Z. Miliša: Internet, curenje informacija i pokopana privatnost

Oni koji imaju inkriminirajuće informacije, na primjer iz sudstva, DORH-a ili policije dajući ih prije medijima nego istražiteljima kompromitiraju istražne radnje. Dok se takvi pojedinci ne sankcioniraju i ne dovedu pred “lice pravde” nije opravdano optuživanje samo jedne strane – medija za zloupotrebljavanje informacija. Ako dopuštamo izbjegavanje istine, a laži i prijevare nisu sankcionirane onda se postavlja pitanje: Imamo li se pravo čuditi na sve deformacije?

Curenje informacija: ZA i PROTIV

Curenje informacija je stara stvar i nikako (nije samo) “problem” Hrvatske. Politički lobiji su, po mom mišljenju glavni uzrok curenja informacija u medijima i to ponajviše zbog političkih obračuna i/ili nelegalnog bogaćenja. Takvi lobisti ne Politkorentpoznaju stranačke pripadnost. Odavanje skrivenih informacija podržavam kada je cilj razotkrivanje koruptivnih aktivnosti, nedodirljivih moćnika u i izvan politike.

Drugo je etičko pitanje da u današnjem “umreženom svijetu”, komunikacijski povezanom svijetu, nitko nije zaštićen i da najveće osobne i državne tajne lako izađu na “svjetlo dana” samo radi sve prisutnijeg senzacionalističkog pristupa u medijima. Osobito je opasno kada se objavljuju i netočne ili neprovjerene informacije, tračevi i slično. Opasno je i kada se pojedinačni slučajevi generaliziraju kao da su sve javne osobe podložne ili jesu korumpirane, sklone nepotizmu ili mitu. Pored toga, smatram nedopustivim i kada se samo jedna stranka a priori tretira kao korumpirana.
Smatram da je od svih državnih institucija pravosuđe najveći problem, ne samo zbog curenja informacija nego i zbog dužine trajanja sudskih procesa ili kada sudske odluke su politički motivirane! Apsolutno je nedopustivo kada se “cinkaroši” nagrađuju guljenjem krumpira i kada ne završavaju iza rešetaka kao njihovi “naredbodavci”.

Licemjerno je optuživati samo medije

Kao idući problem ističem da oni koji imaju inkriminirajuće informacije, na primjer iz sudstva, DORH-a ili iz policije dajući ih medijima time (trajno) kompromitiraju istražne radnje. U tim slučajevima nije opravdano optuživanje samo Medijijedne strane – medija za zloupotrebljavanje informacija. Potrebno je učinkovito identificiranje osoba koje zloupotrebljavaju povjerljive informacije u državnim službama jer se tako kompromitira sigurnosni sustav svake države.

Svakodnevno cure novi detalji najnovije afere Janaf u famoznom “klubu” u kojemu se okupljali kontraverzni poduzetnici, političari različitih stranačkih boja, novinari, suci, suprug javne tužiteljice… Odabrali su mjesto, gdje su se daleko od očiju građana dogovarali iznose oko visine mita i način “pranja” goleme svote novca (u različitim valutama) sumnjivog porijekla.

Podržavam curenje informacija kada su u službi razotkrivanja nelegalnih radnji samih sigurnosnih službi. Poznata je činjenica da su otkrivanja službenih dokumenata pridonijela otkrivanju nebrojnih korupcijskih afera i razvoju toliko željnog istraživačkog pristupa u medijima.

Koronavirus, nadzor građana i rehabilitacija Orwelove teorije

Koronavirus se pokazao i kao paradigmatični primjer rehabilitacije Orwellove teorije s dirigiranom medijskom Koronahisterijom. Pod krinkom borbe protiv koronavirusa, od socijalističke Kine do zapadnih demokracija hrlimo u sve sofisticiraniji nadzor građana.

Bigbrotherizacija društva je pakleni plan osmišljen s jednim jedinim ciljem: uvjeriti mase da je stalno nadziranje građana normalno, a sigurnost važnija od osobnih prava i sloboda. Manipulativni mediji potiču voajerstvo. Jedna pjesma ima poučan stih: “Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?” Posljednjih godina hakeri “probijaju” i nekada najzaštićeniju vojne baze, primjer američkog Pentagona.

Od pojave širenja koronavirusa krenuo je projekt nadziranja građana u više od 200 gradova u Kini. Naime, od građana Kine se zahtijevalo da na svojim mobitelima koriste softver koji im određuje koja su mjesta više ili manje rizična. OrwellVideonadzor na ulazu u banke, mjenjačnice, trgovačke centre, hotele, javna parkirališta i garaže, na gradskim trgovima, pred zdravstvenim ustanovama, školama, stambenim zgradama, na autocestama…

Po broju kamera na javnim mjestima Velika Britanija drži prvo mjesto na svijetu. Najširi oblik nadzora u toj zemlji jest mreža kamera u sustavu CCTV (Close circuit television). Tako se prosječno svaki “hodajući” građanin na monitorima CCTV-a pojavi oko 300 puta dnevno, a snimke se čuvaju neograničeno. Prema Sunday Telegraphu gotovo svaki telefonski poziv, provlačenje kartice ili klik mišem pojedinog britanskog građanima pospremljen je u bazu podataka. Te su novine provele istraživanje i objavile podatak da se tjedno o svakom britanskom državljaninu u bazu podataka pospremi oko 3. 254 osobnih informacija. To uključuje kupovne navike, pozive s mobilnog telefona, e-poruke, pretraživanje po internetu… Prikupljene podatke, pod izgovorom sprječavanja kriminala ili terorizma, lako se može iskoristiti u druge svrhe.

Od masakra u Parizu (studeni 2015.) tajne službe i policija bez ikakva sudskog rješenja mogu prisluškivati telefone, locirati mobitele, imati uvida u privatnu elektronsku poštu, tajno snimati i u stanove postavljati prislušne uređaje. Građane Francuske i Europe može se nadzirati i prije negoli o tome odluči sud. Od tada se Europa odrekla prava građana, a sada se države brane od građanskih prava.

Poslodavci kod zapošljavanja provjeravaju Facebook profile sa sadržajima koje su kandidati ostavljali kao djeca

Otvaranje profila na Facebooku u Hrvatskoj je zakonom ograničeno na 13 godina života. Čak dvije trećine djece otvori Srajevosvoj Facebook-profil prije nego što navrši 13 godina života. To su podatci Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Gotovo sva djeca imaju skupocjeni smartphone. Na Facebooku 52% ispitane djece objavljuje privatne fotografije.

Jedno istraživanje 2009. u SAD-a je pokazalo da 42% poslodavaca prilikom primanja uposlenika priznaje da je koristilo podatke koje su bili djeca i mladi ostavljali na Facebooku, naravno uključujući i one kompromitirajućeg sadržaja. Posljednja istraživanja u SAD-u pokazuju da danas gotovo 80% posto poslodavaca provjerava profile svojih potencijalnih zaposlenika na tzv. društvenim mrežama prije no što ih pozovu na razgovor za posao. Naivni su oni koji misle da je rješenje u brisanju profila, jer veći dio poslodavaca ne uzima kandidate koji nemaju svoj profil. Veća je vjerojatnost da će u budućnosti ljudi tražiti promjenu identiteta kako bi prestali biti “obilježeni” (od javnosti ili tih poduzetnika) zbog svoje mladenačke nepažnje, primjerice, kod iznošenja seksualnih fantazija, preferencija i sl.

“Na lažima se dobro zarađuje”

Tzv. “društvene mreže” posebno su opasne kada se podaci prikupljeni s njih koriste za krađu identiteta, čitaj novca. Pošiljatelj se lažno predstavlja, primjerice, kao administrator nekog web-servisa, a ti su mu podatci potrebni radi Crnonavodne provjere podataka, nadogradnje sustava ili upozorenja o prijeđenoj kvoti diskovnog prostora e-sandučića. Temeljem tih lažnih upozorenja, e-poštom potom traže podatke o našem korisničkom imenu i lozinki ili nas navode da slijedimo određenu poveznicu na kojoj trebamo ispuniti obrazac. Takve e-poruke pripadaju u kategoriju kriminalnih radnja, tzv. phishinga (od engl. riječi fishing − pecanje). Phishing poruke navode korisnika da klikne na određeni link koji ga dalje vodi na stranice kriminalnog web-poslužitelja. Na tim web-stranicama lažno se predstavljaju i krivotvore web-stranice banaka, servisa za elektroničko plaćanje i sl. Prevaranti od lakovjernih korisnika dobivaju povjerljive podatke (korisničko ime, lozinku, podatke s kreditne kartice i sl.) i tako ih pljačkaju.

Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) namjerno obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Zato nas ne čude rezultati koje je objavio američki Pew Research Center 2017. gdje 64% građana/ki SAD-a smatra kako su izmišljene vijesti kod njih izazivaju istovremeno znatiželju i zbunjenost. Danas je i daleko više nego u vrijeme kad je živio Marka Twain aktualna njegova misao: “Ako ne pratiš (suvremene) medije onda si neinformiran, a ako iste redoviti pratiš – dezinformiran”.

Zaključno

Mladi ispisujući grafite govore o moći tzv. društvenih mreža: Na pitanje dječaka: “Djeda, kako ste vi ranije živjeli bez mobitela, kompjutera i interneta?” on mu dogovori” Lijepo, kao što vi danas živite bez druženja, povjerenja i ljubavi”. Ograničena inteligencija i neograničeni internet su moćna kombinacija.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša