KERWICK: Napuštanje Platonove pećine: Istina o policijskoj brutalnosti i rasi

FrontPageMag

Stvarnost protiv iluzije.

Tisućama godina, ništa manje na Istoku nego na Zapadu, ljubitelji mudrosti osmišljavali su čitave svjetonazore (uobičajeno nazivane “filozofijama”) ukorijenjene, u osnovi, u razlikama između stvarnosti i puke pojave.

Unatoč svih njihovih razlika, te tradicije međusobno su se podudarale u vjerovanju da većina ljudi radije želi biti obmanuta nego se obračunati sa svijetom kakav jest.

Imamo pregršt priča o ovom ljudskom stanju. Platonova Alegorija pećine vjerojatno je ona najistaknutija koja nam dolazi iz drevnog svijeta. U novije vrijeme, filmovi poput Matrixa i Neba boje vanilije komuniciraju istu ideju.

Naravno, iz perspektive otprilike dvije milijarde kršćana, ismijavanje, ostracizam, napuštanje, izdaja i nasilje kojem je Istina bila podvrgnuta kad je “preuzela ljudski oblik i boravila među nama” prije dva tisućljeća zauvijek će posložiti kao pretposljednje izražavanje sklonosti prosječne osobe obmani nauštrb stvarnosti.

Kršćanstvo za nas kristalizira još jedan uvid, ono koje dijele svi drevni ljudi: Spremnost prihvaćanja istine, stvarnosti, jest, u konačnici, spremnost prihvaćanja vrline.

Sokrat je čuveno rekao: “Znati dobro znači činiti dobro.”

Isus se proglasio “Putem, Istinom i Životom”, Spasiteljem ljudskog roda.

Hunduizam tvrdi da kad ljudi shvate da je ono što su oduvijek pretpostavljali stvarnim samo “maya” (iluzija), u tom će trenutku prepoznati svoje pravo ja, naime, da su Bog.

Za Budu (“Onaj koji se probudio”), oslobađanje od iluzije zahtijeva prepoznavanje Četiri plemenite istine, od kojih zadnja propisuje put s osam račvanja, skup moralnih recepata koji obećavaju da će rezultirati prosvijetljenjem.

Ova opća tema je univerzalna.

Suvremena Amerika je dokaz da što su se stvari više mijenjale tijekom razdoblja od nekoliko tisuća godina, to su one više ostale iste.

Naravno, Strah od COVID-19 uzima ovogodišnju Matrix nagradu. “Novi” virus, kao što su neki od nas oduvijek znali, nije bio ništa poput Kuge kakvom su je zatvorenici na dnu Pećine smatrali.

Ali što se tiče Matrix nagrade za životno djelo, ona u potpunosti zasluženo pripada industrijskom-kompleksu-rasizma. Niti jedan virus ga neće potisnuti!

Moralna priča o vječito opresivnim bijelcima (koje simboliziraju vječito brutalne policijske snage) i vječito potlačenim, uvijek nevinim crncima (koje simboliziraju kriminalni osumnjičenici u policijskom pritvoru) upravo je ojačana odgovorom na ubojstvo Georgea Floyda na načine koje nije doživjela već neko vrijeme.

Kad bi ovo bila nekakva fikcija koja nikad nije napustila parametre unutar lubanje neke osobe, onda bismo je sigurno mogli staviti u stranu. Međutim, problem je što mase ljudi (crni, bijeli i ostali i iz razloga u koje ću se upustiti u neko drugo vrijeme) brkaju ovu iluziju sa stvarnošću. A opet, ovo potonje je nešto sasvim drugo.

Autori najopsežnijeg istraživanja o temi policijske brutalnosti i rase zaključili su da bijeli policajci nemaju veću vjerojatnost da će pucati na manjinske civile od svojih crnih i Latinoameričkih kolega.

Do ovog trenutka (2015.), “bazama podataka o kobnim pucnjavama (FOIS) nedostajale su pojedinosti o policajcima” (naglasak dodan). Pa ipak, ova informacija je kritična, jer bez njih nije održiva konvencionalna mudrost da je za kobne policijske pucnjave koje uključuju ne-bijele osumnjičenike kriv “rasizam”.

U određivanju postoje li uistinu razlike vis-à-vis policijskih pucnjava, ovo istraživanje također ima za cilj zaobići “raspravu s referentnim vrijednostima” (raspravu o tome hoće li, recimo, standard predstavljati broj bijelih i ne-bijelih osoba koje je ubila policija u odnosu na njihov broj u ukupnoj populacijiapsolutni broj bijelaca i ne-bijelaca koje je ubila policija; ili brojevi bijelaca ili ne-bijelaca koje je ubila policija u odnosu na brojeve bijelih i ne-bijelih kriminalnih osumnjičenika).

Umjesto toga, autori, koristeći detaljne informacije o policajcima, predviđaju rasu ubijenih civila. Njihova presuda glasi:

“Kako se udio crnih i latinoameričkih policajaca…povećava, upucana osoba će vjerojatnije biti crna ili latinoamerička nego bijela, razlika koja se objašnjava demografijom okruga[.]”

Da ponovim: Autori “nisu pronašli nikakav sveobuhvatni dokaz o anti-crnom i anti-latinoameričkom disparitetu u kobnim pucnjavama, kad su bili usredotočeni na različite podvrste pucnjava[.]”

Autori ove studije bilježe znanstvenu bezvrijednost dominantnog pristupa koji se usredotočuje samo na proporcionalnu zastupljenost bijelaca i crnaca u odnosu na njihov broj u populaciji. To “daje snažnu pretpostavku da bijeli i crni civili imaju jednaku izloženost tim situacijama koje rezultiraju FOIS-om [kobnim-pucnjavama-koje-uključuju-policajce].”

Nije tako.

A kad su, budući da “većina FOIS-a uključuje naoružane civile”, istraživači “kao mjerilo koristili rasno-specifični nasilni zločin”, “anti-crni disparitet u FOIS-u nestaje ili se čak preokrene” (naglasak dodan). “Odabrani uzorak literature koja potvrđuje ovaj navod može se pronaći ovdjeovdjeovdje i ovdje.)

Dakle, kad se mjeri prema rasno-specifičnom nasilnom zločinu, ne samo da ne postoje “anti-crni dispariteti”; bijelci istog opisa su kobno upucani od strane policije u neproporcionalno većoj stopi.

Bijeli policajci maksimalno nedvosmisleno ne lutaju okolicom tražeći nevine crnce za ubijanje.

Čak su i među četvoricom policajaca uključenih u smrt Georgea Floyda, njih polovica “ljudi od boje”. J. Alexander Keong izgleda kao da je čak svjetloputa crna osoba.

Međutim, poanta je da čak i ta trenutačna priča dana, koja je pretvorena u svjetski simbol anti-crnog “rasizma” američkih policijskih snaga, ima pukotine u sebi budući da polovica optuženih policajaca za ovaj navodni čin “rasizma” nisu bijeli.

Ipak, bez obzira na istinu, većina ljudi će nastaviti nastanjivati Platonovu Špilju tame. Kao i uvijek i, kao što je svima poznato, iz različitih razloga, oni više vole udobnost Matrixa u odnosu na surovu stvarnost.