M. Stefanov: Europa se uspinje na položaj globalne sile

Izvor: tjednik 7Dnevno

EU je od Amerike preuzela primat u transatlantskom partnerstvu, te se vojno i politički osamostaljuje

Svoj sadašnji politički, vojni i gospodarski status Europska unija može zahvaliti i izuzetno predanom novom vodstvu, prije svih beskrajno upornoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen i predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu s franko-njemačkom polugom moći i autoritetom njemačke kancelarke Angele Merkel u pozadini

 Europska unija faktički preuzima političku inicijativu unutar euroatlantske integracije u trenucima kada je iskazala svoju unutarnju snagu, a time i svoj vanjski politički potencijal, dok je američka politika zaokupljena sama sobom te diplomatskim i ekonomskim ratom s Kinom. Nakon uspješnog dogovora svih država članica oko novog proračuna i plana oporavka, Europska unija na iznenađenje mnogih pokazala je unutarnju snagu i svoj kohezijski potencijal. Istovremeno to znači da je sposobna i efektivno djelovati na međunarodnom planu te da ipak posjeduje sposobnost uzdizanja do razine globalnog igrača. Na neki način Europska unija u ovim trenucima pokazuje mnogo veću unutarnju stabilnost nego njen prekooceanski partner SAD. Europska unija, čini se, prošla je prvi stres- test potaknut postupnim promjenama američke i britanske politike te iznenadnim i brzim udarom koronakrize. Jedinstvo je postignuto na pravi način. Ne ideološkim nadmetanjima, koja bi cijelu EU raskolila na barem četiri  bloka, nego stvaranjem konsenzusa o zajedničkom nazivniku konkretnih životnih, ekonomskih i gospodarskih interesa država članica u doba koronakrize i masivnog preustroja međunarodnih odnosa. Stvarno pitanje ekonomskog preživljavanja i napretka spojilo je nespojive dijelove- rastrošni jug i racionalni sjever, liberalni zapad i konzervativni istok. To Europska unija može zahvaliti i izuzetno predanom novom vodstvu, prije svih beskrajno upornoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen i predsjedniku Europskog vijeća, Charlesu Michelu s franko-njemačkom polugom moći i autoritetom njemačke kancelarke Angele Merkel u pozadini.

Puna snaga

Ona se dakako nije slučajno punom snagom vratila na političku arenu u trenutku njemačkog preuzimanja predsjedništva Vijećem Europe. Bilo je potrebno osigurati dvije ključne stvari. Prva je jačanje unutarnje kohezije EU integracije kako bi se osigurali preduvjeti ne samo za njen opstanak i budući razvoj, nego i za njeno uzdizanje na razinu globalne moći. Kako bi mogla rasti i održavati unutarnju povezanost, ona se jednostavno mora nametnuti kao jedan od ključnih igrača na svjetskoj geoekonomskoj i geopolitičkoj pozornici. U protivnom izgubit će se u procjepu epskog sučeljavanja američkog i kineskog ekonomskog i vojnog kompleksa svjetske moći. Drugi cilj održati je na životu transatlantsku integraciju u uvjetima američke zaokupljenosti sobom i Kinom te pripremiti obnovu partnerstva za očekivani trenutak nove promjene američke politike ukoliko predsjednički izbori u SAD-u završe porazom sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa. U svakom slučaju Europska unija u ovim trenucima namjerava preuzeti  političko vodstvo transatlantske integracije. U slučaju promjene američke politike i dolaska na vlast administracije iz redova demokrata pod predsjedništvom Joea Bidena na taj način će zahvaljujući Europskoj uniji sve već biti unaprijed pripremljeno za brzi povrat svih ranijih zajedničkih agendi i ponovno političko jačanje transatlantskog mostobrana. Dakako, Europska unija time će ojačati svoju poziciju u tom savezničkom kompleksu. Osigura li ipak Donald Trump svoj reizbor, ojačala i više uvezana Europska unija imat će daleko bolju startnu poziciju za nastavak zamršenih odnosa s američkom politikom tipa „America First“. U svakom slučaju jačanju unutarnje kohezije Europske unije uz najave nastavka europske vojne i početka obavještajne integracije te uz istovremeno držanje širom otvorenih vrata savezništvu s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om put je europskog  uspona na globalnu razinu moći, što je pak preduvjet daljnjeg razvoja Europske unije, a moguće i samog opstanka.

Vojskom na enklavu

S druge strane Atlantika američka politika guši se u tragičnim posljedicama koronakrize i unutarnjim ideološkim obračunima koje američko društvo preko nikada riješenih rasnih sukoba vraćaju u doba građanskoga rata te sukoba sjevera i juga. Teško naoružane federalne snage guše otvorene pobune u gradovima diljem SAD-a, a ovih dana gotovo u stilu vojnih kampanja po iračkim gradovima eliminiraju samoproglašenu teritorijalnu enklavu u Portlandu, u kojoj je pod pritiskom prosvjednika praktički suspendiran pravni poredak SAD-a. Kao nikada ranije u američku politiku probile su se ideološke odrednice zloslutne prošlosti iz dugo prikrivanog političkog podzemlja američkog društva. Amerika koja se na službenoj i političkoj razini nikada nije pretjerano bavila svojom prošlošću, nego se orijentirala na budućnost – to sada upravo radi. U fokusu je prošlost, a ne budućnost, iako oni koji provode na terenu tu agendu prodaju vječnu  tezu svih onih koji nemaju odgovore za budućnost kako je razrješenje povijesnih prijepora preduvjet budućeg razvoja. Ono što je uvijek stvaralo socijalni temelj američkog napretka ka jedinoj svjetskoj supersili, onaj prešutni društveni ugovor da se ne raspravlja o onome što je bilo nego da se grabi naprijed, sada je narušeno. Iskustva drugih kristalno jasno govore da društva koja neprestano kopaju po svojoj prošlosti generirajući time nove podjele i sukobe gube sposobnost racionalnog formuliranja svoje budućnosti i stagniraju. Prošlost je naime lukava kurva koja je spremna svakoj mušteriji zadivljeno kazati da je njegov najveći. Tako se Amerika u ovom trenutku bavi rušenjem spomenika nepodobnim vojskovođama poraženoga Juga i mijenjanjem imena vojarni američkih oružanih snaga. Zanimljivo će biti vidjeti što će ti borci za bolju prošlost učiniti kada otkriju da se američki tenkovi tradicionalno nazivaju po američkim vojskovođama i da je prvi američki tenk koji je ušao u 2.svjetski rat i prve bitke s nacističkom Njemačkom bio M3 Lee nazvan, ni po kome drugome nego vrhovnom zapovjedniku svih vojnih snaga Juga, generalu Robertu E. Leeu. Hoće li retuširati povijesne fotografije ili će ići toliko daleko da će pokušati zabraniti daljnje prikazivanje filma „Sahara“ s Jamesom Belushiem, u kojem je taj tenk bio okosnica cijele radnje filma. Kako bilo, Amerika je zaokupljena sobom i zajedno s novom Globalnom Velikom Britanijom oslobođenom obaveza prema EU, vođenjem žestokog rata protiv Kine na svim frontama, dok su transatlantske veze s europskim saveznicima potisnute u drugi plan.

Novo vodstvo

Ukratko, u takvoj situaciji njemačka kancelarka Angela Merkel povratila je glavnu ulogu na europskoj strani integracije zajedno s novim vodstvom Europske unije kako bi pripremila teren za prihvat nove američke politike nakon Trumpa. Usporedno se u SAD-u definira nova američka politika za post-Trumpovo razdoblje koja se temelji na starim odrednicama američke izuzetnosti i čuvara demokracije u svijetu, te doktrini  liberalnog intervencionizma iz najboljih dana administracije Baracka Obame i njegove državne tajnice Hillary Clinton, kada su zajedno s europskim saveznicima žarili i palili po Bliskom istoku. Pripreme europske politike za novu američku politiku nakon Trumpa u središtu su europskog preuzimanja vodstva nad transatlantskim savezničkim kompleksom. Iako ima i drugačijih mišljenja, pretpostavka je da bi poraz Donalda Trumpa ponovno povezao SAD s Europskom unijom i okupio dobro staro društvo spremno za zajedničku projekciju svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa diljem svijeta, pa ako je potrebno i uz upotrebu vojne sile pod okriljem doktrine demokratskog intervencionizma i borbe za ljudska prava. Takav razvoj situacije savršeno bi odgovarao Europskoj uniji jer bi eliminirao cijelu paletu problema koju sada ima zbog narušenih odnosa s Washingtonom. S druge strane mnogi analitičari izražavaju sumnju da bi se promjenom američkog predsjednika i washingtonske administracije američka politika mogla toliko drastično promijeniti te vjeruju da će njeno težište biti usmjereno prema Aziji, odnosno najvećem neprijatelju Kini, a da će Europa i dalje biti u drugom planu američke strategije.

Iskusni političari

Ono što ne može otvoreno reći Angela Merkel ili francuski predsjednik Macron iskazuju političari koji trenutno ne obnašaju funkciju država članica ili institucija Europske unije. Ne treba sumnjati u njihov utjecaj na aktivnu politiku i dobro poznavanje političkih procesa koji su u tijeku. Takve političke osobnosti svojevrsni su neformalni glasnogovornici onoga što aktivna politika radi, a trenutno ne želi to otvoreno iznositi. Tako bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, inače predsjednik utjecajne neprofitne organizacije „Atlantik –Brücke“ usmjerene na promicanje njemačko-američke suradnje i atlantizma, u autorskom članku za „Project Syndicate“ od 17. srpnja ove godine već u naslovu iskazuje suštinu onoga što se događa. U tekstu pod naslovom „Budućnost  transatlantizma ovisi o Europi“ Gabriel navodi: „Europskim čelnicima koji govore o potrebi temeljitih promjena u transatlantskom savezu nedostaje zaključak što se želi postići. Činjenica je odnosa sa SAD-om da su oni već nepovratno promijenjeni, a ono što prije svega treba mijenjati europska je koncepcija o sebi. Primjerice, njemačka kancelarka Angela Merkel tvrdi da transatlantski odnosi traže temeljito preispitivanje, a njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas inzistira na tome da postoji hitna potreba za djelovanjem. No, što to zapravo znači? Do sada bi trebalo biti očito da Europa napokon mora prestati biti naivni zec u lukavoj američkoj igri iskorištavanja povjerenja. Amerika će učiniti sve što misli da je potrebno za njen interes, a ako Trump osvoji drugi mandat u studenom, ni NATO neće biti siguran. Čak i ako pobijedi Trumpov demokratski izazivač Joe Biden, SAD se neće iznenada vratiti na stari kolosijek svoje politike prema Europi ustanovljen nakon 2.svjetskog rata. S Trumpom ili bez njega SAD će i dalje sve manje gledati prema Atlantiku, a sve više prema Tihom oceanu. Uostalom za nekoliko godina Amerikanci europske baštine više neće činiti većinu građana SAD-a.” U nastavku članka Sigmar Gabriel upućuje na to da Europa napokon mora samostalno odrediti svoje strateške interese i odrediti instrumente za njihovo dostizanje. Gabriel navodi: „Štoviše, dvije trećine Amerikanaca već sada misli da njihova zemlja odrađuje ulogu svjetskog policajca u većoj mjeri nego što bi to trebalo, što sugerira da će bilo koja buduća administracija osjetiti pritisak za smanjenjem američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku.

Velika pogreška

To će zauzvrat dodatno smanjiti i dugogodišnji njemački značaj kao baze za američke operacije na Bliskom istoku, Africi i drugdje. U tim okolnostima Europa mora početi sama određivati svoje interese i ustvrditi instrumente (vojne, ekonomske, političke) pomoću kojih će ih ostvariti.” Sigmar Gabriel zaključuje da Europa mora nastaviti održavati transatlantski saveznički kompleks, a da će američka politika u jednom trenutku shvatiti da je njegovo zapostavljanje velika pogreška koja može štetiti i američkim interesima. Gabriel obnovu transatlantske integracije dovodi u direktnu vezu ne samo s dinamikom američke politike, nego i s postizanjem unutarnje kohezije Europske unije. U završnom dijelu svoje analize  navodi: „Srećom, s obzirom na geopolitičku dinamiku 21.stoljeća, čak će i SAD uskoro shvatiti da je nastavak takvog puta opasna igra. Globalne prijetnje poput klimatskih promjena, širenja nuklearnog oružja i pandemije mogu se rješavati samo zajednički, a potreba za snažnim euroatlantskim partnerstvom postat će očigledna kada ova pitanja izbiju u prvi plan. Istinska obnova odnosa bit će moguća samo ako se Europa ujedini u ključnim pitanjima. Interno podijeljena EU nikome ne može biti ozbiljan partner.” Za Gabriela je transatlantski saveznički mostobran jamac opstanka Europe i Europske unije, pa navodi: „Za Europu transatlantski odnos ostat će trajna pozicija. Europa je odlučila uskladiti se sa SAD-om prije 75 godina i to će ostati tako. Ne postoji bilo kakva mogućnost ravnopravnosti odnosa Europe i SAD-a s odnosima Europe s Kinom i Rusijom, jer Kina i Rusija oslanjaju se na različite ideje upravljanja društvom o kojima se ne može pregovarati. Zapad na kraju krajeva nije geografski pojam; to je univerzalni politički projekt izgrađen oko vladavine zakona, sudske neovisnosti, slobode govora, neovisnosti medija i drugih temeljnih liberalnih vrijednosti. Bez obzira na Trumpa, Europa i SAD zajedno su i dalje vodeći zastupnici tih ideja.” Prema Sigmaru Gabrielu transatlantsko savezništvo sa SAD-om trajna je vrijednost kojoj Europa i njena integracija moraju ostati privržene. Gotovo identične stavove o potrebi očuvanja euroatlantske integracije Europe i SAD-a i važne uloge Europe u tomu iznosi i Frederick Kempe, predsjednik i izvršni direktor politički moćnog think-tanka Atlantskog vijeća (The Atlantic Council) koji je dio Atlantic Treaty Association (ATA), krovne organizacije koja okuplja političke lidere, diplomate i vojnu elitu u cilju političke podrške NATO-u. Kempe u autorskom članku za „Atlantic Council“ pod naslovom „Germany and Merkel have a shot at making both European and transatlantic history“ od 12. srpnja ove godine govori o novoj šansi njemačke kancelarke Angele Merkel da za trajanja njemačkog predsjedanja Vijećem Europe osigura svoje mjesto u povijesti jačanjem unutarnje snage Europske unije i očuvanjem transatlantskog savezništva. Prema njegovu mišljenju Njemačka i Merkel upravo kroje europsku i transatlantsku povijest. Kempe u svojoj analizi navodi: „Oni koji dobro poznaju Angelu Merkel tvrde da ono što pokreće njenu nimalo karakterističnu odlučnost i brzinu djelovanja zapravo je strah da bi EU mogla postati irelevantna.

Izroniti iz pustošenja

Ona razumije da su izazovi za EU egzistencijske prirode za razliku od onih s kojima se suočavaju Kina, SAD ili bilo koje druge pojedinačne zemlje, čak i Velika Britanija koja napušta uniju. Kina i SAD iz pustošenja će izroniti 2020. s netaknutim granicama i netaknutim sustavima, no 27 članica EU suočava se s temeljnim pitanjima budući da njihovi građani ocjenjuju vrijednosti koje im je članstvo u EU donijelo u krizi. „Ne možemo dopustiti da budemo naivni”, rekla je Merkel ovoga tjedna u Europskom parlamentu. „U mnogim zemljama članicama protivnici EU čekaju priliku da ovu krizu zloupotrijebe u svoje ciljeve.“ Kempe u nastavku analize ukazuje da nije u pitanju samo opstanak Europske unije, nego i cijele transatlantske integracije, a to su pak po njemu povezana pitanja, pa je stoga vodstvo Njemačke i Europske unije prisiljeno voditi borbu na dva kolosijeka – s jedne strane očuvanja unutarnje kohezije Europske unije, a s druge strane očuvanja transatlantskog  savezništva sa SAD-om čija je politika u ovim trenucima prema tom partnerstvu blago rečeno – indolentna. Stoga Kempe navodi: „Njemačka je istovremeno u središtu druge globalne drame koja se odvija. U njezinu središtu opasnost je strateškog prekoatlantskog  razdvajanja koje bi urušilo nasljeđe 75 godina zajedničke povijesti SAD-a i Europe.“ Analizu zaključuje procjenom da Angela Merkel svoju drugu šansu izgradnje integrirane Europske unije druge generacije „može odraditi samo ako istodobno spriječi eroziju u transatlantskim odnosima i na kraju obnovi snagu europskih odnosa sa SAD-om. U zaključku navodi: „Njemačka je danas ujedinjena jer je Merkelov prethodnik Helmut Kohl shvatio da su njemačke transatlantske i europske veze multiplikator njemačkog utjecaja te da se međusobno ojačavaju. Koliko god se trenutno čini teško upravljati procesima na dva kolosijeka, njemačkoj kancelarki Angeli Merkel to je jedini put koji može osigurati njezino političko nasljeđe i nade u europsku snagu i zajedništvo.“ Htjela to ili ne, Europska unija u uvjetima sadašnje američke politike mora preuzeti političko vodstvo unutar euroatlantske integracije i održavati plamen transatlantskog savezništva u očekivanju promjene smjera američke politike. Po svim procjenama održavanje tog savezništva kao multiplikatora europske moći ujedno je i jamstvo očuvanja Europske unije, njenog daljnjeg razvoja i uzdizanja na razine globalne moći bez čega kao integracija ne može ni preživjeti.