Svakidašnje jadikovke

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“

Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.

I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.

– O to si ti, Gospodine! – reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi:

– Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…

– To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.

Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.

Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:

– Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!

A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.

Moderni čovjek ne voli riječ ”križ” ili ”odricanje”. Zvuči mu kao uspomena na srednji vijek. A zaboravlja da je odricanje, koje simbolizira križ o kojem govori evanđelje, zapravo tegobna, ali izvrsna terapija za ljude i našeg vremena. Ono čovjeka dematerijalizira, čini ga psihički zdravim i uravnoteženim. Kad se dragovoljno uzdržava, čovjek se čisti, postaje trijezan, uči kušati prave radosti života. Kad više ne bude posjedovao ništa, moći će sve uživati, kao što kaže sv. Augustin: ”Ljubi i radi što hoćeš!”

Lj. A. Maračić/Duhovnost.net