Zoran Meter: Hrvatske ideološke dubioze i izraelski poučak

Izvor: 7Dnevno, 30. travnja

Odnarođene političke elite razdvajaju hrvatski nacionalni korpus

Ministrica Obuljen „skriva“ se iza  povijesne „znanosti“ kakva je bila u SFRJ i za koju se dobro zna da je bila pod snažnim utjecajem jednopartijskog komunističkog sustava i jugo-unitarističkih pa i velikosrpskih struja koje su otvoreno i besramno manipulirale brojem žrtava na jugoslavenskim prostorima nakon Drugog svjetskog rata, a poglavito po pitanju logora Jasenovac u kojemu su se one, kako je vrijeme odmicalo, penjale i na nestvarne, astronomske iznose poput milijun, 1 7000 000  pa i 2 milijuna kao da se radi o brojenju peradi a ne o ljudskim životima.

U Hrvatskoj, kada bi to bilo najmanje potrebno s obzirom na aktualnu epidemiju koronavirusa i posljedičnu paralizu cjelokupnog gospodarskog sustava, kao i recesiju (bolje reći depresiju) koja će ostaviti duboke i dugotrajne posljedice čije se razmjere još nitko ozbiljno niti ne usuđuje prognozirati, opet rastu političko-ideološke podjele po dobro poznatom obrascu „ustaše-partizani-četnici“. Zašto to Vlada RH i predjsednik Zoran Milanović svojim potezima čine ostaje nepoznato, ali da to nikako nije u interesu hrvatskog naroda i hrvatske države to je svakome jasno.
Ovom ću se prigodom, a s obzirom na temu koju ću danas obraditi, najprije dotaknuti jedne izjave ministrice kulture u Vladi RH  Nine Obuljen Koržinek, a koja ukazuje kako političari, makar imali i najbolje namjere, uvijek moraju dobro paziti što govore jer jedan jedini „gaf“ može „baciti u vodu“ sve ono dobro i pozitivno što možda žele učiniti. A ministrica Obuljen Koržinek upravo je napravila taj ozbiljan gaf, kazavši na dan obilježavanja proboja zatočenika iz ustaškog logora Jasenovac, kako je „povijest rekla sve o Jasenovcu i tko to dovodi u pitanje trebao bi ostati na margini“. Takve proizvoljne formulacije u 21. stoljeću nisu dozvoljene (bez obzira na pozitivnu pozadinu onoga što se tom prigodom možda i željelo reći), a definitivno će i izazivati dugotrajne reakcije i daljnje podjele, jer je dobro poznato kako i povijesni događaji, kao i sve ostalo, podliježu permanentnim znanstvenim istraživanjima pričemu se u historiologiji uvijek koriste nove i suvremene znanstvene metode koje vrlo često dovode i do posve novih pa i neočekivanih otkrića i spoznaja.
Ovdje je još gore što se ministrica Obuljen u konkretnom slučaju prilično olako i neoprezno „skriva“ iza  povijesne „znanosti“ kakva je bila u SFRJ i za koju se dobro zna da je bila pod snažnim utjecajem jednopartijskog komunističkog sustava i jugo-unitarističkih pa i velikosrpskih struja koje su otvoreno i besramno manipulirale brojem žrtava na jugoslavenskim prostorima nakon Drugog svjetskog rata, a poglavito po pitanju logora Jasenovac u kojemu su se one, kako je vrijeme odmicalo, penjale i na nestvarne, astronomske iznose poput milijun, 1 7000 000  pa i 2 milijuna kao da se radi o brojenju peradi a ne o ljudskim životima. Taj sustav, u svom jednoumlju nije dozvoljavao različita mišljenja od svoga po bilo kojem pitanju i od bilo koje to strane dolazilo – intelektualnih i političkih neistomišljenika, bilo hrvatskih, bilo srpskih, muslimanskih, slovenskih, albanskih i td. i koji su zato redovito djelovali kao disidenti i izopćenici ukoliko nisu slijedili „poravorjek“ partije. Našu bi ministricu u tome smislu trebalo podsjetiti o tome koliko je vrijedila jugoslavenska historiologija i kroz slučaj blaženog Alojzija Stepinca, koji je od tih istih povjesničara i režima osuđen i označen kao zločinac, da bi kasnije, nakon demokratskih promjena i stvaranja hrvatske države taj isti Stepinac temeljem brojnih povijesnih dokumenata i iskaza svjedoka vremena bio aboliran, a onda od Vatikana i proglašen mučenikom i blaženikom.

A možda bi ministricu trebalo upitati, zašto je onda ta ista jugoslavenska „bezgrešna“ historiologija, koju se eto ne smije propitivati – preciznije njezini kadrovi koji i danas mudruju unutar hrvatske političke i znanstvene scene, na kraju prihvatila kao stvaran, novi službeni broj jasenovačkih žrtava od oko 80-ak tisuća, formuliran nakon uspostave demokratske Hrvatske? Jer razlika između spomenutih jugoslavenskih i hrvatskih brojeva definitivno nije „statistička pogreška“ te je vrlo lako zaključiti kako je netko gotovo pola stoljeća sustavno i smišljeno varao i hrvatski i postale narode ex-SFRJ, a naravno, onda i čitavi svijet u kojemu i danas, na žalost, itekako ima onih kojih je jugoslavenska povijesna „znanost“  uvjerila u navodnu prirodnu „genocidnost“ hrvatskog naroda i zbog čega bismo mi, prema njihovu mišljenju, onda uvijek morali snositi teret kolektivne nacionalne sramote. Zato bi naša ministrica trebala bolje paziti što priča jer je ovo vrlo skliska i opasna tema, koja ima svoju vrlo duboku protuhrvatsku političko-propagandnu pozadinu, i koja se zato ne može riješiti na način na koji je to ona rekla –stavljanjem ad acta jer je jugo-historiografija o njoj već sve rekla.

Hrvatska vlada i njezine institucije, uključno i predsjednika države, svojim ponašanjem stvaraju dodatne ideološke podjele i kroz samomazohistička financiranja kojekakvih filmskih umotvorina, koje, osim produbljavanja tih istih podjela ničeg dobrog društvu neće donijeti. A najmanje će dovesti do nekakvog iskrenog pružanja srpske „ruke pomirnice“, koje se vjerojatno kroz takve kulturne projekte očekuje (srpska politika će hrvatske filmske umotovrine, poput „Dnevnika Diane Budisavljavić“, ako već ne javno a ono sigurno zakulisno, samo koristiti kao nove „argumente“ da Srbija nije kriva nizašto što se događalo na prostorima bivše SFRJ nakon njezinog raspada i da je zbog hrvatske „zločinačke“ prošlosti ona bila primorana vojno štititi „goloruki srpski narod“ i „srpsku nejač“ od „povampirenih ustaša“). Drugim riječima službeni Zagreb indirektno pristaje na dobro poznatu i opasnu srpsku sintagmu s početka 2000.g.  koja glasi: „tko nas bre zavadi“, i time (ne)svjesno izjednačuje krivnju za sve zlo na ovim prostorima koje se događalo 90.-ih godina prošlog stoljeća.

A umjesto svega navedenog, naša vlada i institucije trebale bi se okrenuti sadašnjosti i puno se više baviti teškim položajem Hrvata izvan Domovine, uključno i onih u toj istoj Srbiji a da i ne govorimo o Hrvatima u BiH, u kojoj su oni još samo formalno ustavotvorni i jednakopravni narod, već godinama izložen podmuklim političkim „igrokazima“ političara iz većinskog bošnjačkog narda u FBiH, a da i ne spominjemo incidente na lokalnim i individualnim razinama.
A kako se to radi, hrvatski političari i državni dužnosnici mogli bi doznati i od Izraela, i to kroz slijedeći primjer:

Izrael sustavno registrira incidente i napade na pripadnike svoga naroda

U Izraelu se već desetak godina pri Sveučilištu u Tel Avivu izrađuje i javno objavljuje posebno godišnje izviješće o incidentima s antisemitskom pozadinom koji se događaju u Europi. Ali kod mnogih ljudi diljem te iste Europe i svijeta, uključno, i (najviše) onih koji s antisemitizmom nemaju niti žele imati bilo kakve veze a kamoli da su njegovi simpatizeri ili izvršitelji nečasnih radnji, takva izvješća nerjetko izazivaju odbojnost – i to najčešće s pozicije koja polazi od činjenice da su sustavno i planski od nacističke ruke užasno stradavali i drugi narodi, poglavito iz Istočne Europe; i drugo, zbog ponašanja izraelske države prema Palestincima tj. metoda kojima se izraelske vlade već desetljećima služe u pokušaju pronalaska rješenja tzv. palestinskg pitanja i koje mnoge nerjetko asociraju upravo na neljudska ponašanja nacističkog režima i Hitlerove njemačke prema nezaštićenom židovskom stanovništvu (od takvih razmišljanja ne treba okretati glavu jer su i ona politički legitimna dok su u okvirima demokratskih pravila ponašanja, a uostalom, mogu biti i dodatni poticaj svima onima koji u svijetu imaju mogućnosti i utjecaja da se palestinsko pitanje čim prije riješi na po obje strane prihvatljiv i pravedan način, koji, svakako, iziskuje i obostrane kompromise).

Međutim, bez obzira na sve to, posve je nepobitno kako se antisemitski izgredi u svijetu ipak događaju i da ih se, kao takve, mora oštro osuđivati i jasno ukazivati na njihovu društvenu, moralnu, vjersku i svaku drugu neprihvatljivost. Na isti način, kao što se moraju oštro osuđivati i incidenti i zločini počinjeni iz mržnje ili predrasuda prema pripadnicima bilo kojeg drugog naroda ili vjerske zajednice ma od koga oni dolazili (pa i od pripadnika tog istog izraelskog naroda). Jer zlo je zlo i tu ne može biti razlike prema „krvnim zrncima“ i ovim ili onim nesretnim okolnostima kroz koja su pojedini narodi prolazili u povijesti pa im se, onda, zbog toga kao može tolerirati nešto što je inače drugima potpuno nedopustivo (a što takvim i mora biti). A povijest je, budimo iskreni, malo koga mazila, iako je isto tako istina kako je uvijek bilo (i bit će) agresivnih i manje agresivnih naroda. Tzv. „čistunaca“ i iskrene „Božje djece“, kada govorimo o čitavim narodima u cjelini, jednostavno nema, makar se neki od njih takvima rado i nazivali. Jer sve se na kraju ipak svodi na čovjeka, kao pojedinca, i na vječni eshatološki boj između Dobra i Zla, pričemu je na kraju sve stvar osobnog odabira – hoćeš li ići uskom i strmom stazom do vječnosti, ili širokom i ugodnom cestom do propasti. Pojednostavljeno rečeno: dobrih i zlih ljudi ima u svakom narodu i u svakoj zemlji.

Izraelski Kantor Centar

Pri Sveučilištu Tel Aviv od 2010. godine djeluje Kantor Center koji se bavi proučavanjem suvremenog europskog židovstva i godišnje objavljuje svoja izvješća koja se pripremaju u suradnji s Europskim židovskim kongresom, čiji je predsjednik od 2007.g. milijarder ruskog (židovskog) porijekla Vyacheslav (Moše) Kantor. On je za otvaranje i funkcioniranje spomenutog Centra uložio znatna vlastita sredstva.

A evo što je navedeno u izvješću Kantor Centra za 2019. godinu:

evidentira se značajan porast broja antisemitskih incidenata u Zapadnoj Europi u usporedbi na godinu ranije. Poglavito u oči upada činjenica kako je za čak 18% porastao broj osobito teških incidenata te vrste s primjenom nasilja. Tako je u Zapadnoj Europi 2019.g. s protužidovskim motivima bilo ubijeno 7 osoba. Netko će, možda, na prvi pogled reći kako to i nije neki veliki broj, ali treba podsjetiti kako se tu ipak radi o demokratski i civilizacijski visokouređenim društvima a ne bliskoistočnim prostorima s njegovim specifičnim „srednjovjekovnim“ pogledima na svijet i isto takvim obrascima međusobnog ponašanja gdje je nasilje prema drugima ili drugačijima gotovo svakodnevna pojava a nerjetko i društveno pravilo (pokušajte se, na primjer, s Biblijom u ruci prošetati ulicama saudijskih gradova, pa ćete vrlo brzo na svojoj koži osjetiti ne reakciju arapske  ulice, već same države i njzinih represivnih institucija).

U izvješću se dalje navodi kako je tijekom  2019. g. u Zapadnoj Europi registrirano 456 slučajeva antisemitskih incidenata s primjenom nasilja. U 2018. g. takvih je incidenata bilo 387. U većini zapadnoeuropskih država u 2019. g. porastao je i ukupnih broj antisemitskih incidenata. Za 47% je porastao broj nasilnih incidenata koji su predstavljali stvarnu ugrozu za ljudski život, dok je za 24% porastao broj incidenata koji su za posljedicu imali oštećenja židovske imovine. Napadima različitog stupnja intenziteta prošle je godine bile su izložene 53 sinagoge i 28 židovskih općina (zgrada) i škola u čitavom nizu zemalja.

U izvješću Kantor Center-a korišteni su i podaci velikog istraživanja javnog mišljenja, provedenog 2019. g. po narudžbi europske agencije FRA među pripadnicima židovskog naroda u Europskoj uniji. Prema njegovim rezultatima, 41% Židova u dobi od 16 do 34 godine, razmatrali su mogućnost emigriranja iz EU (bilo da se radi o repatrijaciji u Izrael, ili o odlasku u Sjevernu Ameriku ili Australiju) zbog naglog porasta antisemitizma u Zapadnoj Europi tjekom posljednjih 5 godina. Ta tendencija, smatraju autori izvješća, idućih se godina može još više povećati s obzirom kako mnogi od njih smatraju da je reakcija vlasti na njihove žalbe na antisemitske incidente nezdovoljavajuća, neovisno o tome što vlade tih zemalja za borbu protiv antisemitizma ulažu ozbiljne napore.

Npr, u Njemačkoj je tijekom 2019. g. u policiji dnevno bilo evidentirano najmanje 5 antisemitskih incidenata, ukupno prošle godine tamo ih je bilo 1839 – različitog stupnja težine. Pritom autori izvješća naglasak stavljaju na to da se u policiji niti približno nisu evidentirali svi slučajevi i incidenti. Tu se poglavito radi o slučajevima fizičkog praćenja, kojima su često izvrgnuti židovski učenici u državnim, a ne židovskim školama diljem Europe, od strane učenika muslimanske vjeroispovjedi kojih je višestruko više od učenika Židova.

Zanimljiva je i slijedeća izjava šefa Kantor Center-a u odnosu na aktualno stanje: „Antisemitske optužbe, koje se šire u svezi epidemije koronavirusa, stvar su teorija urote i tradicionalne mržnje prema Židovima. Sve do sada ih šire najčešće desni radikali, ultrakonzervativni kršćani, islamisti, a u manjem stupnju također i lijevi radikali. Svaka grupa – u skladu sa svojim uvjerenjima, razvila je obrazac Židova kao širitelja zaraze, koji želi osvojiti čitavi svijet“.

Antisemitska propaganda i izmišljotine toga tipa sada se aktivno šire na internetu i drušvenim mrežama, navodi se dalje u izviješću, a to onda provocira porast incidenata različitog intenziteta.

Na izvješće Kantor Center-a reagirali su i brojni izraelski mediji. Pojedini od njih ukazuju i na specifičnost antisemitizma  koje se javlja kod lijevih radikala u odnosu na propagandu neonacista, i koja se ogleda u zamjeni termina „antisemitizam“ terminom „anticionizam“ (moguće se aludira na činjenicu da su i Arapi, poput Židova, semitski narod). Osim toga, navode komentatori izraelskih medija, lijevi radikali sada i u Zapadnoj Europi i u Americi optužuju Židove da pomažu državi Izrael uspostaviti svoju kontrolu nad američkom administracijom, kako bi uz njezino posredništvo zavladali nad čitavim svijetom.