Pouzdanje u Božju providnost

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo i saznao da je pukla brana, rijeka je izašla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.

Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samomu sebi: “Upravo sam sastavljao propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi.”
Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. “Dođite, velečasni!” zvali su ga. “A ne, djeco moja”, odgovori svećenik s povjerenjem. “Uzdam se da će me Božja providnost spasiti.”
Svećenik se ipak popeo na krov i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da se ukrca. On je to ponovno odbio.
Na kraju se popeo na vrh zvonika. Kad je voda doprla do njegovih koljena, jedan je patrolni čamac bio poslan da ga spasi. “Ne, hvala, časniče”, reče svećenik mirnim smiješkom. “Uzdam se u Boga. On me neće ostaviti.”
Kad se velečasni utopio i došao u nebo, odmah se potužio Bogu: “Pouzdao sam se u tebe! Zašto me nisi spasio?”
A Bog odgovori: “Pa poslao sam ti čak tri čamca.”

Anthony de Mello