JASENOVAČKI LOGOR U BESPUĆIMA »POVIJESNOGA REVIZIONIZMA« (5) »Postupak prilično dobar i hrana je bila dobra«

Autor  Tomislav Vuković

Ustaška bolnica u središtu Jasenovca
Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i sl. te ih u cijelosti odbaciti?

Dr. Otonu Hirschlu, referentu poslijeratne komisije za istraživanje zločina, 21. svibnja 1945. u Zagrebu bivši jasenovački zatočenik Ivan Dominec opisao je logorski tretman sljedećim riječima: »U Staroj Gradiški bio sam godinu i devet mjeseci i to od mjeseca maja 1943. kada sam se javio kao radnik u šumsku grupu, jer je hrana za šumske radnike bila povišena, dok je za zatočenike u logoru bila snižena. Na šumskom radu bio sam preko godinu dana i postupak je bio prilično dobar, a i hrana je bila dobra« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 220/306).

Susreti logoraša i rodbine u gostionici

Prema nekim svjedočenjima logorske su vlasti dopuštale susrete zatočenika s rodbinom u mjesnoj gostionici. »Dragan Čolaković opisuje sastanak nekih logoraša s rođacima u Špicmilerovoj gostionici u Jasenovcu. Taj Špicmiler je i obavijestio njihovu rodbinu gdje se logoraši nalaze i da dolaze po sledovanje u Jasenovac« (»U ždrijelu pakla«, »Poruke«, br. 1, 4. srpnja 1970., str. 2.).

Dopuštene šetnje i kupanje u Savi

»Ustaška bolnica ležala je u središtu slavonskoga gradića Jasenovca, udaljena kojih dva kilometra od logora. Sastojala se od nekoliko prizemnih i jednokatnih zgrada, okupljenih oko prostranog dvorišta, što se na južnom dijelu spuštalo do Save. U bolnici je vladala čistoća i red, kako je to već uobičajeno u bolnicama… Bolnica nije bila opkoljena žicom. Kretanje po njoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvo­ljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati se Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati je i nestati u šumi, što je rasla nekoliko stotina metara daleko od druge obale. Ipak, to nije nitko učinio, jer bi tada teške represalije zahvatile čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena ostala logorašima zatvorena. Hrana je u bolnici bila prvorazredna. Bijeli kruh i meso. U bolnicu dolazili su i civili. Posjećivali bolesnike, a i sami se liječili« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 178.-179.).

»U bolnici je vladala čistoća i red, kako je to već uobičajeno u bolnicama… Bolnica nije bila opkoljena žicom. Kretanje po njoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvoljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati se Jasenovcem…«

Mijo Biličić, partizan iz Dugoga Sela, proveo je neko vrijeme u Jasenovcu i dočekao kraj rata: »Uhvaćen sam kao partizan i iz Karlovca upućen na tzv. ‘preodgoj’. Bio sam tada star 21 godinu… Poslije šest mjeseci provedenih u Staroj Gradiški bio sam prebačen u Jasenovac… Ostao sam živ zahvaljujući tome što sam s jednom grupom od oko 500 zatočenika u proljeće 1945. godine prebačen u Austriju i tamo sam dočekao oslobođenje i slobodu« (»Kod kuće mi je ostala slijepa majka«, »Poruke«, br. 2[3], 21. lipnja 1971., str. 3.).

Poručnik Zovko Cvitan, najbolji ustaša

Iskaz ing. Dušana Ličine, rođenoga u Žepču, nakon rata s prebivalištem u Zagrebu, Šenoina 24/I, od 19. svibnja 1945., koji je dao referentu poslijeratne komisije za istraživanje zločina dr. Fedoru Bazali i zapisničaru Branku Radujkoviću, također spada u one pomalo »neuobičajene« jer prilično pozitivnim riječima opisuje ustaškoga časnika u jasenovačkom logoru, poručnika Zovka Cvitana, a zanimljivo je i njegovo spominjanje broja zatočenika: »U logoru 3c. bilo je oko 800 ljudi za vrijeme mojeg boravka… Kad sam tamo došao (na rad na ekonomiji, op. a.) naišao sam na nešto Židova i Hrvata, a to se je kasnije tako proširilo da je nas oko 200 radilo u toj ekonomiji. Vodstvo je imao, kada je ekonomija već bila proširena, ustaški poručnik Cvitan Zovko, koji je rodom iz Mostara, a bio je u Bosni željeznički činovnik. To je svakako bio najbolji od svih ustaša koje sam sreo u logoru. Uz njega su bili Zovko Ivan i Cačić Ivan. Sada je život u samoj ekonomiji bio bolji što se tiče prehrane jer nam je Cvitan znao dapače dati i mlijeka i cigareta, a i postupak je bio bolji, jer nas na samom radu nije nitko mučio. Mi smo obavljali dnevno sve radove, koji u ekonomiju spadaju« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 242

NASTAVLJA SE