Maria ima psiholoških problema. Bori se s depresivnim i tjeskobnim mislima već neko vrijeme, iako ih prije nije prepoznala kao takve. Vjerojatno zato što je imala 14 godina.

Kada je iznijela svoje borbe u zajednici, jedna žena je rekla Mariji da je zabrinuta da je to “utjecaj zloga”, i time vršila pritisak na nju da ode na tjedan dana dugu duhovnu obnovu izvan države.

“Naravno, duhovne obnove su odlične”, Maria je rekla za CNA. “Ali prilično sam sigurna da sam samo trebala terapeuta u tom trenutku mog života. Dala sam im prilično valjane razloge zbog kojih nisam bila zainteresirana za kupnju avionske karte za duhovnu obnovu.”

Kada katolici iskuse duhovne probleme, rješenje se čini očiglednim – razgovarati sa svećenikom, ispovjediti se, moliti, zatražiti savjete duhovnog vođe. No, linija između duhovnog i psihološkog može biti vrlo mutna. Zato se neki katolici i psiholozi pitaju govori li se ljudima često da “molitvom riješe” probleme koji zahtijevaju psihološku terapiju.

Kada se tijelo i duša doživljavaju kao nepovezani

Dr. Gregory Bottaro je katolički klinički psiholog s Instituta CatholicPsych. On kaže da je shvatio da je pretjerano produhovljavanje psiholoških pitanja ponavljajući problem, posebno među pobožnim katolicima.

“Pretjerana duhovnost u naše vrijeme je obično izravna posljedica kartezijanskog dualizma”, rekao je Bottaro za CNA putem elektronske pošte.

“Descartes je filozof koji je rekao:’Mislim, dakle, jesam’. On je razdvojio svoje misleno biće od tjelesnog. Tako je posadio sjeme koje je preraslo u naše trenutno razmišljanje da su tijelo i duh odvojeni. Ponašanje kao da tijelo nije bitno u ljudskom iskustvu jednako je krivo kao i ponašanje kao da duh nije bitan. Zbog toga prevladava pogrešna predodžba o razdvajanju našeg tijela i duše. Ljudi unutar i izvan Katoličke Crkve često osjećaju sram oko traženja psihološke pomoći. Međutim, to nije slučaj kada je potrebno tražiti fizičku pomoć.”

“Ne bismo se trebali manje truditi u traženju pomoći za mentalno zdravlje nego što to činimo za fizičko zdravlje. S razlogom postoje područja stručnosti, i baš kao što ne možemo sami izliječiti svaku svoju tjelesnu ranu, tako ne možemo uvijek izliječiti ni svaku svoju mentalnu ranu. Kreposno je prepoznati da nam je potrebna pomoć”, rekao je dr. Bottaro.

“Kreposno je, ali nije uvijek lako.”

Razlika duhovnih neuspjeha i psiholoških problema

Michelle Lippoli je mlada katolkinja od 20 i nešto godina, koja je navikla biti društvena i sudjelovala je u raznim službama unutar Crkve. No, selidba u novi grad je njeno uobičajeno ushićenje zamijenila osjećajem usamljenosti i izoliranosti.

“Osjećala sam duhovni neuspjeh, jer, zar ne bi moj odnos s Bogom trebao biti dovoljan? Ali, došla bih kući s posla i samo plakala i ležala u krevetu. Bilo mi je teško motivirati se za bilo što”, rekla je Lippoli za CNA.

Kad ju je prijateljica, koja također sudjeluje u služenju Crkvi, nazvala da se nađu, Lippoli je to vidjela kao priliku da se izvuče i podijeli osjećaje koji su je mučili.

“Ne sjećam se točno što sam rekla, ali ona mi je odgovorila da je to što sam osjećala bilo grešno. Ja sam se povukla. Rekla sam da pretjerujem i izmislila neku priču o tome kako je sve u redu”, rekla je.

Lippoli je čekala još nekoliko mjeseci prije nego je potražila pomoć. Preko katoličkih dobrotvornih ustanova je konačno stupila u kontakt s terapeutom. Saznala je da ima poremećaj privrženosti koji, ako se ne liječi duže vrijeme, može prerasti u ozbiljnu, dugoročnu depresiju.

Samo molite

Derek je mladi katolik od 20 i nešto godina, kojemu je također rečeno da molitvom riješi svoj problem. On je bolovao od depresivnih epizoda, u kojima ne bi jeo i spavao bi po 15 sati dnevno. Savjet njegovih prijatelja je bio da se moli. Sve dok nije pokušao samoubojstvo, nije se ozbiljno zauzeo za traženje psihoterapije.

Sarah, također mlada katolkinja i bivša misionarka FOCUS-a (katoličko udruženje čija je misija evangelizirati mlade), imala je slično iskustvo. Mjesecima je ispovijedala suicidalne misli svećeniku i duhovnom vođi, koji joj je dao savjet baziran na razlikovanju duhova prema uputama sv. Ignacija Loyolskog. Ali, na kraju su misli postale toliko intenzivne i prevladavajuće da je Sarah zvala sve službe za pomoć za koje je znala, te je primljena u bolnicu na promatranje zbog primisli na samoubojstvo.

Duhovnost je potrebna, ali nije dovoljna

“Mislim da je to djelomično zato što svatko djeluje na području za koje je osposobljen”, rekla je Sarah za CNA.

“Ako ste osposobljeni za duhovnika, onda želite koristiti duhovnost da biste djelovali na nešto. Definitivno biste trebali uključiti duhovnost. Međutim, ne možete to riješiti samo molitvom. To su pravi problemi medicinske prirode. Postoje događaji koje ljudi moraju prevladati i duhovno i psihološki, a svećenik ili animator mladih ne mogu učiniti oboje. Oni vas trebaju dovesti do nekoga tko je sposoban da vam pomogne”, rekla je.

Negativna stigma prisvojena traženju psihološke pomoći je dodatno naglašena u Crkvi, zbog mentaliteta “rješenja molitvom”, dodala je Sarah. Ako molitva ne djeluje, ljudi mogu osjećati duhovni neuspjeh. Mnogi ljudi u Crkvi će se distancirati od nekoga tko ima psihičku bolest.

“Ne mogu biti potpuno funkcionalna mlada žena ako prolazim kroz nešto i trebam pomoć oko toga”, rekla je. “Znači –  ili sam ok ili nisam.”

Dvije krajnosti istog spektra – zanemarivanje duhovnog

Dr. Jim Langley, katolički licencirani klinički psiholog sa Savjetovališta  svetog  Rafaela u Denveru, rekao je da neprestano primjećuje suprotne krajnosti spektra kod svojih pacijenata, otprilike u podjednakom broju – one koji pretjerano produhovljuju svoje probleme, i one koji ih premalo produhovljuju.

“Dio problema je u tome što je naša kultura medicinski i znanstveno orijentirana, toliko da smo se udaljili od duhovnosti, što uzrokuje puno problema.”

Kao ljudskim bićima, naše misli i naše duše su ono što nas razlikuje od drugih stvorenja, dodao je Langley, što čini te aspekte našeg postojanja najosjetljivijim na napade zla.

“Znam svećenika koji bi to objasnio ovako: Zlo je kao klica, a želi da, baš kao i bakterije, uđe u naše tijelo. A gdje bakterije ulaze? Ulaze kroz naše rane. Dakle, ako imamo rez na šaci, tu bakterija želi ući i zaraziti nas. S duhovne strane, to je ista stvar. Naše najosjetljivije rane su uglavnom u našem poimanju samog sebe i našoj psihologiji. Preko toga zlo želi ući u nas.”

“Ljudi koji imaju tendenciju zanemarivanja duhovnog aspekta psiholoških problema, sami isključuju najpotpuniji pristup liječenju”, dodao je Langley.

Glavni razlog tomu je to što je zapravo Bog onaj koji liječi. Gotovo svaki psihološki problem s kojim se nosite ima neku vrstu duhovne komponente, jer se tiče dostojanstva naše ljudske osobe.

…zaboravlja se psihološka komponenta

Može biti izazov potaknuti ljude da vide duhovnu komponentu njihovih problema. Međutim, jednako tako može biti izazov potaknuti druge da prepoznaju da njihov duhovni problem može imati i psihološku komponentu.

Neki pobožni katolici smatraju poželjnijim reći da prolaze tamnu noć duše, nego priznati da su depresivni. A možda trebaju lijekove i savjetovanje.

Na neki način u našoj katoličkoj zajednici, popularnije je imati duhovnih, nego psiholoških problema. Problem s pretjeranim produhovljavanjem je što ljudi isključuju mnoge alate kojima bi im psihologija, pa čak i vjera mogle pomoći da budu sretni.

Mnoge od stvari koje psiholozi rade kako bi pomogli svojim pacijentima uključuju podučavanje o “receptima” za sreću. Preoblikovanje obrasca svojih misli pruža praktične alate korisne kada anksioznost ili depresija zadaju udarac.

No, osoba koja ne prepoznaje psihološku komponentu problema, može se opirati svim metodama duhovne prirode”

Savjet katoličkog psihologa kod psiholoških problema

“Katolici koji su zabrinuti oko traženja psihološke pomoći, trebali bi tražiti katoličkog psihologa ili psihijatra koji može govoriti s oba aspekta liječenja, duhovnog i psihološkog”, dodao je Langley.

“Ljudi koji u svom radu ne koriste katoličku ili duhovnu perspektivu, mogu napraviti prilično dobar posao. No, to je kao da rade terapiju zavezanih ruku, jer propuštaju cijeli niz stvari koje se mogu učiniti kako bi se pomoglo osobi.

Terapeuti koji u svom radu ne koriste katoličku perspektivu, također mogu napraviti neku nenamjernu štetu u svojoj praksi. Na primjer, ljudima koji su ovisni o pornografiji, sekularni terapeut može reći da je pornografija zdrav način opuštanja. Parove koji imaju teškoća u braku ponekad se sekularnom praksom može potaknuti na razvod.

Kategorizirati probleme tako strogo duhovno ili psihološki zapravo je lažna dihotonija. Često su problemi dvojaki, i zahtijevaju i psihološko i duhovno liječenje.

Punina dobre terapije je pomoći osobi da vrati svoje dostojanstvo s kojim ju je Bog stvorio… I što je osoba bliže svom dostojanstvu, zapravo je još otvorenija Božjoj ljubavi i promjenama u životu koje bi mogle biti od pomoći.”

Što se mora promijeniti?

Katoličko iskustvo psihičke bolesti varira. Neki su svoje iskustvo dijagnoze psihičke bolesti u Crkvi doživjeli kao izolaciju, dok su drugi rekli da je to bio veliki izvor iscjeljenja i podrške.

Langley je rekao da on uglavnom ima izvrstan odnos s klerom na svom području.

“Većina naših preporuka dolazi od strane svećenika”, rekao je. “Skoro nikada ne susrećem svećenika koji je pretjerano uvjeren da je nešto duhovno. Mislim da svećenici obavljaju prilično dobar posao, jer kažu kad je nešto više psihološki.”

Neki od Langleyjevih omiljenih klijenata su oni koji traže duhovno vodstvo u isto vrijeme kad i terapiju. Između terapije i duhovnog vodstva osoba koja traži pomoć obično je u mogućnosti pronaći pravu ravnotežu psiholoških i duhovnih strategija koje djeluju.

Drugi kažu da su primijetili da bi odnos između psihologa i katoličkog klera i drugih vođa mogao biti i bolji.

Licencirani bračni i obiteljski terapeut u Kaliforniji, koji je tražio da ostane anoniman jer nije ovlašten razgovarati s medijima, rekao je da bi svećenici i stručnjaci za mentalno zdravlje trebali raditi zajedno kako bi podržali one koji se bore s psihičkom bolešću, kako bi se osjećali dobrodošli te im dati do znanja koji su resursi na raspolaganju.

“Crkva nije učinila puno kako bi potražila pomoć za one članove zajednice koji se bore s psihičkim bolestima, a oni koji se brinu za mentalno zdravlje nisu učinili dovoljno da bi se stavili na raspolaganje vjerskoj zajednici”, rekao je.

Što kažu oni koji imaju psiholoških problema?

Nekoliko katolika s psihičkom bolešću također kažu da su željeli da se u Crkvi otvorenije objasne neke stvari.

“Ja sam žeđala za većom potporom u Crkvi”, rekla je Erin, koja pati od depresije i anksioznosti.

“Moja najveća borba kao katolkinje s mentalnom bolešću nije nužno pretjerano fokusiranje na duhovne aspekte, nego to što se ljudi ne znaju nositi s bilo kojim drugim aspektom.”

Imala je nekoliko prijedloga za katolike koji su saznali da njihov prijatelj ima psihičku bolest.

“Kao što bi Krist učinio, a Jobovi prijatelji su propustili učiniti, molim vas, samo hodajte sa mnom. A ako spomenem nešto duhovno, slobodno govorite o tome. Ako mislite da vas isključujem, pitajte. Ako slučajno počnem plakati, držite me za ruku”, rekla je.

“Pronalaženje podrške u jednoj prijateljici (koja također ima psihičku bolest) je učinilo pregršt dobra za mene. Zamislite što bi se moglo dogoditi da kršćani postanu osjetljiviji po pitanju psihičke bolesti. Kakav bi sustav podrške to bio!”

Lippoli je u svom svjedočanstvu traženja terapije rekla da je iznenađena koliko je katolika prošlo slično iskustvo. “Pokušavam biti jako otvorena oko toga sada, jer ne bi trebale postojati stigme.”

---

Mary Rezac – Catholic News Agency
Prevela: Suzana Zadro Božić