Komšićevsko-esdeaovska BiH novi je Bleiburg

Baš 8. svibnja, na dan kada je na Dedinju ukopan “najveći sin…”, njegova se sarajevska sljedba, poduprta temeljnom bošnjačkom strankom, odlučila žestoko obrušiti na vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića zbog mise zadušnice za žrtve Brozova režima.

bleiburg-spomenik

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Ispod Broza u ulju, iz svoga se predsjedničkog kabineta prvi, dakako, oglasio Željko Komšić prosvjedujući što “Crkva organizira misu u spomen na kvislinšku ustašku vojsku Nezavisne Države Hrvatske”.

Nema, međutim, niti primisli o nekakvoj “ustaškoj” misi, već je riječ o tomu da će kardinal Vinko 16. svibnja u sarajevskoj prvostolnici predvoditi misu zadušnicu za nevine bleiburške žrtve, baš kao što će istoga dana na zagrebačkom Mirogoju molitvu predvoditi vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, a dovu proučiti imam zagrebačke džamije Mersad ef. Kreštić.

Komšićev iznenadni incident iz 2018.

To su, dakle, činjenice koje govore kako će se ove godine, u specifičnim okolnostima uzrokovanim pandemijom koronavirusa, komemorirati desetci tisuća žrtava bestijalnih partizanskih zločina iz ’45., nad zarobljenim hrvatskim vojnicima, djecom, ženama i starcima.

Zanimljivo, “slučajem Bleiburgu”, Komšić se bavio i u srpnju 2018. Tada je aktualnu kardinalovu sudbinu, ali u manjoj mjeri, proživljavala Suzana Galić. Te je godine, naime, ta zastupnica (Komšićeve) Demokratske fronte u Zastupničkom domu Parlamenta BiH i nositeljica liste ove stranke u Hercegbosanskoj županiji pohodila Bleiburg. A računajući na sigurnu osudu, neke su domicilne televizije žurno pronašle sigurnog sugovornika. Ali…

“… Dakle, u Bleiburgu je u onom trenutku, bez obzira što su to ‘moji’ oni koji su pucali, počinili zločin nad ljudima koji su se predali. I to je zločin. Bez obzira o komu je riječ, o kojoj je vojsci riječ”, kazao je Komšić, iznenađujuće amnestirajući Galićevu.

No to je bio samo – “incident”. Danas je to opet onaj stari Ljiljan Zlatni koji svaki povod koristi ne bi li zapucao, pa maker i samo retorički prema Hrvatima. Ili, makar okrenuo mitraljez prema (zapadnom) Mostaru. Figurativno, valjda.

“Slučaj Galić” nedvojbeno je samo kratko Komšićevo osvješćenje, nakon čega se, svjedočimo danas, vratio svom omiljenom štivu Magnum CrimenViktora Novaka, tome velikosrpskom pamfletu iz ’48., na temelju kojega su utemljene silne laži o sprezi Crkve i ustaškog režima, pa onda, dakako, i o najvećem hrvatskom stratištu što ga simbolizira Bleiburško polje.

Sarajevski Magnum Crimen

Znakovit je, uz rečeno, i odabir – OZNE ili UDBE, svejedno – autora. Riječ je o bivšem svećeniku, što je, bit će, trebalo posvjedočiti o objektivnosti te, dakako, i o Hrvatu. Još su, dakle, komunisti pormovirali “poštene Hrvate”, a bošnjačke su stranke to, instalirajući Komšića tri puta na hrvatsku poziciju u Predsjedništvu BiH, samo prepisale. Učili su od “heroja”…

A, sjećajući se tih “herojskih vremena”, nužno se sjetiti i Titina govora u Ljubljani iz svibnja ’45. Istina, iz toga nastupa trostrukog narodnog heroja ostao je upamćen glasoviti njegov naputak sudcima: Ne držite se zakona kao pijan plota! No za povijest i razumijevanje karaktera “Nove Jugoslavije”, puno su ilustrativnije ove njegove riječi:

“Što se tiče onih izdajica, koji su bili u državi sami, u svakomu narodu posebno, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvete našega naroda je već dostignula veliku većinu, a samo manjemu dijelu izdajica posrećilo se pobjeći pod okrilje pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, bit će zakratko”, egzaltirano je poručila Ljubičica Bijela, otklanjajući tako svaku mogućnost kako nije znao za partizansku osvetničku odmazdu.

Što su mu poklonici promicali od trenutka kada se konačno smjelo govoriti o Bleiburgu, a da vas mrak ne proguta. U ime naroda…

“Kolo” oko katedrale

Takvom se, dakle, jednom “pravedniku” svake godine na dan kada je iznenada (ipak!) umro u 88. godini, klanja dugogodišnji čelni čovjek Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini Bakir Nakaš. Klanja i, zajedno s malobrojnim ali i, evo, glasnim istomišljenicima polaže cvijeće podno njegova spomenika što se, eno, koči u Kampusu sarajevskog Sveučilišta, zaostalom iz vremena kad je na toj lokaciji bila vojarna JNA. Nekoć u Sarajevu znanom i kao Titov logor.

Možda, ipak, u ovoj, sad već, bjesomučnoj hajci na kardinala i misu zadušnicu, na Titina vremena, osobito ona postratovska, asocira priopćenje najvažnije partije u Bošnjaka: „Da je riječ o skupu na otvorenom, uz uobičajena fašistička obilježja, vlasti u Sarajevu bi imale razlog da postupe jednako kao i austrijske vlasti koje su ga zabranile, ali imajući u vidu da je BiH sekularna država, ne može se tražiti od institucija da ulaze u prostor katedrale i zabranjuju vjerske obrede.“

Rado bi dakle Izetbegović II.&comp. zabranjivali, ali, eto, ne mogu (baš!) ulaziti još i u crkve. Što u sjećanje priziva 2008. kada je ta stranka žurno osigurala na stotine turskih zastava ne bi li se (bjesomučnim) “kolom” oko sarajevske katedrale proslavila pobjeda braće Turaka nad “ustašama” u Beču na Europskom nogometnom prvenstvu. Uz to, rukopis je pomalo i komšićevski, u neskladu, dakle, s činjenicama. Prošle godine, naime, ništa nije zabranjeno. Desetak tisuća hodočasnika sudjelovalo je na misi i molilo za pokoj nevinih žrtava. Bez ijednog incidenta.

Najveća grobnica muslimana

Nazočio je, kao i svake godine, i imam iz Gunje Idriz ef. Bešić, koji je, uz ino, kazao: „Za nas je Bleiburg najveća grobnica muslimana u Europi, veća i od Srebrenice! Na Bleiburgu je stradalo 50 000 ljudi islamske vjeroispovijesti.“

Slijedom čega treba još jednom naglasiti kako se o tomu, kroz pola stoljeća komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamo li se za žrtve javno Bogu moliti. Komunističke vlasti dale su „preorati i betonom zatrpati“ brojne masovne grobnice, kojih je dosad, ipak, otkriveno oko 1 700. A Komšića, Nakaša i SDA, čiji je, usput rečeno, prvi predsjednik i prvo uže čelništvo bilo žrtvom komunističkog režima, upućejem da zaboravi – ako je ikako moguće – Novakov falsifikat i, makar malo, čita, primjerice Ivana Meštrovića, njegovu memoarsku knjigu Uspomena na političke ljude i događaje.

Odmah, naime, poslije Drugog svjetskog rata, Broz je zvao velikog umjetnika da se vrati u domovinu. Meštrović u svojoj knjizi citira pismo koje je napisao Titi kako bi mu objasnio zašto se – na njegov poziv – nije u mogućnosti vratiti kući. Kaže, uz ino, kako politika nije njegov zanat, te kako ne zna što bi mogao reći kada bi se odazvao njegovu pozivu da se vrati, osim to, „da je bolje, da ih sto krivih i protivnih izbjegne kazni, nego trojica pravednih da pogine, jer će ovi mrtvi biti opasniji protivnici nego stotine krivih – koji umaknu“. Kao da je znao…

Broz i srpsko izdovoljavanje

Ipak, potkraj pedesetih, odazvao se Brozovu pozivu i na Brijunima umjesto planiranog jednog, ostao osam dana. Tom je prigodom zatražio od svojega domaćina pojašnjenje za Bleiburg. “Morao sam pustiti Srbe da se izdovolje”, objasnio (?!) je doživotni predsjednik. Nakon toga je Meštrović, glavom bez obzira, odletio s Brijuna da se više nikad ne vrati u “novu Jugoslaviju”.

Ozračje u multietničkom bastionu, gdje se tako “uspješno sjedinjuju Istok i Zapad”, svakim danom sve više podsjeća na okolnosti koje su Meštrovića ponukale da utekne od Brozova čeličnog zagrljaja. Ali, ovdje više nije riječ (samo) o jednom Hrvatu. Niti o (samo) jednom kardinalu.