Spomenici i povijesno breme nacija

Javni spomenici na meti prosvjednika i vandala

Piše Dino Milinović

Spomenici prate našu povijest i njezine meandre. Kao takvi, oni su često na meti političkih protivnika, ili pobunjene mase koja će na njima najlakše iskaliti nakupljene frustracije. Mogu se učiniti sporednom „žrtvom“ revolucionarne stihije ili usputnim, neželjenim vandalizmom, ali u njihovu izboru spoznajemo, jasnije no u političkim manifestima, prirodu pojedinih pokreta

Prije nekoliko godina napisao sam članak za Hrvatsku reviju Matice hrvatske u povodu rušenja antičkih spomenika u Siriji, u trenutku kada se čitav svijet zgražao nad sudbinom Palmire, jednog od najljepših lokaliteta na popisu UNESCO-ove Svjetske baštine, grada koji je u razdoblju između 1. i 3. stoljeća bio bogato urbano središte na području Bliskoga istoka. U svim svjetskim medijima mogli smo gledati dokaze rušilačkog zanosa kojim su predstavnici tzv. Islamske države, tada na vlasti u tom dijelu svijeta, uklanjali i uništavali drevne spomenike. Pritom smo se prisjećali razloga koje su rušitelji demonstrativno stavljali u prvi plan, navodeći religijske zabrane koje u svijetu Islama ne dopuštaju antropomorfne i druge prikaze božanstva. Nešto što se u tom trenutku moglo učiniti kao sudar ikoničkog Zapada i anikoničkog Islama, na tragu Huntingtonove teorije o sukobu civilizacija, ima korijene u još starijim zabranama, nastalima u najstarijoj monoteističkoj religiji – judaizmu. U Starome zavjetu opetovano se ponavljaju zabrane prikaza Božjeg lika u slici, odnosno, u bilo kakvoj materijalnoj pojavnosti. Kada se ukazuje Mojsiju na Sinaju, Jahve ima oblik plamenog grma, ne i antropomorfni oblik po kojemu prepoznajemo olimpska božanstva antičke Grčke i Rima. Kršćanstvo će također poći od starozavjetnih zabrana, da bi završilo prihvaćanjem slike kao „Biblije siromašnih“. Tijekom srednjega vijeka, Europa će doživjeti „preobraćenje na sliku“, kako kaže Jérôme Baschet. Dobar je primjer toga fenomena više od deset tisuća biblijskih figura koje krase katedralu u Chartresu. Slika – ne neminovno religijska, i ne neminovno umjetnička – danas je posvuda oko nas. Volimo reći da živimo u eri slike – ona dominira ekranima koji nas okružuju na sve strane.


Pokret protiv rasizma u SAD-u započeo je obračun s američkom poviješću. Gnjev se najprije usmjerio na spomenike sudionicima građanskoga rata na strani Konfederacije (na slici spomenik časniku Konfederacije Stuartu) / Izvor Wikipedija

Takva rasprostranjenost dokaz je „moći slike“. O tome inherentnom društvenom i kulturnom fenomenu, u kontekstu svete slike, pisao je moj kolega Milan Pelc u jednom od prethodnih brojeva Vijenca. Od crteža u pećinama Altamire i Lascauxa, do naših dana, slika je doista znatno više od obične ilustracije, kako je često doživljavamo, uvjereni da ona predstavlja presliku objektivne stvarnosti. Slika (kip) jest obitavalište duša (ka skulptura u starom Egiptu), ima magična svojstva (vudu lutka), može govoriti (razne srednjovjekovne legende), ona je mrtva materija koja može oživjeti (mit o Pigmalionu). Kao i Židovi, rani su kršćani u slikama (kipovima) vidjeli upravo taj „demonski“ karakter, odatle potreba za njihovim uklanjanjem. Slika, dakle, u svojoj (ne)sličnosti s originalom sadrži svojstva originala, pa tako i njezino rušenje odražava naš stav prema onome što ona predstavlja. Potreba za uništavanjem slika (kipova), proizašla iz takva odnosa, rezultirala je brojnim povijesnim epizodama ikonoklazma; one se malo razlikuju, ili nimalo ne razlikuju od onoga što smo prije pet-šest godina gledali u Siriji. U kršćanskome Bizantu u 8. stoljeću car je zaključio da je sklonost prema svetim slikama izmaknula kontroli i naredio da se uništi Kristov lik na ulazu u carsku palaču, što je bio uvod u sustavno uništavanje likovnih ukrasa u crkvama diljem carstva. Slavni mozaik u apsidi Eufrazijeve bazilike u Poreču iz 6. stoljeća, nastao u vrijeme cara Justinijana, opstao je samo zato jer je Istra u to vrijeme ostala izvan stvarne političke moći Bizanta. Ikonoklastička epizoda trajala je sve do polovice 9. stoljeća i završila pobjedom „štovatelja slika“ (ikonoduli). Na kršćanskome Zapadu nije bilo sličnog prekida, ali je zato pokret Reformacije u Europi 15. i 16. stoljeća doveo do novoga vala uništavanja. Engleska kraljica Elizabeta, gorljiva zagovornica reformacijskog pokreta, htjela je da religijske slike nestanu ne samo iz hramova nego i iz privatnih kuća.

Podizanje i rušenje spomenika

Sve što možemo reći o slikama religijskog karaktera i poticaju da se uklone iz svetišta, možemo primijeniti i na slike (kipove) koje imaju komemorativnu ulogu u javnom prostoru naših gradova. Riječ je o fenomenu koji nije isključivo povezan s europskom kulturom, ali razvoj političke misli i organizacija države u europskoj povijesti, lijepo opisani u knjizi Jeana Picqua Povijest države u Europi, usko su povezani s navikom podizanja spomenika, u službi veličanja pojedinca ili zajednice. Možemo ih pratiti od Aleksandra Velikog i helenističkih kraljevstava, preko Rimske Republike i Carstva – lijepih primjera imamo i na tlu Hrvatske – do njihovih novovjekih nasljednika. Podignuti na vidljivim mjestima – trgovima, palačama, hramovima – redovito su sadržavali niz simboličkih poruka koje su demonstrirale osnovne ideološke postavke nečije vladavine. U građanskom ratu koji je izbio nakon Cezarova ubojstva (44. pr. Kr.) – znakovito je da su ga Brut i urotnici izboli u Senatu, ispod Pompejeva kipa – Oktavijan (kasniji car August) koristio je „apolonijske“, a njegov protivnik Antonije „dionizijske“ motive i simbole. Oni su njihove suvremenike upućivali ne samo na različit temperament pokroviteljskih božanstava (umjereni Apolon i razuzdani Dioniz) nego i na različit koncept vlasti koji su obojica aktivno promovirali, slično današnjim reklamnim spotovima u predizborno doba.


I Churchill optužen je za (ne)prikriveni rasizam */ Snimio Yui Mok / PA Images / PIXSELL

S pobjedom stizali su i portretni kipovi, koje je vladar mogao sam dati podići, ali češće su to bili darovi pojedinaca željnih njegove naklonosti, ili gradova i lokalnih zajednica u potrazi za zaštitom i privilegijama; u svom političkom manifestu (Res gestae) August kaže da je dao istopiti osamdesetak takvih kipova, a zlato i srebro od kojih su bili napravljeni darovao je hramovima. Smrt vladara mogla je značiti još kipova (posvećenih sada diviniziranu vladaru), ali i njihov nestanak, kao dio obračuna s njime osobno ili s njegovom političkom ostavštinom, tzv. „brisanje uspomene“ (damnatio memoriae). Na taj su način sustavno razbijani ili prenamijenjeni kipovi koji su prikazivali „ludog“ cara Nerona. Njegov nasljednik Vespazijan iz opreza je za svoje portrete odabrao sasvim drukčiji likovni izraz; za razliku od „helenističkih“ portreta njegova prethodnika, koji su mogli podsjetiti na pretjeranu sklonost ne-rimskim vrijednostima (poput sudjelovanja na pjesničkim natjecanjima i nošenja brade, po uzoru na Grke), Vespazijanovi su slijedili realistični tip rimskoga patricijskog portreta („bradavice i ostalo“). Mutilacija kipova također je bila učestala – brojni su antički (carski) portreti ostali bez odlomljenih nosova, ili s križem urezanim u čelo. Riječju, takvi su spomenici oduvijek shvaćani kao utjelovljenje stvarne osobe ili njezin trag u prostoru i vremenu, a prihvaćanje ili odbijanje onoga što su predstavljali u političkom smislu moglo se odraziti i na njihovu sudbinu.

Katkad je bilo dovoljno izbrisati ime ili tekst uklesan u kamen da bi spomenik na nečiju vladavinu ostao „nijem“ i izgubio značenje povijesnog dokumenta. To je slučaj s poznatim reljefom hrvatskoga kralja iz 11. stoljeća, koji je danas u krstionici katedrale u Splitu, ali je izvorno bio dio oltarne pregrade u tzv. krunidbenoj bazilici u Solinu. Na reljefu intrigira izbrisani natpis povrh kralja – nijedan pokušaj njegove rekonstrukcije do danas nije uspio – pa je i to primjer namjernog „brisanja“, sa svrhom da ukloni hrvatskoga vladara, ili neko njegovo djelo, iz kolektivnog sjećanja lokalne zajednice. Iz sličnog je razloga diljem hrvatske obale u prošlom stoljeću stradao velik broj reljefa s prikazom krilatoga lava koji su na istaknutim mjestima (ulazna gradska vrata, primjerice) bili simbol sv. Marka i Mletačke Republike, odnosno tuđinske vlasti.


Na meti je Kristofor Kolumbo. Jesu li njegovi kipovi samo slučajna žrtva prosvjeda koji se oteo kontroli ili u njihovu rušenju ima i dubljeg značenja? / Izvor Columbus Dispatch/ABACA/PIXSELL

Slučajevi uklanjanja ili uništavanja spomenika u europskoj povijesti bezbrojni su. Svaki politički prevrat mogao je sa sobom donijeti drukčiju viziju zajedničke povijesti, u kojoj nije bilo mjesta za simbole prethodnika. Možemo se prisjetiti konjaničkog kipa bana Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, ili niza partizanskih spomenika iz Drugoga svjetskog rata. Pritom estetski kriterij ne igra presudnu ulogu – stradavala su velika kiparska djela, jednako kao i umjetnički beznačajni radovi. Simptomatična su i „lutanja“ spomenika, poput Meštrovićeva Grgura Ninskog, koji je razdoblje između dva svjetska rata proveo na Peristilu, u srcu Dioklecijanove palače, gdje je po želji sama kipara trebao simbolizirati snagu slavenstva na ostacima rimske antike. Katkad nema konsenzusa komu podignuti spomenik u javnom prostoru: izbor indijske junakinje Šakuntale iz epa Mahabharata za kip u gradskome parku u Osijeku potkraj 19. stoljeća posljedica je toga što se gradski oci, podijeljeni na političke i nacionalne frakcije, nisu mogli složiti oko izbora nekog od suvremenika. Slična situacija u Mostaru ranih 2000-ih rezultirala je paradoksalnim izborom hongkonškog kung-fu majstora Brucea Leeja za javni spomenik; dubina podjela u gradu na kraju je dovela do toga da je čak i on miniran, možda kao upozorenje za svaku buduću inicijativu.

Simboli kolektivnog pamćenja

Svako razdoblje smatra da ima pravo na svoje spomenike. Svaki narod, svaka država (u Europi, ali i drugdje) grade svoj identitet, među ostalim, na spomenicima koje podižu u javnom prostoru i koji postaju simbolima kolektivnog pamćenja. Većinom su to kipovi zaslužnih ljudi nacije – osloboditelja, junaka, osnivača, književnika, političara, dobročinitelja. Kada je grčki putopisac Pauzanija u 2. stoljeću n. Kr. posjetio Atenu, na Akropoli je, kao u kakvu velikom muzeju, mogao vidjeti sve što je u očima jednoga Grka, ali i svakog pripadnika helenističko-rimske civilizacije, značilo biti Helenikos – od Fidijina kipa Atene, rađena od bjelokosti i zlata, do spomenika grčkim pobjedama nad barbarima. Odnoseći početkom 19. stoljeća skulpture s Partenona u London, lord Elgin htio je pokazati da je Britanski Imperij pravi nasljednik Grčke i Rima. Potkraj istog stoljeća Vlaho Bukovac radi nacrt za zastor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu – danas poznat kao Ilirski preporod – s dostojanstvenim skupom muškaraca i žena na imaginarnom Parnasu, prigodno smještenu između veduta Dubrovnika („hrvatske Atene“) i Zagreba u pozadini. Bila je to potvrda rastuće samosvijesti hrvatskoga političkog bića i svijesti o važnosti kulture u izgradnji nacije. S druge strane Atlantika, mural Diega Rivere u njujorškom Rockefellerovu centru, s alegorijskim prikazom Čovjeka na raskrižju putova, također je trebao biti likovni manifest, ogledalo budućnosti u znaku američkog sna, da meksički umjetnik nije na svoju fresku poželio uključiti i vođe ruske socijalističke revolucije, što je rezultiralo njezinim uklanjanjem 1934. Možemo se prisjetiti i likova na koricama legendarnog albuma Beatlesa Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, svojevrsna almanaha pop-kulture druge polovice 20. stoljeća. Ti i slični primjeri posveta su odabranim velikanima; ono što nas u takvim slučajevima zanima i više od njihove likovne kvalitete jest tko je u konačnici uvršten na popis slavnih, a tko je izostao, kao u kakvom celebrity-natjecanju.

Spomenici prate našu povijest i njezine meandre. Kao takvi, oni su često na meti političkih protivnika, ili pobunjene mase koja će na njima najlakše iskaliti nakupljene frustracije. Mogu se učiniti sporednom „žrtvom“ revolucionarne stihije ili usputnim, neželjenim vandalizmom, ali u njihovu izboru spoznajemo, jasnije no u političkim manifestima, prirodu pojedinih pokreta. Francuska revolucija obračunala se s galerijama (biblijskih) kraljeva na pročeljima katedrala, a Hitler i njegovi sljedbenici s „izopačenom umjetnošću“ (entartete Kunst). Ovih dana pratimo što se zbiva u SAD-u, gdje je novi pokret protiv rasizma, nastao na valu nezadovoljstva postupcima policije prema građanima afroameričkog podrijetla, ali ni izdaleka isključivo crnački, započeo obračun s američkom poviješću. Očekivano, gnjev se usmjerio (ne prvi put) na spomenike sudionicima građanskoga rata na strani Konfederacije (većinom je to general Robert E. Lee). Premda ga je povijest zapamtila kao sposobna i galantna vojskovođu, generalov je lik u svijesti današnjih prosvjednika protiv rasizma povezan sa strahotama robovlasničkog uređenja. Možda brojni kipovi podignuti njemu u čast diljem američkoga Juga doista predstavljaju ne samo izraz specifičnog, buntovnog temperamenta (zastavu pobunjene Konfederacije često koriste i navijači Torcide), već ukorijenjenih rasnih predrasuda (kojih Amerika, kako smo vidjeli, nije pošteđena), ali kako to da takve prizore nismo gledali u vrijeme Martina Luthera Kinga i njegova pokreta za dostojanstvo crnog Amerikanca?! Zato što su prosvjednici u njemu imali vođu kojemu su vjerovali i koji je govorio o ljubavi i propovijedao nenasilje, kao što je u Indiji svojedobno činio Mahatma Gandhi? Za razliku od tada, današnji prosvjednici nemaju, čini se, predvodnika koji bi jasno formulirao njihove zahtjeve i bio „mozak“ revolucionarnog pokreta, kao što je to bio Lenjin u Rusiji 1917.


Spomenik trgovcu Robertu Miliganu u Londonu / Izvor Wikipedija

Obračun s neželjenom poviješću

No bijes protiv simbola Konfederacije i robovlasništva nisu i najznakovitiji primjeri revolucionarnog obračuna s neželjenom poviješću posljednjih dana. Gradonačelnik New Yorka pristao je ukloniti konjanički kip Theodora Teddyja Roosevelta, jednog od najpopularnijih američkih predsjednika – i jednog od heroja u ratu za oslobođenje Kube od španjolske kolonijalne vlasti – s ulaza u Prirodoslovni muzej. U Bostonu je, pak, dekapitiran kip Kristofora Kolumba, dok su ga gradske vlasti San Francisca uklonile prema preporuci službene umjetničke komisije. Pokušavam shvatiti motiv takva čina, ne vjerujući da je posrijedi samo kolateralna žrtva ljutitih prosvjednika. Je li moguće da netko doista ozbiljno misli kako je otkriće Amerike genijalnoga talijanskog pomorca i istraživača, koji je bio u službi španjolskoga kralja, istovjetno grijehu genocida nad autohtonim indijanskim stanovništvom, ili kasnijem masovnom uvozu robova za plantaže europskih gospodara? Ako je tako, može li pravednički bijes poštedjeti ikoga od osnivača američke nacije (Founding Fathers) – od Benjamina Franklina do Georgea Washingtona – koji su svi imali crne robove? Nedavno je i nekoć globalno popularan film Zameo ih vjetar – koji pojednostavnjeno, ali s mnogo simpatija prikazuje crne likove – skinut s programa u Americi i odbačen u bunker. Dodajmo tomu da su prosvjedi protiv rasizma u pojedinim europskim zemljama također obilježeni rušenjem i vandaliziranjem spomenika. U Belgiji je pokret Popravimo povijest uklonio nekoliko spomenika kralju Leopoldu II. zbog njegove uloge u kolonizaciji Konga. U Engleskoj je bilo više meta, među njima i Winston Churchill u Londonu. Veliki engleski političar i pisac (dobitnik Nobelove nagrade) optužen je za (ne)prikriveni rasizam. Riječ je o vandalizmu, dakako, ali i o moralnoj dvojbi. Što je u Churchillovu životu važnije: presudna uloga u pobjedi nad nacizmom, ili stav prema ne-europskim narodima britanskoga imperija? Koju povijest treba promovirati, a koju ukinuti? Izbor, naravno, ovisi o onome koji sudi. Možda bi bilo dovoljno amputirati mu jednu ruku, ili nogu, za kaznu, pa ići dalje, po redu?!

Slučajevi uklanjanja ili uništavanja spomenika u europskoj povijesti bezbrojni su. Svaki politički prevrat mogao je sa sobom donijeti drukčiju viziju zajedničke povijesti, u kojoj nije bilo mjesta za simbole prethodnika

Možemo karikirati u nedogled, možemo isto tako čekati da revolucionarni val mine, koliko god spomenika još palo na tlo, ili bilo išarano sprejevima. Simptomatično je da američka policija, čini se, ne djeluje protiv rušitelja kipova, kao da se uopće ne radi o narušavanju javnoga reda i mira. Možda su odveć oprezni, a možda to čine namjerno, da bi (opravdani) pokret protiv rasizma prikazali kao sklon nasilju, sklon uništavanju nacionalnih svetinja i religijskih simbola (kao što je bio slučaj s podmetanjem požara u crkvi sv. Ivana u blizini Bijele kuće ili rušenjem kipa sv. Franje u San Franciscu). To je, dakako, moguće. Živimo u svijetu stalne i često neprepoznatljive medijske manipulacije. Ali mene i dalje muči sudbina Kristofora Kolumba, možda zato što sam kao dječak volio čitati o velikim otkrićima i divio se onima koji su bili – ne samo za mene nego za moju generaciju – simbol pobjede ljudske volje i upornosti, jedan od uzora prema kojima smo gledali, maštajući o nekim budućim izazovima. Taj nas je duh odveo u svemir i spustio na Mjesec. Isti je avanturistički duh vodio braću Seljan da pješače od Moskve do Pariza i istražuju prašume Amazonije. Kao netko tko je volio maštati o velikim putnicima i istraživačima osjećam se tužno i posramljeno. Zašto Kolumbo? Jesu li njegovi kipovi samo slučajna žrtva prosvjeda koji se oteo kontroli, ili u njihovu rušenju ima i dubljeg značenja? Je li to možda znak da popuštaju (ili pucaju) veze koje su spajale Ameriku i Europu? Niall Ferguson u knjizi Civilizacija, Zapad i ostali predviđa da će najkasnije do polovice 21. stoljeća postojati novi geostrateški i civilizacijski krug – jedinstvena američka civilizacija, koja će premostiti današnji jaz između Angloamerike i Latinske Amerike. Je li rušenje Kolumbova kipa potvrda takve evolucije i simboličkog kidanja veza s kontinentom odakle su prije pet-šest stoljeća stigli bijeli čovjek, puške, topovi i konji? U pjesmi o Montezumi (Cortez the Killer), kanadsko-američki kantautor Neil Young daje idiličnu sliku miroljubivog svijeta („Hate was just a legend / War was never known“), u koji europski konkvistadori unose pohlepu i smrt. Je li došlo vrijeme za osvetu? Jedno je sigurno: Kolumbo je gledao prema naprijed i vjerovao u Boga i kompas; mi se vraćamo po tragovima koje smo ostavili u pepelu vremena i „popravljamo povijest“. U ime kakve budućnosti?

Vijenac 688 – 690