PROF. DR. JADRANKA GARMAZ O OPRAVDANOSTI VJERONAUKA U ŠKOLI Želi li obrazovni sustav biti cjelovit, mora imati vjeronauk

Autor  Ivan Tašev

Snimio: I. Tašev | Prof. dr. Jadranka Garmaz

Gotovo na početku svake nastavne godine u dijelu javnosti postavljaju se pitanja o opravdanosti provođenja vjeronauka u školi, a ove je godine to pojačala i tema koronavirusa te je tehničko pitanje preraslo u ideološko. O tim temama razgovarali smo s prof. dr. Jadrankom Garmaz, redovitom profesoricom i pročelnicom Katedre religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Članica je Vijeća HBK-a za laike, a u znanstveno-istraživačkom radu bavi se pitanjima didaktike školskoga vjeronauka. Posebno se bavi formacijom vjeroučitelja te na svojem fakultetu koordinira međunarodno certificirane programe cjeloživotnoga obrazovanja poput Kršćanske geštalt-pedagogije i Tematski centrirane interakcije sa suradnicima iz Ljubljane, Innsbrucka i Berlina.

Otvaranje prostora za pitanja
Ovih se dana često u svjetovnim medijima govori o vjeronauku, opet se u pitanje dovodi njegova opravdanost, kao da se njegova uloga želi marginalizirati. Zašto se to događa na početku svake školske godine?

PROF. DR. GARMAZ: U društveno-političkim previranjima nije slučaj da se pitanje poučavanja vjere uvijek nanovo postavlja. Iako je hrvatska država mlada, ili baš zbog toga što je mlada, nedovršena demokracija, to je pitanje najčešće postavljano zbog ideoloških razlika i razloga. Najčešće je u pitanju sekularističko polazište u kojem je riječ o društvenoj, osobnoj, pa i egzistencijalnoj dekonstrukciji čovjeka kojega se zatvara u autonomni i samodostatni »ja« te ga identitetski simplificira u puku osobnost i individuu. Nasuprot tomu, katolički vjeronauk posreduje kršćansko poimanje čovjeka kao slike Božje i osobe koju odlikuje sloboda, društvenost i dostojanstvo.

Zašto je važno da se vjeronauk poučava u školama upravo u ovom »kriznom« vremenu? Što on može donijeti vjeroučeniku i kako mu pomoći u razvoju u ovoj situaciji koronakrize?
U našem je obrazovnom sustavu vjeronauk možda još potrebniji nego u nekim drugim starim demokracijama budući da se naša zemlja suočava s pitanjem oprosta, tolerancije, međureligijskoga dijaloga, mira i zajedničkoga suživota.

PROF. DR. GARMAZ: Ljudsko biće u trenutcima krize nužno postavlja transcendentna pitanja o podrijetlu i smislu patnja i boli te o cilju čovjekova življenja. Upravo je u takvoj situaciji potrebno religijsko obrazovanje jer može pomoći učeniku otvoriti prostor za najdublja pitanja o životu i vjeri, o čovjeku i njegovu smislu života, potičući proces personalizacije ili formacije za cjelovitu osobu. Religijski odgoj može pružiti učeniku šansu da s drugima zajedno u razredu pita o vlastitim i grupnim resursima nadilaženja straha i neizvjesnosti te da se uči gledati zbilju iz perspektive vjere. Vjeronauk u školi može potaknuti učenika da razvije osobne, psihološke i duhovne resurse jer uvodi u duhovnost i molitvu, a na temelju načela ora et labora pruža primjere vladanja sobom i ovladavanja vremenom. Možemo reći da je vjeronauk suvremeni životni trening s tisućljetnom tradicijom jer pomaže u personalizaciji učenika utoliko što ga odgaja za komplementarnost i recipročnost odnosa i dostojanstvo djeteta Božjega. Živimo u vremenu deteologizacije i deintegracije slike čovjeka, stoga je vjeronauk potreban da bi učeniku ponudio kršćanske odgovore na sekularističke izazove, kao i kršćanski odnos prema krizi svake vrste.

Vrijednosni i etički odgoj
Kada se tako postave stvari, lako se može zaključiti da je vjeronauk više nego potreban obrazovnomu sustavu…

PROF. DR. GARMAZ: Točno. Vjeronauk je više nego ikada potreban obrazovnomu sustavu i školi jer je u vjeronauku učenik u središtu. Vjeronauk postoji radi učenika. Vjeronauk otvara pitanja o dobroti, istini i ljepoti fokusirajući se na učenika i njegov cjeloviti razvoj. Vjeronauku je svrha holistički odgojiti čovjeka za cjelovito spoznavanje vjere u učenju, slavljenju i življenju kako bi se cijeli čovjek razvio u zrelu osobu i, najzad, po svom izboru i uz pomoć milosti u zreloga vjernika. U skladu s njegovim razvojno-psihološkim obilježjima učeniku se želi na vjeronauku dati usmjerenje na temelje kršćanske antropologije i etike da bi njegov život uspio, a u biblijskom smislu uspješan je onaj koji je povezan sa svojim Bogom.

Kakav je općenito doprinos vjeronauka u hrvatskom obrazovnom sustavu kada se gleda tridesetogodišnje iskustvo rada u školama? Je li on dovoljno valoriziran i prihvaćen?

PROF. DR. GARMAZ: U našem je obrazovnom sustavu vjeronauk možda još više potreban nego u nekim drugim starim demokracijama budući da se naša zemlja suočava s pitanjem oprosta, tolerancije, međureligijskoga dijaloga, mira i zajedničkoga suživota. Također ne treba zanemariti pitanje mita i korupcije koji u hrvatskom društvu imaju dugu povijest, a koji se mogu iskorijeniti jačanjem osnovnih društvenih institucija obitelji i škole te osobito uređenjem društva po načelima zajedničkoga dobra. Zbog toga je vrijednosni, etički odgoj više nego ikada potreban da bi se djeca naučila moralnoj, ali i političkoj i društvenoj zauzetosti i odgovornosti. U sveopćoj krizi morala nije dostatan samo odgoj za karitativno djelovanje u vjeronauku, nego se od vjeronauka na temelju biblijske poruke traži prokazivanje neetičkih i korupcijskih događaja te proaktivno zauzimanje za istinu i pravdu. Učenike treba naučiti da jasno razlikuju dobro od zla, istinu od neistine, poštenje od nepoštenja i da se zauzmu protiv svih oblika neetičkoga djelovanja koja njih, ali i druge, kao osobe degradiraju i uništavaju. Svaki obrazovni sustav koji želi biti cjelovit neizostavno sadrži prostor za religijsko obrazovanje u kojem svaka priznata religija koja ispunjava formalne uvjete kvalitete može ponuditi odgovore na religijska pitanja. U našem je narodu to obrazovanje bilo tijekom dugoga vremena zabranjeno i tek je 30 godina prošlo od ponovne uspostave vjeronauka u školama. Budući da je to predmet koji je relativno nov, treba uvijek nanovo raditi na njegovoj kvaliteti, ali i promidžbi, društvenom valoriziranju i društvenom imidžu.

Traganje za istinom
Kada spominjete imidž i dojam, mnogi vjeronauk vežu uz indoktrinaciju, a još nije izgrađen imidž suvremenoga predmeta. Gdje vidite razlog takvu gledanju, javljaju li se takve pojave i drugdje u europskim zemljama?

PROF. DR. GARMAZ: U Hrvatskoj se pitanje vjeronauka otvara uvijek kada je smjena vlasti na pomolu. To je ideološko pitanje kojim se gube ili dobivaju politički bodovi. No velik upis djece na izborni predmet vjeronauk pokazuje da on ima dobar imidž, a istraživanja pokazuju da se kroz 30 godina sadržajem, metodom i profesionalnim identitetom vjeroučitelja vjeronauk profilirao u suvremeni predmet kao i u europskim zemljama koje imaju svoju dugu tradiciju. Kontroverzna stajališta i očekivanja od vjeronauka vezana su uz njegovu percepciju, sliku vrijednosti, sadržaj, poslanje vjeroučitelja. Sve zemlje koje imaju konfesionalni vjeronauk to s vremena na vrijeme imaju. To je prilika da se vjeronauk jasnije profilira, ažurira i modernizira da bi bio učenicima prihvatljiviji u izvedbi i jasniji u svom cilju i poslanju unutar javne škole.

Često se čuje i ponavlja argument da »vjeronauk treba vratiti u crkve«. No što bi za suvremeno društvo značilo takvo »protjerivanje« religije u privatnu sferu?
Protjerivanjem religije iz obrazovnoga sustava oduzimamo čovjeku priliku da se pita i odgovara na temeljna životna pitanja. Škola bi izgubila svoju odgojnu vrijednost kada ne bi dala priliku djeci da pronađu svoje životno usmjerenje na temelju svoje vjerske opredijeljenosti.

PROF. DR. GARMAZ: Istraživanja u Njemačkoj i Austriji, ali i u nas, pokazuju da uvijek manjina smatra da religiju treba vratiti u crkvena dvorišta. No pitanje religije jest pitanje mira u svijetu. U religiji se radi o pitanjima dijaloga i suradnje, sposobnosti razlikovanja svojega stajališta i tuđega te sposobnosti uspostave dijaloga i suradnje, traganja za istinom ne odričući se konfesionalnosti i vjere. Protjerivanjem religije iz obrazovnoga sustava oduzimamo čovjeku priliku da se pita i odgovara na temeljna životna pitanja: odakle je, kamo ide, koji je smisao života, kako se dobro, istinito i lijepo živi? To nisu rubna ni marginalna, nego središnja životna pitanja. Kada čovjek na njih nađe odgovor, našao je mir i životno usmjerenje! Škola bi izgubila svoju odgojnu vrijednost kada ne bi dala priliku djeci da pronađu svoje životno usmjerenje na temelju svoje vjerske opredijeljenosti. Nadalje, zanimanje za vjeronauk veliko je ne samo u nas, nego i drugdje. Primjerice u Austriji od 16 priznatih vjerskih zajednica njih 15 ima vjeronauk u školi. Podatci pokazuju velik interes djece za vjeronaukom kod njih, ali i kod nas. Tu želju roditelja da pruže cjelovit odgoj svojoj djeci ne smijemo osporavati.

Poveznica sa svakodnevicom
Unatoč svim izazovima, kao što ste i spomenuli, i dalje većina djece u Hrvatskoj u osnovnoj i srednjoj školi upisuje katolički vjeronauk kao izborni predmet. Kako to komentirate?

PROF. DR. GARMAZ: Da. Roditelji žele kršćanski, katolički vjerski odgoj radi posredovanja vjere, očuvanja tradicije i kulture, ali zasigurno i kao pomoć u odgojnim izazovima po pitanju životnih usmjerenja djece i mladih. Ne treba zanemariti da je riječ o generaciji roditelja koja se – jer nije bilo vjeronauka u školi – nerijetko osjeća nekompetentno u pitanjima vjere pa ponekad sebe želi i izuzeti iz pitanja vjerskoga odgoja. Radi toga treba osnovati i neke gremije, mreže, poveznice s roditeljima da ih se osnaži u njihovoj odgojnoj ulozi. Vjerski odgoj nije samo učenje sadržaja vjere. On je puno širi. I roditelje treba uzeti za sugovornike i pomoćnike koji će osiguravati kvalitetu vjerskoga odgoja u školi kao i u župnoj zajednici. Nadalje ne treba zaboraviti da je u našem narodu jaka tradicija, da se poštuju običaji i da dio roditelja smatra da treba njegovati taj folklorni pristup vjeronauku. To je zasigurno pogrješan argument i treba izvedbom vjeronauka pokazati njegovu relevantnost i odlučujuću poveznicu sa svakodnevnim životom i njegovom organizacijom te pokazati da vjera nije folklor ni običaj, nego da se tiče naših najdubljih odnosa prema sebi, bližnjemu i Bogu, kao i organizacije života i dana, te da je u nju uključen odnos prema patnji, križu i smrti isto kao i odnos prema slavlju, gozbi i radosti. Tu prosvjećujuću i obrazovnu ulogu vjeronauk mora pokazati kako bi se naš narod u okolnostima sekularizacije poveo novim putom vjere gdje, iako važna, hodočašća u marijanska i druga svetišta i duhovne obnove ne mogu uzeti primat pred poznavanjem, tumačenjem i prihvaćanjem sadržaja vjere te redovitim primanjem sakramenata.

Poticati »živo učenje«
Nedavno su u javnosti prikazani preliminarni rezultati o neskladu između stajališta mladih i učenja Crkve. Prepoznajete li i Vi takve trendove, trebaju li oni brinuti Crkvu? Kako je došlo do takvoga »raskoraka« između stajališta adolescenata i onoga što uči Crkva?

PROF. DR. GARMAZ: Razdoblje puberteta teško je za cijelu obitelj i razrednu zajednicu jer se tada događa odbacivanje svih autoriteta, a osobito obiteljskoga i crkvenoga. Taj nesklad između učenja i življenja vjere u toj burnoj fazi očekivan je i potreban kako bi se mladi čovjek oslobodio do tada nametnutoga, izvanjskoga roditeljskoga, crkvenoga ili društvenoga autoriteta i prihvatio ono što sam u toj dobi smatra ispravnim i vrijednim nasljedovanja. Taj nesklad između učenja i življenja vjere u toj dobi nije neočekivan ni iznenađujući. On je puno više zabrinjavajući u odrasloj dobi. Što se mladih tiče, treba otvarati pitanja i teme koje njih zanimaju, i to na dijaloški način. U radu s mladima nema mjesta dociranju i frontalnoj nastavi, nego treba učiti za život, tj. poticati tzv. »živo učenje«. Mladima treba otvoriti prostor za dijalog, pitanja koja ih pokreću, metodički suvremeno preko videa, filma, potaknuti raspravu i u malim grupama raditi s njima. Treba se truditi oko njih. U suvremenom odgoju prošla su vremena dociranja ili katehiziranja po 100 krizmanika u jednoj grupi. U katehezi mladih treba raditi s cijelom obitelju, naći sugovornike mladih, animatore, kvalitetne voditelje grupa koji će znati pozvati mlade da se uključe i pomognu u organizaciji i provedbi određenih odgojnih aktivnosti kao što su hodočašća, tematski izleti, oratoriji, filmske večeri, kampiranja preko kojih će doći do pitanja koja zanimaju mlade te će im se moći pružiti kršćanski odgovor na njih. Mi roditelji nezadovoljni smo kada vidimo da su vikendom i ljetnim praznicima župni dvorovi prazni i zatvoreni, a nema organiziranih oratorija, kampova za djecu i mlade. To je vrijeme kada župne dvorane i okupljališta ne smiju biti zatvoreni, nego moraju pomoći roditeljima u borbi sa suvremenim tehnologijama i ovisnostima o internetu, nudeći im kvalitetno organizirano slobodno vrijeme u kojem se djeci pruža kršćanski odgoj i mogućnost za socijalizacijske vještine. Tako se Crkva promovira u društvu kao odgovoran čimbenik odgoja i podrška čovjeku. Za to je potrebno naučiti surađivati, tražiti kvalificirane suradnike i u njih ulagati. No to je pak drugo pitanje koje se tiče sinodalnosti i ekleziologije Drugoga vatikanskoga koncila koja u našem narodu nije zaživjela, što mnoga istraživanja pokazuju. No također postoji nesklad između dokumenata Hrvatske biskupske konferencije i konkretnoga stanja na terenu. To je puno pogubniji rascjep.

Valja raditi na promidžbi konfesionalnoga vjeronauka
Pratite njemačko govorno područje, a ove je godine u austrijske škole uvedena alternativa vjeronauku te je Katolička Crkva pokrenula akciju »Vjerujem – da« kako bi predstavila modernost i aktualnost sadržaja vjeronauka. Jesu li takve kampanje potrebne i u Hrvatskoj, što bi one mogle donijeti?
PROF. DR. GARMAZ: U austrijskom obrazovnom sustavu etika je od 1997./1998. do 2019. bila prisutna u više od 200 srednjih škola, a od 2020./2021. uvodi se u gotovo sve škole kao alternativa vjeronauku za djecu koja ne pohađaju nastavu vjeronauka. U Austriji su provedena mnoga istraživanja o vjeronauku i održani mnogi značajni simpoziji jer se nekoliko proteklih godina, pa i desetljeća traži oblik vjeronauka koji bi bio konfesionalan, a kada to nije moguće, onda međureligijski, dijaloški ili barem konfesionalno kooperativan jer ima mnogo religijskih zajednica ili djece koja se izjašnjavaju »bez vjere«. Vidimo da se austrijski vjeronauk razlikuje od njemačkoga, ali oni žele naučiti nešto iz eminentnih istraživanja. Vidimo da se naš vjeronauk razlikuje od austrijskoga, ali dobro je poznavati trendove i procese, kao i istraživanja na terenu. Kao zemlja i narod moramo naći vlastiti put u skladu s našim povijesnim i sadašnjim društveno-kulturnim prilikama. Svakako nam valja raditi na promidžbi konfesionalnoga vjeronauka, a o uvođenju predmeta etike u škole nižih razreda trebala bi promišljati Agencija za odgoj i obrazovanje jer to nije u nadležnosti vjerskih zajednica.

 

Ravnoteža između slobode i stege
Je li proces poučavanja vjere u ovim suvremenim okolnostima u krizi? Iako ste već natuknuli, kako bi trebao biti osmišljen dobar vjerski odgoj za današnje vrijeme?

PROF. DR. GARMAZ: U suvremenim okolnostima i vremenu sekularizacije, globalizacije, rastakanja velikih autoriteta, postmodernom vremenu malih priča, svaki je odgoj u krizi. To je stoga što za odgoj i formiranje osobe kako bi ju se osposobilo da živi u punini i dade vlastiti doprinos dobru zajednice treba darovati određeni dio samoga sebe. U dobru odgoju kojemu je cilj formiranje čovjeka za ispravno poimanje slobode treba znati pronaći ravnotežu između slobode i stege. Zadaća je kateheta i vjeroučitelja da djeci omoguće susret s osobom Isusa Krista. Pedagoški i metodički odgovor o načinu pronalaženja zajedništva s Bogom svaka skupina i zajednica mora pronaći za sebe ovisno najprije i nadasve o pojedincima i njihovoj osobnoj i vjerskoj biografiji, o grupi i njezinim obilježjima, o okolnostima župne zajednice ili škole te o pedagoškim i metodičkim, a nadasve ljudskim i vjerničkim sposobnostima katehete. Vjeronauk je pozvan pokazati put u zajedništvo s Bogom, ali samo župna kateheza može ostvariti taj proces odgoja vjere u punini.

Čimbenik odgojnih procesa
Gdje u suvremenim okolnostima vidite mogućnosti da se katolički vjeronauk još snažnije afirmira?

PROF. DR. GARMAZ: Katolički vjeronauk može se još snažnije afirmirati ako se zajedno s drugim predmetima, osobito s predmetom etike, ili drugim religijama u školi i zajednici zauzme za zajednička pitanja i odgovore u relaciji prema istini, vlastitomu i vjerskomu identitetu, osobnoj i društvenoj odgovornosti te ako se ne zatvori pred izazovima pluralizma, imigracija, globalizacije i drugih karakteristika postmodernoga heterogenoga društva. Vjeronauk se može više afirmirati ako inzistira na profiliranju i izgradnji društvene kompetencije učenika, osobito na sposobnosti suosjećanja i brige za drugoga, zauzimanja za druge, ali i ako radi na projektima u kojima se učenicima omogućuje usvajanje šire političke kompetencije zauzimanja za pravednije i bolje društvo. Unutar obrazovnoga sustava konfesionalni vjeronauk svih religijskih zajednica ima još mnogo prostora u kojima može pomoći u sklopu pastorala škole jačati smisao pojedinca za odgovornost, krjeposti i vrjednote te podupirati njegovo osobno zalaganje za jednostavne postupke i odnose da bi se uvježbalo preuzimanje odgovornosti za pravedniji i bolji svijet. Ako potiče pojedince i zajednice na izlazak iz klišeja i tabua i traganje za novim oblicima svjedočenja vjere – vjeronauk ima priliku da se uvijek nanovo afirmira u društvu kao relevantan čimbenik odgojnih procesa, graditelj mira i kohezije u društvu.