Zašto se poneki hrvatski političari boje Pupovca?

Ako srpski narod želi živjeti od četničke ideologije i velikosrpske mitologije, neka mu bude. Pa ipak hrvatski političari i mediji trebali bi češće stavljati pred oči Miloradu Pupovcu i njemu sličnima sve one rasističke svinjarije koje se u Srbiji pišu i govore.

Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Već sam pisao o tome kako šačica desničara, krivo usmjerenih nostalgičara, onih koji nemaju istinskog ideološkoga opredjeljenja a prave se velikim Hrvatima, uvijek iznova hrane svojim potezima velikosrpsku ideologiju, dajući joj priliku da može prikazati Hrvate pred međunarodnom zajednicom kao opasne. Ne radi se samo o grupici naivnih mladih ljudi nego i o beznačajnim intelektualcima koji svojom radikalnom retorikom žele izaći iz anonimnosti. Nitko nije toliko koristan četničkoj ideologiji u Srbiji, ali i velikosrpskim manipulatorima u Hrvatskoj, kao ti jadnici koji se nikada ne pitaju koje bi posljedice njihovo nezrelo djelovanje mogle imati po čitav hrvatski narod.

„Zabavno slušati“
Dežurni srpski lovci na hrvatski navodni ekstremizam i sklonost ustaštvu raduju se svakom njihovu ispadu, jer im se uvijek iznova pruža prilika za ocrnjivanje Hrvata. A to nije beznačajno. Pogotovo ne tada kad se zna da utjecajne države kao što su Francuska i Engleska nisu skloni hrvatskom narodu. Hrvati bi se napokon morali ozbiljnije pozabaviti onima koji svojim suludim postupcima tjeraju vodu na mlin srpskom nacionalizmu. U mnogim europskim državama događaju se gotovo svakodnevno ispadi na nacionalnoj i rasnoj osnovi, i to ne samo od strane političkih neobrazovanih mediokriteta nego i od strane vojnih lica, policajaca, političara i nitko ne pravi od toga smak svijeta. Takvi ispadi se osude, kao što to treba učiniti i u Hrvatskoj, i život ide dalje. Jer nitko živ ne može u demokracijama strpati sve pod istu kapu, pogotovo ne mlade ljude u pubertetu koji svojim ispadima žele privući pažnju na sebe. Uostalom u Srbiji se događaju svakodnevno rasistički ispadi protiv Hrvata, Albanaca i Bošnjaka, a da se o tome u hrvatskim medijima ne piše ništa. Pa ipak ima stvari o kojima treba pisati i to jako puno. Treba pisati o tome da je u Srbiji na vlasti stranka koja se ponosi četništvom, čiji političari svakodnevno vrijeđaju na najgrublji način osjećaje hrvatskoga naroda, i nitko se u Hrvatskoj i svijetu zbog toga ne uzbuđuje. A i zašto bi? Pa dovoljno je pogledati u lice tim ljudima pa da vam postane jasno o kakvim se mizernim, primitivnim političkim kreaturama radi. Uostalom, zašto bi se Hrvati uzbuđivali što srpski narod ima takve bijedne političare, ljude koji ga već desetljećima vode u propast. Možda to leži u onoj mudroj narodnoj izreci koja kaže da svatko dobije ono što zaslužuje. Uostalom te mizerne političke kreature nisu pale s neba. Izabrao ih je taj isti srpski narod kojemu obećavaju ono što i u bajkama nije moguće; recimo to kako će Kosovo jednoga dana biti ponovno dio Srbije. Ili to kako će Srbija biti tamo gdje žive Srbi. Ponekad je to zabavno slušati. Pa ipak bilo bi bolje da je drugačije, jer je uvijek ljepše imati za susjeda normalna čovjeka nego manijaka koji živi od utopije. Ali tako je kao jest. Ako srpski narod želi živjeti od jalove četničke ideologije i velikosrpske mitologije, neka mu bude. Pa ipak hrvatski političari i mediji bi trebali češće stavljati pred oči Miloradu Pupovcu i njemu sličnima sve one rasističke svinjarije koje se u Srbiji pišu i govore protiv Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, a u zadnje vrijeme i protiv „braće Crnogoraca“, kao bi ovi mogli shvatiti da žive u jednoj kultiviranoj državi koja poštuje svoje nacionalne manjine. Iako to Pupovac i njegova klika, kao i djeca hrvatskih orijunaša znaju, treba im o tome češće govoriti. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog toga da shvate da Hrvati nisu politički lud narod i da jako dobro razumiju što se oko njih događa. Dobro im je to stavljati pred oči da napokon shvate da nikada više neće zagospodariti hrvatskim narodom, da neće više nikada uspostaviti one stare odnose iz bivše države kad su zajedno radili što su htjeli, kad je istina bila samo ono što su oni medijski plasirali.

Ocrniti hrvatski narod
Nema sumnje da je Milorad Pupovac jedan od najvažnijih srpskih igrača u Hrvatskoj. Na to ukazuje svaka njegova reakcija na i najmanju provokaciju ideološki neobrazovanih hrvatskih lažnih domoljuba. Kažem lažnih, jer oni pravi su već poodavno shvatili da svaki hrvatski ekstremizam, pa i onaj pubertetski, služi samo velikosrpskoj ideologiji i nostalgiji djece hrvatskih orijunaša za Jugoslavijom. Pupovcu nije dovoljno to što godinama utječe na ponašanje bojažljivih hrvatskih političara, koji misle da se na svakom koraku moraju dodvarati Srbima. On želi više. Koristi se svakom prilikom da ocrni hrvatski narod pred međunarodnom zajednicom. U svakoj normalnoj zemlji ljudi poput njega bi morali odgovarati pred medijima, a možda i pred sudom, zašto su se našli u određenom trenutku pored srpskih radikalnih, četničkih kolovođa, dok vrijeđaju i ocrnjuju hrvatski narod. Barem bi mu bilo postavljeno pitanje zašto se nije distancirao od njihovih prljavih laži o hrvatskom narodu. Pupovac je puno opasniji igrač nego naivni hrvatski političari misle. Koliko mu je stalo do demokracije i ljudskih prava pokazao je najbolje prateći Ivu Josipovića na dernek u Banja Luku. Nije ga nimalo smetalo što Dodika zbog velikosrpske ideologije osuđuje međunarodna zajednica. Štoviše, moglo bi se nakon svega i naslutiti da je i inspirirao Josipovića na taj neuračunljivi potez. Ostaje upitno zbog čega se hrvatski političari, pa i oni domoljubno orijentirani boje Pupovca?

Zašto se dozvoljava?!
Pupovac nije učinio ništa dobroga za Srbe osim što potenciranjem ispada šačice naivnih Hrvata neprestano budi strah kod Srba u Hrvatskoj. Ako ga se boje, nije dobro. Ako su toliko politički slijepi da ne shvaćaju kako mu neće nikada moći udovoljiti dok se ne odreknu hrvatskih interesa, nije dobro. Na svijetu ne postoji ni jedna zemlja u kojoj predstavnici jedne nacionalne manjine imaju toliki politički utjecaj na zbivanja u državi kao što ih Pupovac ima u Hrvatskoj. Zašto Hrvatska to dozvoljava? Leži li razlog u strahu da ju se ne optuži za ustašku ideologiju? Pa Pupovac to čini gotovo svakodnevno. Iako međunarodna zajednica zna da u Hrvatskoj ima daleko manje nacionalizma nego u Francuskoj, Engleskoj ili Njemačkoj, nije dobra da hrvatski političari šute. Pogotovo nije dobro da surađuju s takvim ljudima. U Hrvatskoj ima zasigurno puno Srba koji žele normalna život, koji znaju da je ono šovinističko koje se u Hrvatskoj događa mačji kašalj u odnosu na onaj četnički radikalizam u Srbiji. Zašto se napokon u Hrvatskoj ne stvore uvjeti u kojima bi Pupovac bio tamo gdje mu je mjesto? U anonimnosti. Ili možda je on ipak igrač hrvatske politike? Ako jest, onda opet nije dobro. Jer od toga nema koristi hrvatski narod, ali niti srpski. Nije dobro niti zbog toga što njegovi nastupi izazivaju bijes kod hrvatskoga naroda koji je toliko propatio pod srpskim terorom u prošlom ratu. Opasno se igrati ljudskim emocijama. Ako stvar ode predaleko, radikalizirati bi se mogli i oni koji žele suživot sa Srbima. Pogotovo je opasno i zbog toga što znatan dio Hrvata prati i srpske medije i jako dobro zna kakvi ljudi vode srbijansku politiku. A tom istom narodu je jako dobro poznato da se Pupovac od njih nije nikada ogradio. Sljedeći izbori u Hrvatskoj će pokazati da neki od hrvatskih političara nisu shvatili koliko Pupovac sa svojim izjavama o oživljavanju ustaštva ide Hrvatima na živce.