Zoran Meter: Erdoganov vjerski rat protiv Europe ili europski protiv islama?

Erdoganu, lukavom geopolitičkom liscu, ne pada na pamet sukob sa snažnim globalnim igračima Kinom ili Rusijom po vjerskim pitanjima, koje su na te stvari vrlo osjetljive zbog svoje unutarnje sigurnosti, ali zato ta pitanja itekako poteže kada se radi o nekim drugim državama i s kojima će rado ući u sukob zbog njihovog odnosa prema svojim muslimanskim manjinama. Tako će spremno štititi prava dvomilijunskog naroda Rohingya u Mjanmaru, ili muslimana u indijskom Kašmiru (iako je i Indija sve samo ne mala i slaba zemlja)

U već duže vrijeme vrlo složenim geopolitičkim, sigurnosnim i gospodarskim okolnostima koji opterećuju Europsku uniju, nad europskim se kontinentom, opet, kao nekada davno u srednjem vijeku, nadvila sjena potencijalne nove opasnosti s Istoka – Turske, čije današnje vanjskopolitičke ambicije možemo približno smjestiti u geografske konture slavnog Otomanskog Carstva koje je stoljećima „žarilo i palilo“ velikim dijelom tadašnjeg političkog svijeta.

I dok su se do nedavno, brzo rastuće tenzije između Turske i Zapada zadržavale u okvirima geopolitičkih i geoenergetskih nadmetanja i sukoba interesa – od Sirije i Libije, do istočnog dijela Sredozemnog mora – od prije dvadesetak dana taj se sukob izdigao i na jednu drugu – religioznu razinu, što je puno opasnije jer se tiče svijesti i uvjerenja ljudi, a ne više samo uskog kruga političkih elita i iza njih skrivenih predstavnika financijske i poslovne oligarhije koja uvijek definira, pokreće i usmjerava sve procese. Jer kada se stvar iz takvih, materijalnih okvira prebaci u sferu neopipljivog, gotovo eshatološkog, gdje vjerska uvjerenja i načela preuzimaju glavnu ulogu, upravljati procesima „klikom miša“ iz udobnih fotelja više nije moguće. Ljudski je um u tom smislu složeniji od bilo kojeg procesora, i kada su duboka ljudska uvjerenja u pitanju potrebna je puno veća sila da se ona preokrenu u po elite željenom smjeru.

„Duh panislamizma pušten je iz boce“

„Duh panislamizma pušten je iz boce“, a pustio ga je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan najprije kroz neo-islamizaciju do tada većinski sekularne turske države odmah po svom dolasku na vlast, a onda i njegovim projiciranjem na široke prostore islamskoga svijeta. Erdoganove vanjskopolitičke ambicije i turski nacionalni  interesi idu „ruku pod ruku“ s njegovim religioznim ciljevima tj. spomenutim panislamizmom. Jer iako se ponekad čini da je Erdoganu islam samo pokriće za lakše ostvarivanje nacionalnih ciljeva (poput utjecaja na naftom bogatu Libiju) s obzirom kako se on uopće žustro ne zalaže, primjerice za prava ujgurske muslimanske manjine na zapadu Kine što bi mnogi očekivali i što sada iz svojih razloga radi SAD (u razgovorima turskih i kineskih dužnosnika tema Ujgura redovito se preskače i ignorira), ili za muslimane u Ruskoj Federaciji, to je samo naizgled tako. Erdogan je geopolitički znalac (Turska ima vrhunske analitičke stručnjake i višestoljetno državotvorno iskustvo kroz ostavštinu multikulturalnih, multietničkih i multikonfesionalnih okolnosti kakve su postojale u Osmanskom Carstvu i postojanja različitih modaliteta za njihovim upravljanjem) i svjestan je i trenutka i okolnosti. Ne pada mu na pamet sukob sa snažnim Kinom ili Rusijom po vjerskim pitanjima, koje su na te stvari vrlo osjetljive zbog svoje unutarnje sigurnosti, ali zato ta pitanja itekako poteže kada se radi o nekim drugim državama s kojima će rado ući u sukob zbog njihovog odnosa prema svojim muslimanskim manjinama. Tako će rado štititi prava dvomilijunskog naroda Rohingya u Mjanmaru, ili muslimana u indijskom Kašmiru (Indija je sve samo ne mala i slaba zemlja!). Pritom Erdogan niti ne skriva želju da postane lider svih muslimana svijeta tj. da Turska bude predvodnica svih zemalja sunitskog smjera islama. U tom mu smislu najveću zapreku predstavlja Saudijska Arabija koja ima te iste ambicije i za čije se ostvarenje koristi s dva bitna elementa: ona je čuvarica dviju od tri najveće islamske svetinje, u onih u Meki i Medini (treća je džamija Al-Aksa u Jeruzalemu); i drugo, raspolaže golemim financijskim bogatstvom stečenim na nafti, kojim je u stanju pomagati brojnim režimima diljem Bliskog istoka i šire, čija su gospodarstva na izdisaju i koji nemaju previše mogućnosti osim za pokoravanje Rijadu u zamjenu za spas. Zbog sve agresivnije turske vanjske politike na Bliskom istoku Saudijska Arabija je krajem rujna pokrenula i klasični trgovinski rat protiv Turske i bojkot njenih proizvoda, nastojeći dodatno uzdrmati ionako loše stanje turskog gospodarstva, još više pogođenog pandemijom koronavirusa.

Međutim Erdogan je upravo učinio nešto dalekosežno, za što još nitko ne zna čime će u konačnici rezultirati. Pokrenuo je klasični vjerski rat na tlu Europe i time zadao udarac, kako Europskoj uniji, itekako osjetljivoj kada je u pitanju islamistički terorizam, tako i Saudijskoj Arabiji koju prijestolonasljedni princ Muhammed bin Salman nastoji prometnuti u kooperativnu i po Zapad frendly državu. Zato je njoj sada teško parirati uzavrelim emocijama islamskog radikalizma (koji od Rijada očekuje potporu), masovno pokrenutog upravo na Erdoganov bojni poklič. Tako se umjesto bojkota turskih proizvoda (kako je Rijad želio) muslimani svijeta, uključno i Saudijci, sada okreću bojkotu onih francuskih. A evo kako je sve počelo:

Erdogan Europu prozvao fašističkom i nacističkom

Sve je počelo dugotrajnom francusko-turskom zaoštrenom retorikom, poglavito onom između predsjednika Emmanuela Macrona i Recepa Tayyipa Erdogana koja je nedavno prešla u sferu potpuno neprimjerenog diplomatskog ponašanja kroz javne uvrede na osobnoj razini, prije svega od strane Erdogana. Ta otvorena netrpeljivost počela je još nakon turskog aktivnog političkog i vojnog angažiranja u Libiji na strani vlade u Tripoliju čime je Ankara direktno nagazila na francuske nacionalne interese na libijskom tlu, da bi se sve to dodatno zaoštrilo turskim pretenzijama prema Grčkoj i Cipru u akvatoriju Egejskog mora vezano uz teritorijalne sporove i naftna istraživanja. Ali odnedavno ovaj se sukob prebacio i na europsko tlo, prije svega samu Francusku, koja se sada suočava s rijetko viđenom eskalacijom radikalnog islamizma. Pri tom itekako treba imati na umu da svoj dio odgovornosti za to snosi i sam Pariz i da je nerazumnih provokacija bilo i s francuske strane kroz objave neprimjerenih karikatura proroka Muhameda (iako je takva vrsta sloboda izražavanja u Francuskoj legitimna i Francuzi je smatraju svojom tekovinom i vrijednošću, ona je ipak po mnoge neprimjerena (i po autora ovoga teksta), jer kamo to vode tzv. apsolutne slobode, gdje se u ime slobode govora može slobodno udarati po svemu i svakomu, ne vodeći pri tom niti najmanje računa o osjećajima onih s čijim se vrijednostima poigravaju ili izruguju iako su pri tom potpuno svjesni neugode koju im time čine). Uslijedio je nedavni brutalni teroristički čin odrubljivanja glave francuskom 47-ogodišnjem profesoru Samuelu Patiyu u predgrađu Pariza od strane 18-ogodišnjeg islamskog radikala čečenskog porijekla koji je od svoje 3. godine živio u Francuskoj nakon dobivanog azila, zbog profesorove „zaigranosti“ spomenutom karikaturom koju je koristio na nastavi u edukativne svrhe, u okviru programa građanskog odgoja učenicima osmog razreda, kao jasni primjer važnosti zaštite prava na slobodu izražavanja, čije je razumijevanje i prihvaćanje nužno u sprječavanju nasilja kojega su žrtve bili novinari lista Charly Hebdo 2015. g.  U opisu događaja poslužit ću se izvatkom iz analize francuske dopisnice hrvatskog analitičkog portala Geopolitika News dr.sc. Sanje Vujačić pod naslovom „Dekapitacija profesora – francuski 11. rujna“, u kojem kaže slijedeće: „Međutim (profesor Paty, op. ZM.) ovaj je put naišao na učenike čiji su roditelji zadojeni islamizmom. Najglasniji među njima, potpomognut radikalnim imamom Sefrioui-em koji djecu uči da je Šerijat iznad zakona Republike, podnio je protiv predavača svoje kćeri tužbu zbog «širenja pornografskih slika», kako je nazvao karikaturu – crtež golog i čučećeg proroka sa zvijezdom na stražnjici. Sve to usprkos činjenici da je profesor prakticirao autocenzuru iz straha da bi mogao biti prozvan za islamofobiju od strane brojnih organizacija civilnog društva za zaštitu prava manjina i od strane političke ljevice. Ponudio je djeci muslimanske vjeroispovijesti da, ukoliko ih karikature proroka šokiraju, nakratko i u pratnji odrasle osobe, napuste učionicu. Štoviše, kako bi smirila duhove, ravnateljica škole je u svom uredu primila ne samo evidentno radikaliziranog roditelja, nego i njegovog pratitelja – imama koji je pod prismotrom obavještajnih službi. Što je moglo biti shvaćeno kao znak slabosti ili podrške državne uprave «borcima protiv islamofobije». Netom nakon toga počele su cirkulirati jasno formulirane video-prijetnje nastavniku i lažna video svjedočenja (npr. svjedočenje muslimanske djevojčice koja se predstavlja kao žrtva «pornografije», a da uopće nije nazočila spornom predavanju). … Potom su nastavnikova hijerarhija i obavještajne službe izvršile krivu procjenu sigurnosne situacije. Poslale su obavijest da se tenzije smiruju, neposredno prije nego je predavač građanskog odgoja doslovno izgubio glavu jer je učenicima pokušao objasniti kako pravo na slobodu izražavanja, koje – prema francuskim zakonima – uključuje i pravo na bogohuljenje – spašava glave svih autora, onih s kojima se slažemo jednako kao i onih koje kontestiramo. Samuel Paty nije bio bolje sreće niti s djecom čijem je prosvjećivanju posvetio život. Za sitne su novce čečenskom krvniku prodala podatke koji su mu omogućili da prepozna i locira svoju žrtvu. Tri Anzorovljeva prijatelja i «suborca» u džihadu pomogla su mu prilikom kupnje noža i bodrila ga do izvršenja terorističkog čina. Kako ga je poučio rusofonski džihadist stacioniran u Siriji i s kojim je bio u vezi, Čečen Abdoullah je kriknuo: Alahu akbar (Alah je veći), pa profesoru odrubio glavu.“

Francuska je javnost ovim događajem bila potpuno šokirana i država je reagirala objavom oštrih metoda protiv radikalnog islamizma, radikalnih imama, „islamskog separatizma“ na francuskom teritoriju. Međutim, kada su oni naivniji pomislili da se stanje smiruje uslijedio je novi i još veći šok, kada je 29. listopada, terorist nožem usmrtio troje ljudi i jednoj ženi odrubio glavu usred vjerskog obreda u katoličkoj crkvi u središtu Nice. Francuska država ovoga je puta otvoreno priznala da je u ratu s islamističkim terorizmom.

Udar na EU i nezadovoljstvo islamskih zemalja Europom i Francuskom

Veliki francuski sigurnosni problem snažno se odražava i na čitavu EU, prije svega njen zapadni dio u kojemu žive brojne muslimanske zajednice, prije svega u velikim gradovima – od skandinavskih zemalja, preko Njemačke, Nizozemske i Belgije pa sve do Italije. Već idući dan nakon krvoprolića u crkvi u Nici, na ulice francuskog Lyona izišli su turski nacionalisti iz radikalne organizacije „Sivi vukovi“ (one iste iz čijih je redova ponikao i atentator na papu Ivana Pavla II. Mehmet Ali Agca) u hajku za Armencima koji žive u obližnjem naselju udaljenom 30-ak kilometra. Njemačka policija ulazi u džamije u kojima se propovjeda radikalni islam, u Nizozemskoj se radikalna desnica na čelu s Gerrtom Wildersom verbalno i karikaturama obračunava s Erdoganom, a u Wildersovu zaštitu od Erdoganovog podizanja sudskih tužbi stao je čak i osobno nizozemski premijer, iako je njemu i svim nizozemskim vladama Wilderosva politika uvijek bila odbojna jer je ovaj uporno ukazivao na opasnost po nizozemsko društvo od nekontrolirane migracije s Bliskog istoka i Afrike. „Duh iz boce puštenog islamizma“ osjetio se istoga dana i u Nikoziji – glavnom gradu Cipra (preciznije – dijela otoka većinski naseljenog grčkim stanovništvom), gdje je grupa muslimana skinula francuski stijeg s veleposlanstava te zemlje.

Nezadovoljstvo i masovni prosvjedi zbog nove francuske politike i osobno predsjednika Macrona izbili su u brojnim islamskim zemljama – od Sjeverne Afrike (Maroko je tako objavio kako neće doći na redoviti frankofonski summit), preko Arabijskog poluotoka (zanimljivo je da je protiv Francuske prosvjedovala i tzv. umjerena sirijska oporba, ona ista koju je Francuska svo ovo vrijeme podržavala u borbi protiv predsjednika Assada), preko Irana (iako je šijtska država odmah se solidarizirao sa svojom muslimanskom braćom), Afganistana (gdje su u masovnim prosvjedima u Kabulu paljene francuske zastave i Macronove fotografije, isto kao i Pakistanu i dalekom Bangladešu, pa još dalje – do Malezije i Indonezije.

A onaj, za kojega se može reći da je iza svega ovog stajao (naravno ne i iza neposrednih terorističkih napada iako je iza njih teoretski itekako mogla stajati turska obavještajna služba koja sigurno ima velikog utjecaja na europske muslimane) je upravo Recep Tayyip Erdogan. Njegov obračun s Francuskom i Europom u cijelosti, kroz izjave o sadašnjem fašizmu i nacizmu, koji, prema njemu, u Europi neometano djeluje upravo protiv muslimana, kao i njegov poziv na sveopći bojkot francuskih proizvoda – nije mogao proći neopaženo kod radikalnih islamističkih predvodnika na europskom tlu, kojima je najmanji problem pronaći luđake koji će masakrirati nevine ljude u crkvama ili bilo gdje drugdje, poput na ulicama Beča, a sve „u ime Allaha“.

Erdogan sam poziva EU na uvođenje protuturskih sankcija

Nakon svega ovoga bit će zanimljivo šričekati odgovor EU prema Turskoj. Do sada se Bruxelles i prije svega Njemačka (ali i Španjolska) opirao uvođenju bilo kakvih značajnijih protuturskih sankcija zbog politike Ankare prema Grčkoj i Cipru, pri čemu su Francuska i Macron, skupa s Atenom ostajali usamljeni u zahtjevima za strogim kažnjavanjem Turske. Nakon najnovijih uvreda turskog čelnika, on na sankcije Turskoj de facto direktno i sam poziva, pa je teško da će Bruxelles moći i dalje zadržati istu razinu suzdržanosti i trpljenja turskih „nestašluka“ u ime mira u kući, kao i činjenice da je Turska također članica NATO saveza – i to jedna od ključnih.

Međutim ako EU uvede stroge sankcije Erdogan će se proglasiti mučenikom, predvodnikom i zaštitnikom islamskoga svijeta pred „pomahnitalom“ Europom koja je „pokrenula rat“ protiv islama. Vrlo lukava igra turskog vođe kojemu europski političari današnjice jednostavno nisu dorasli. Oni ne samo da nisu mogli ili željeli prepoznati „što se iza brda valja“, već su dozvolili da ih Sjedinjene Države prije toga zavade i s velikom Rusijom i tako Europi otvore dva vrlo neugodna „fronta“ – s juga i istoka, gdje ona nije u stanju pobijediti. I tu će onda željeti uskočiti europski „zaštitnici“  Amerikanci, napraviti reda i dovesti svima slobodu na gusjenicama svojih tenkova. Samo je pitanje, hoće li i oni više biti u stanju poduzeti takav korak ne samo zbog promijenjenih globalnih odnosa snaga, već i zbog velikih problema s kojima se susreću u svom dvorištu.

Nezrelu EU vanjsku politiku upravo je posljednjih tjedana i mjeseci najbolje na svojoj koži osjetio Emmanuel Macron, ostavši potpuno izoliran na frontu prema Turskoj. Vjerojatno je i zato 28. listopada, nakon sastanka s estonskim premijerom Jüri Ratasom u Prizu, izjavio nešto što je do jučer u EU bilo „bogohulno“ a u dobroj mjeri je i dalje: sigurnost u Europi ne može biti jamčena bez uspostave povjerenja u odnosima s Rusijom.

Međutim i ovdje se postavlja ključno pitanje, koliko će Rusija, nakon tolikih sankcijskih i političkih poniženja od svojih Zapadnih partnera proteklih 7 godina biti spremna na spašavanje Francuske i Europe kroz pokretanje „ruskog rata“ s Turskom u ime zaštite europskih interesa? Puno više mi se čini kako će Putin s Erdoganom i dalje pokušavati balansirati interesima obiju zemalja, a kako to njih dvojica čine od Sirije, preko Libije, kao i sada oko Nagorno Karabaha.

Drugim riječima Europski dužnosnici na kraju će morati sami preuzeti odgovornost za politiku koju su proteklih godina vodili, a što je, realno gledajući – i najpoštenije. Koliko će u tome uspjeti posve je drugo pitanje s obzirom da će se vrlo brzo morati zapitati – „prijatelji stari gdje ste“? A prijatelji će biti zaokupljeni svojim brigama i svojim interesima.