IBRAHIM: Dan sjećanja na Armenski genocid: Podsjećanje na najveći islamski pokolj kršćana

Armenian people are marched to a nearby prison in Mezireh by armed Ottoman soldiers. Kharpert, Ottoman Empire, April 1915. (Public Domain)

Danas, 24. travnja, označava se “Veliki zločin”, tj. genocid kršćana — većinom Armenaca, ali također i Asiraca — koji se odigrao pod islamskim Osmanskim Carstvom tijekom Prvog svjetskog rata. Turci su tada likvidirali oko 1,5 milijun Armenaca i 300.000 Asiraca.

Većina objektivnih američkih povjesničara koji su proučavali taj događaj nedvosmisleno se slaže da je to bio namjerni, proračunati genocid:

Više od milijun Armenaca nestalo je kao rezultat egzekucija, gladi, bolesti, surovog okruženja i fizičkog zlostavljanja. Narod koji je živio u istočnoj Turskoj gotovo 3.000 godina [više nego dvostruko duže od vremena kad su islamistički Turci okupirali Anatoliju, danas poznatiju kao “Turska”] izgubio je svoju domovinu i duboko je desetkovan u prvom genocidu velikih razmjera dvadesetog stoljeća. Na početku 1915. godine, na području Turske živjelo je nekih dva milijuna Armenaca; danas ih je manje od 60.000… Usprkos ogromnoj količini dokaza koji ukazuju na povijesnu stvarnost Armenskog genocida, izvještaja očevidaca, službenih arhiva, fotografskih dokaza, izvješća diplomata i svjedočenja preživjelih, poricanje Armenskog genocida uzastopnih režima u Turskoj traje od 1915. godine pa sve do danas.

Slično tome, 1920. godine, Rezolucija 359 američkog Senata saslušala je svjedočenje koje je uključivalo dokaze o “sakaćenju, zlostavljanju, mučenju i smrti [koje] je ostavilo svoje proganjajuće uspomene u stotinama prekrasnih armenskih dolina, a putnik u toj regiji rijetko propusti dokaze o ovom najkolosalnijem zločinu svih vremena.”

U svom memoaru, Silovana ArmenijaAurora Mardiganian opisala je kako je silovana i bačena u harem (u skladu s islamskim pravilima rata). Za razliku od tisuća drugih armenskih djevojčica koje su odbačene nakon što su okaljane, ona je uspjela pobjeći. U gradu Malatiji, vidjela je 16 kršćanskih djevojaka razapetih na križu: “Svaka djevojka bila je živa prikovana na svome križu”, napisala je, “klinovima kroz noge i ruke, njihova tijela pokrivala je samo kosa nošena vjetrom.” Takve scene prikazane su u dokumentarnom filmu iz 1919. godine, Aukcija duša, od koji su neke temeljene na Mardiganianovim memoarima.

Dok je na Zapadu genocid u velikoj mjeri priznat, uobičajeno se zanemaruje jedan od glavnih, ako ne i temeljih uzroka: religija. Genocid se uobičajeno artikulira kroz jedinstveno sekularnu paradigmu, koja se gotovo isključivo usredotočuje na stvari koje su shvatljive sa sekularnog, zapadnjačkog gledišta — poput identiteta i rodne politike, nacionalizma i teritorijalnih sporova. Takav pristup ne čini više od projiciranja modernih sekularnih zapadnjačkih senzibiliteta na bitno drugačije civilizacije i ere.

Rat je, naravno, još jedan čimbenik koji zamagljuje pravu suštinu genocida. Budući da su se ta zvjerstva uglavnom dogodila tijekom Prvog svjetskog rata, kako ide argument, ona su u konačnici odraz upravo toga — rata, u cijelom njegovom kaosu i razaranju i ništa više. No, kako je Winston Churchill, koji je masakre opisao kao “administrativni holokaust”, ispravno uočio: “Pokazala se prilika [Prvi svjetski rat] za čišćenje turskog tla od kršćanske rase.” Čak je i Adolf Hitler istaknuo da “Turska koristi prednosti rata kako bi temeljito likvidirala svoje unutarnje neprijatelje, tj., autohtone kršćane, a da pritom ne bude uznemirena stranom intervencijom.”

Vrijedno je primijetiti da se malo toga promijenilo; u kontekstu rata u Iraku, Siriji i Libiji, prvi koji su se našli metom genocida bili su kršćani i ostale manjine.

Ali čak se i najčešće navođeni čimbenik Armenskog genocida, “sukob etničkog identiteta”, iako legitiman, mora shvatiti u svjetlu činjenice da je povijesno religija često više pripadala identitetu osobe nego jezik ili naslijeđe. To se danas svakodnevno demonstrira u čitavom islamskom svijetu, gdje muslimanske vlade i muslimanske rulje progone kršćanske manjine koje imaju istu rasnu i etničku pripadnost, jezik i kulturu; manjine koje se ne razlikuju od većine — izuzev, naravno, činjenice da su ne-muslimani ili “nevjernici”.

Kao što je jedan profesor armenskih studija upitao: “Ako je [Armenski genocid] bio zavada između Turaka i Armenaca, što objašnjava genocid koji su Turci istodobno proveli nad kršćanskim Asircima?”

Doista, u knjizi iz 2017. godine pod nazivom Godina mača: Asirski kršćanski genocid:

Politiku etničkog čišćenja pobudili su panislamizam i religijski fanatizam. Kršćani su smatrani nevjernicima (kafirima). Poziv na džihad, propisan 29. studenog 1914. godine i potaknut te orkestriran u političke svrhe, bio je dio plana za “sakupljanje i traženje kršćana u zemlji i potom njihovo istrebljenje”. Kao i u slučaju Armenaca, svjedočenja očevidaca govore o sadističkom kopanju oči Asiraca i grupnom silovanju njihovih kćeri na crkvenim oltarima. Prema ključnim dokumentima, sve to bilo je dio “osmanskog plana istrebljivanja turskih kršćana”.

Kako bismo razumjeli da je povijesni genocid nad Armencima i Asircima reprezentativan modernom stradanju kršćana pod islamom, potrebno je samo pročitati sljedeće riječi koje je 1918. godine napisao predsjednik Theodore Roosevelt: međutim, pročitajte “Armenac” kao “kršćanin i “turski” kao “islamski”, kao što je navedeno u zagradama:

Armenski [kršćanski] masakr bio je najveći zločin rata, a neuspjeh u djelovanju protiv Turske [islamskog svijeta] ispada kao odobravanje… neuspjeh da se radikalno suočimo s turskim [islamskim] užasom znači da je sav govor o jamčenju budućeg mira u svijetu škodljiva glupost.

Doista, ako se “ne uspijemo radikalno suočiti” s “užasima” koji trenutačno opterećuju milijune kršćana diljem islamskog svijeta — a koji su u nekim područjima dosegli genocidne razmjere — mi to “odobravamo” i bolje je da prestanemo govoriti “škodljive gluposti” o utopijskom svijetu mira i tolerancije.

Drugim riječima, tišina je oduvijek bila saveznik onih koji su željeli likvidirati “drugoga”. Godine 1915., Adolf Hitler je racionalizirao svoje genocidne planove, koje je implementirao nekih tri desetljeća kasnije, kad je retorički upitao: “Tko, uostalom, danas govori o uništenju Armenaca?”

I tko među današnjim političarima govori — a kamoli radi bilo što drugo — o tekućem uništavanju kršćana od strane muslimana, nedavno (ali ne jedinstveno) viđenom u bombaškim napadima na crkve u Šri Lanki na uskršnju nedjelju koji su prouzročili više od 300 mrtvih?