Suverenističke bi stranke morale naučiti nešto od prošlih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj

Zato što stanje u Europi i svijetu nije ružičasto, potrebni su hrvatskom narodu razboriti političari, suverenistički orijentirani, ali i dovoljno mudri da znaju prepoznati tko su im u vanjskoj politici prijatelji, a tko mogući protivnici.

Bez naslova

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

U nekoliko tekstova napisao sam da je Donald Trump pobijedio na američkim izborima zbog krize liberalne ideologije i liberalne globalne ekonomije koja samo prividno stvara osjećaj pravedne preraspodjele dobara u svijetu. O kakvoj je preraspodjeli riječ najbolje se pokazuje u sve većem broju izbjeglica iz siromašnih država svijeta. Prevarantska priča bogatih država o globalnoj, pravednoj ekonomiji dovela je do migracija koje prijete opasnim civilizacijskim sukobima. Oni se već naziru u islamističkom teroru i jačanju rigidne desnice u zapadnim državama. Amerika je bila samo početak građanskoga nezadovoljstva liberalnom ideologijom i globalnom ekonomijom, ali i sve korumpiranijom političkom oligarhijom u zapadnim državama. Trumpovu pobjedu u Americi ne smijemo shvaćati kao želju birača za bahatim i primitivnim predsjednicima nego prvotno kao nepovjerenje u dosadašnju političku elitu koja je sustavno radila na potiskivanju tradicije i bogaćenju u ime lažnoga humanizma i liberalizma.

Korijen konflikata

Problem ne leži u samoj ideji liberalne emancipacije društva, tolerancije i prihvaćanja drugoga i drugačijeg nego u političkom pritisku da se mora prihvatiti sve što protežiraju pojedini politički krugovi. Nije nikakva tajna da su u nekim današnjim liberalnim europskim državama prije 30-ak godina homoseksualci zbog javnoga deklariranja pripadnosti toj društvenoj grupi završavali u zatvorima. Danas u tim državama imamo obratno stanje. Sudom se prijeti onima koji homoseksualnost pokušavaju proglasiti neprirodnom pojavom, to jest nekom vrstom bolesti. Nešto slično se događa i na drugim područjima života, gdje se potiskuje ono što je do jučer bilo svetinja a protežira ono što prosječan građanin još uvijek ne može prihvatiti u potpunosti. Upravo taj brzi zaokret u pogledu na život, praćen sve jačom sekularizacijom, izaziva konflikte u društvu. Potpuno odbacivanje tradicionalnih vrijednosti često zbunjuje onoga tko je do sada pronalazio izvor vlastite potvrde u kolektivnom sjećanju, tradiciji. Nije problem u prihvaćanju novoga nego u njegovoj želji za dominacijom u društvu i pokušaju potpunog obezvrjeđivanju drugačijega.

Potiskivanje tradicije

Problem liberalne ideologije leži u tome, kaže liberalni američki znanstvenik Fukuyama, što ti dojučerašnji diskriminirani krugovi pokušavaju preko politički nametnutoga mišljenja (mainstreama) steći više prava u odnosu na druge. Samo se u sklopu tog promišljanja može shvatiti nepotrebni pokušaj protežiranja rodne ideologije na mala vrata kroz Istanbulsku konvenciju. Konvencija je sama po sebi veliki iskorak u zauzimanju za prava žena i borbu protiv njihove diskriminacije. Zato i ostaje upitnim njezina nepotrebna zloupotreba za promoviranje onoga što je u društvu već zakonski regulirano.

Kod određenih krugova se pojavljuje strah od potpunoga potiskivanja tradicije i pritiska da se bezuvjetno mora prihvatit ono što je do jučer s njom bilo nespojivo. Zapadna politička oligarhija, kako kaže Fukuyama, mora uzeti u obzir činjenicu da i kod modernoga čovjeka postoji potreba za priznanjem. Gubitak tradicije i starih vrijednosti ostavlja prazninu koja zbunjuje prosječnoga zapadnoga građanina. Prosvjed protiv Istanbulske konvencije treba tražiti i u tom kontekstu. Pa ipak ona ne smije biti, bez obzira kako ju se vrednovalo, glavni adut određenih političkih krugova u predizbornoj kampanji za Hrvatski sabor. S Istanbulskom konvencijom ili bez nje jačat će pritisak politike na prihvaćanje liberalne ideologije i potiskivanje tradicionalnih vrijednosti unutar Europske unije. Mali narodi, kao što je hrvatski, mogu samo sagorjeti u silnom otporu protiv nje, i to pogotovo tada ukoliko zaborave neke važnije probleme. Istanbulska konvencija ne bi smjela odvlačiti pozornost s drugih, gorući problema.

Miljenici liberalne zapadne politike

Upravo kod tih važnijih problema trebalo bi tražiti konsenzus svih domoljubnih stranaka u Hrvatskoj. Ekonomske posljedice koje će za sobom ostaviti borba protiv koronavirusa daju se već sada naslutiti. A u kriznim vremenima moguća su i nepredvidiva događanja. Ono što bi sve domoljubne opcije u Hrvatskoj trebalo više zabrinjavati od Istanbulske konvencije jest pokušaj određenih političkih krugova da se omalovaži oslobodilački rat i domoljublje, a time i stabilnost države.

Najbolji način za to jest vječita priča o ugroženosti srpske manjine i pojavi opasnog ustaštva. Problem jest u onim Srbima koji se ne mogu pomiriti sa samostalnom Hrvatskom, ali i u djeci orijunaša, jugoslavenstvom zadojene djece Hrvata, koja su samostalnost Hrvatske prihvatila samo zato što nisu imala drugoga izbora. Njihov san, kao i san njihovih predaka, bila je i bit će uvijek Jugoslavija. Iz toga razloga za njih je prihvatljiva samo ona Hrvatska u kojoj mogu sa Srbima ostvariti dominaciju nad hrvatskim domoljubima. Budući da su odgojeni bez nacionalne svijesti, religijske pripadnosti i dublje ukorijenjenosti u hrvatsku tradiciju oni bi mogli postati miljenici liberalne zapadne politike.

Iako predsjednik Milanović ne pripada u potpunosti tim krugovima, on je prvotno njihov izbor. Upravo bi o tome trebali dobro razmisliti suverenistički krugovi u Hrvatskoj. Ne bi se smjelo ponoviti ono što se dogodilo kod predsjedničkih izbora, kad je HDZ izvrijeđao Škoru, a Škoro kasnije napravio kardinalnu pogrješku ne podržavajući u drugom krugu Kolindu. Ne znam kakve koristi bi imala Hrvatska, a time i hrvatski narod u BiH, od toga ukoliko bi se ponovila ista pogrješka zbog ljudske sujete, ukoliko bi krive emocije nadjačale razum?

Vlast je vraški primamljiva stvar. Mnoge neprincipijelne koalicije su se u povijesti dogodile, a s njima i narodne tragedije, zbog ljudske opsjednutosti vlašću. Stari Rimljani su često imali uspjeha u osvajačkim pohodima jer su poznavali umijeće zavađanja svojih neprijatelja (divide et impera – zavadi pa vladaj). Upravo zato što stanje u Europi i svijetu nije ružičasto, potrebni su hrvatskom narodu razboriti političari, suverenistički orijentirani, ali i dovoljno mudri da znaju prepoznati tko su im u vanjskoj politici prijatelji, a tko mogući protivnici. Otpor naspram političkoga nametanja upitne liberalne ideologije od strane nekih zapadnih zemalja ne smije otići tako daleko da se ne uoči opasnost koja dolazi od probuđenih desničarskih krugova u okruženju. Onaj tko se kontinuirano poigrava kartografijom, kolikogod bio simpatičan desnim krugovima u hrvatskom narodu, može se jednoga dana pokazati jako opasnim protivnikom.

Ozbiljno shvatiti trenutak

Hrvati imaju pravo suprotstavljati se sve jačem pritisku centralističkih krugova unutar Europske unije, ali ne smiju nikada zaboraviti da je ta ista Europska unija uz NATO još uvijek kakav takav jamac teritorijalne sigurnosti. Onaj tko je okružen državama u kojima jačaju revizionističke snage mora i na to misliti. Upravo bi to morao biti razlog za sve suvereniste i domoljube u Hrvatskoj da ozbiljno shvate trenutak, te umjesto konflikta potraže ono što ih međusobno povezuje.

Jedna od tih poveznica bi mogao biti i odnos prema sve opasnijem nadiranju izbjeglica. Istina, oni žele u Njemačku i druge bogatije zemlje. Ali tamo su granice zbog lošeg iskustva s njima zatvorene, pa bi se veliki broj pridošlica mogao jednoga dana naći u Hrvatskoj. Nedavna kritika SPD-ovog ideologa Klisovića, koji je tražio povratak Titove biste na Pantovčak, odnosa sadašnje vlade prema izbjeglicama, zvuči jako opasno. Nije isključeno da bi takvima poput njega i odgovarao veliki broj pridošlica iz afričkoga i azijskoga svijeta islama, jer bi se s njima uspjelo relativizirati broj onih koji još uvijek drže nešto do kršćanske tradicije. A njegov stav bi se zasigurno dopao političarima poput Angele Merkel, jer bi na taj način osim Grčke našla i nove žrtve za svoje migracijske promašaje.

Dati prednost razumu

Ne znam samo kako bi se u takvoj situaciji ponijeli Hrvati, kad se zna da zbog ponašanja migranata nisu zadovoljni niti bosanskohercegovački muslimani. To bi doista moglo ojačati one snage u Hrvatskoj koje ionako reagiraju često emotivno, bez razmišljanja štete li time svom narodu. A to bi bila izvanredna prilika za one subverzivne elemente u Hrvatskoj kojima njezina samostalnost smeta.

Vrijeme velikih previranja u svijetu, klimatskih promjena, čudnih ideologija i velikih migracija zahtijevaju u Hrvatskoj političare koji će se služiti više razumom nego emocijama. Kočijaš, kako bi rekao Freud, ne smiju biti emocije nego razum. Nažalost, ova silna prepucavanja u predizbornoj kampanji između HDZ-a, Škorinoga pokreta i Mosta upućuju na to da su u suverenističkim krugovima emocije na putu da preuzmu uzde. Ako se to doista u potpunosti dogodi, neće biti dobro za Hrvatsku. Pogotovo to neće biti dobro za Hrvate u Bosni i Hercegovini, jer bi na konačni rasplet o njihovu položaju glavnu riječ imali oni koji ih ionako ne mogu smisliti. Ima ih puno u ljevičarskim krugovima u Hrvatskoj. U to me je u devedesetim godinama uvjerio i jedan profesor iz Zagreba koji je tvrdio da u BiH i nema Hrvata. Kad se sjetim da je taj čovjek trebao biti ministar u vladi ljevice, spopadne me i danas strah.