Prolaznost


Grobovi nas opominju da shvatimo prolaznost svoga života, ali i veličinu proživljenoga. U danima sjećanja na mrtve gledaš na groblju slike i lica, natpise i ukrase. Tu zajedno leže i dobri i zli i mladi i bolesni, starci, krvnici i žrtve. Tu su svi jednaki, samo im se netko obilježjem izdvojio, mramorom, kipom…, iako to za njih ništa ne znači. Veličinu pokojnika ne čini veliki mramorni grob već put koji do njega vodi.

Zar je važno gdje će biti pokopani, što će pisati? Važnije je hoće li netko iskreno ganut reći: “Pokoj mu duši, dogorio je poput svijeća, a iza njega je ostala svjetlost.”

Ovih se dana nagledavamo križeva i spomenika, osvježavamo sjećanje na svoje pokojne. Što je sa žalošću? Toliki su u ratu, na cestama, od starosti, izgubili svoje ukućane, svoje sinove, muževe, žene. Očaj?

Reakcija koja se svima nameće. Što znači jednoj ženi koja je izgubila muža, a živjela je s njime godinama očaj? Bilo bi dobro kad bi mogla zajedničke godine pohraniti u dušu, tu zajedničku sreću koju joj nitko ne može uzeti. Njega nema, ali to je njezino.

Živjeti od sjećanja nipošto! Živjeti za sadašnjost i za sjećanje. Nije svejedno kakav ćete odgovor dati. Zašto? Ima još prilike da se život živi i popravi, zar ne? Nisu svi putovi proputovani, sve ruke prihvaćene, sve ljubavi primljene i darovane.

Promisli kakav si čovjek, muž, otac, radnik, svećenik? Kakav je tvoj život? Ima li smisla ono što si proživio? Jesu li svi ti dani bili vrijedni življenja? Jesi li ikad postavo sebi takvo pitanje?

Nije nevažno što mislimo o sebi i što drugi o nama kažu. Jesi li pesimist, zlovoljan i uplašen, mrgodan, sličan čovjeku koji svaki dan sa žaljenjem otkida list žalostan što mu je kalendar života sve tanji i tanji. Mnogima su se od nas godine primakle kraju. “Rođenje je početak umiranja.” Stotinu je razloga za razočaranje. Razmišljamo što smo mogli postići, a nismo, učiniti, a ostalo je na obećanju. Jesmo li ponosni na potekle dane u svojoj, bilo kojoj profesiji? Čini se da je muka i nevolje u čovjeku i oko njega. Ničega dovoljno, toliko se toga željelo i nije se ostvarilo, propalo, a vjetar vremena i godina mete lišće zdravlja, ljepote, mladosti, bogatstva. Mučan osjećaj, zar ne? Takvima život u svakoj novoj godini nije dar. Osjećaj promašenosti mogu imati i mlađi pa i svećenici koji misle da nisu dovoljno nagrađeni, promaknuti u časti, cijenjeni, da su u starosti zaboravljeni. Bezvoljnost i očaj, nezainteresiranost, to je početak biološke smrti, smrti koja traje godinama i zagorčava svaki korak i zalogaj.

Nasuprot njima su optimisti, dobrohotni koji gledaju sve s vedre strane. To su ljudi koji su u životu bili u svemu aktivni, uživali u radu i ljudima. Njima nije strana ona svetopisamska: “Sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo trebali učiniti…” Oni oprezno skidaju listove sa svojih životnih kalendara, ali ih ne gužvaju očajni što je još jedna godina prošla. Na poleđini listova oni su popisali sve što im se dogodilo u životu, slikovito rečeno, pa ih slažu pažljivo na jednu hrpu ponosni i sretni zbog životnog bogatstva. Ništa, niti jedan dan im nije prošao uzaludno. Život su ispunjeno i sadržajno proživjeli. Takvi su ljudi blagoslov u narodu i Crkvi.

Bog im je bio oslonac, osobito ljudima i ženama u duhovnom zvanju. Uz njegov križ križevi su izgledali manji i snošljiviji.

Plače li planinar kad je mukotrpno osvojio vrhunac? Oni svojim svjetlom osvjetljuju drugima put te postaju miljokazi na stazi. Ne zdvajaju i kad bi trebali i ako to čine, nikad nisu u beznađu. Ne traže nadomjestke da popune prošlost. Našli su i ostvarili smisao u životu i radu, u svemu.

Važno je imati na umu: s Bogom proveden život nije uzaludno proveden. Bogu ćemo imati što donijeti. “U dan kad smrt pokuca na moja vrata, kakvim ću je darom darivati? Ja ću pred svoga gosta iznijeti punu posudu svoga života, nipošto neću dopustiti da ode praznih ruku.“ (Tagore)


SVEĆENIKOV ISPIT SAVJESTI


Zvona pozdravljenja.
Večernju Ti molitvu posvećujem,
za mirom žudim
nesiguran i uplašen.
U sumraku
svjetlo
Tvoje tražim.
Dan je u meni ostavio trag .
Sve sam ih u očima donio .
Pitam se,
jesam li prepoznao
Tvoju muku u njihovoj?
Molitvom te, o Bože, prizivam.
Što učinih s Tvojom
Riječju
koju si mi dao
da ih zapalim, oduševim,
utješim u nevolji?
Prošli su tražeći utjehu.
Izgovaram njihova imena
u molitvi da ne
ostanu
bezimeni.

Župnik u Nuštru, književnik i slikar