođene djece[viii].

Još alarmantniji je podatak da je odbor pritisnuo 76 zemalja s 371 različitih okolnosti da liberaliziraju pobačaj.[ix] To je očigledno zbog njegove reinterpretacije članka 12.2 (a), istoga onog kojim su odbacili praćenje stope mrtvorođenih a uveli „usluge seksualnog i reproduktivnog zdravlja“.

I drugi odbori za ljudska prava su na sličan način bili tihi kad se radilo o mrtvorođenim, ali jako glasni kad se radilo o pobačaju.[x] Odbor koji nadzire Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima (ICCPR) nikada nije spomenuo mrtvorođene, ali je vršio pritisak na 112 zemalja u 527 navrata za liberalizaciju pobačaja, iako se pobačaj ne spominje u sporazumu. Isti je odbor objavio opći komentar na članak „pravo na život“ tog sporazuma u 2018. godini, navodeći kako je pobačaj dio prava na život temeljeći to na lažnoj pretpostavci da se smrt majki može spriječiti liberalizacijom pobačaja. Odbor koji nadzire Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) spomenuo je mrtvorođene u samo četiri navrata, premda je pritiskao više od 90 država da liberaliziraju pobačaje u 634 navrata.[xi] Odbor koji prati poštivanje Konvencije o pravima djeteta (CRC) spomenuo je mrtvorođene četiri puta a pritiskao je 96 zemalja da liberaliziraju pobačaj 536 puta.[xii] Odbor koji prati poštivanje Konvencije protiv mučenja nikada nije spomenuo mrtvorođene, ali je 423 puta izvršio pritisak za abortus. Odbor koji nadgleda najnoviji UN-ov sporazum o ljudskim pravima, Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (CRPD), nikada nije iznio problem mrtvorođenih, čak iako je istraživanje pokazalo kako je to povezano s abnormalnostima fetusa. Međutim, pritiskao je zemlje da liberaliziraju zakone kako bi se nerođena djeca s fetalnim abnormalnostima mogla pobaciti. To je učinio 93 puta u 14-godišnjem mandatu.

Iskrivljeni naglasak na okončanje života “neželjene” djece promijenio je UN-ov sustav ljudskih prava na fundamentalni način. To umanjuje humanost i “željenost” nerođenog djeteta. Roditelji, braća i sestre, djedovi i obitelji koji tuguju zbog smrti dragog nerođenog (ili mrtvorođenog) djeteta ne smiju se tretirati kao prijetnje ideološkoj nadmoći dominantnog gledišta. Oni su nositelji prava koja su predugo stavljena u stranu u političkoj potrazi za drugom agendom. Ta agenda neće uspjeti pronaći svoj put bez natjecanja.

Države moraju provoditi UN-ov sustav ljudskih prava, a posebno je Odbor za ekonomska socijalna i kulturna prava za to odgovoran. Države strane sporazuma trebale bi inzistirati na tome da odbor poništi svoj nesretni opći komentar iz 2000. godine. Odbor bi trebao, što je prije moguće, izdati jasno definirane smjernice ponavljajući međunarodnu obvezu država strana da smanje stopu mrtvorođenih, počevši od praćenja i izvještavanja o rađanju mrtvorođene djece na razini države.

Bilješke:

[i] UNICEF. Healthy Mothers, Healthy Babies: Taking Stock of Maternal Health, UNICEF, New York. June 2019

[ii] UN General Assembly, International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights, 16 December 1966

[iii] UN Committee on Economic, Social and Cultural Rights (CESCR): Concluding Observations, Chile. CESCR.E/1988/14. “Members of the Committee asked to what extent health care was accessible to the population as a whole, what efforts the Government was making in regard to health and hygiene at work, what the situation was in regard to stillbirths and infant mortality, what criteria the Government had used to established that in health matters Chile was in a transitional phase between underdevelopment and development, and what had been the findings of a WHO survey conducted in Chile.”

[iv] See “Rights by Stealth: the Role of the UN Human Rights Treaty Bodies in the Campaign for an International Right to Abortion,” Douglas Sylva and Susan Yoshihara, the National Catholic Bioethics Quarterly, vol.7, no.1.

[v] The Committee on Economic, Social and Cultural Rights is a body of human rights experts tasked with monitoring the implementation of the Covenant. It consists of 18 independent human rights experts, elected for four-year terms, with half the members elected every two years.

[vi] General Comment No. 14 on the right to the highest attainable standard of health (2000), Committee on Economic, Social and Cultural Rights E/C.12/2000/4

[vii] Ibid.

[viii] Afghanistan, Angola, Armenia, Benin, Burkina Faso, Burundi, Chad, China, Comoros, Côte d’Ivoire, Democratic Republic of the Congo, Djibouti, Egypt, Eritrea, Gambia, Ghana, Guinea, Guinea-Bissau, Iran, Jordan, Kyrgyzstan, Lebanon, Lesotho, Liberia, Libya, Madagascar, Mali, Mauritania, Morocco, Mozambique, Myanmar, Niger, Pakistan, Palestine, Papua New Guinea, Philippines, Rwanda, Senegal, Sierra Leone, Somalia, South Sudan, Sudan, Swaziland, Timor Leste, Togo, Tunisia, Turkmenistan, Uganda, Uzbekistan, Viet Nam, Zambia, Zimbabwe have not established stillbirth reduction targets. Of these, Mozambique and South Sudan are not parties to the Convention on Economic Social and Cultural Rights. https://www.healthynewbornnetwork.org/hnn-content/uploads/Final-Country-Progress-Report-v9-low-res.pdf (Accessed April 2020)

[ix] C-Fam analysis, current as of March 2020.

[x] C-Fam analysis, current as of March 2020.

[xi] Concluding observations of CESCR mentioning stillbirths: Kenya in 2017: “Amend the Employment Act of 2007 to extend maternity leave benefits to adoptive mothers and those who suffer miscarriages or have stillborn babies”; Marshall Islands in 2018: “…address the issues of environmental damage and intergenerational health impacts, in particular on Marshallese women and girls, who disproportionately suffer from thyroid and other cancers as well as other reproductive health problems that are a cause of the large number of stillbirths and congenital birth defects in the State party”; Republic of Korea in 2018: expressed support for “Labour Standards Act, revised in 2012 and 2014, extending maternity leave to women experiencing miscarriage or stillbirth prior to the sixteenth week of pregnancy”; United Kingdom in 2008: “The Committee notes that women of Traveller communities experience high numbers of miscarriages and stillbirths, and have the highest maternal mortality rate among all ethnic groups.”

[xii] Concluding observations of CRC mentioning stillbirths: Georgia in 2017: “Strengthen efforts to decrease rates of infant mortality and stillbirth by, inter alia, improving ante- and postnatal care, enhancing the capacity of health-care providers all over the country, and implement and apply the OHCHR technical guidance on the application of a human rights-based approach to the implementation of policies and programs to eliminate preventable mortality and morbidity of children under 5 years of age”; Italy in 2011: “The Committee is further concerned that, compared to their Italian counterparts, foreign mothers experience higher rates of stillbirths and perinatal mortality, and are more likely to need treatment in emergency departments or hospitals; this is due, in part, to the fact that undocumented foreign mothers do not undergo the necessary obstetric treatment and tests prior to and during pregnancy, given the criminalization of undocumented foreigners”; Philippines in 2005: “As regards reporting of newborn deaths and stillbirths, the Committee recommends that the State party facilitate access to civil registrars, particularly in the remote areas of the country”; Philippines in 2009: “The Committee also remains concerned at the deficiencies in registering and reporting newborn deaths and stillbirths.”