D. Pejčinović: Kavkaski “rat dronova”

Nakon 43 dana žestokih sukoba u Gorskom Karabahu i okolnim krajevima, Azeri i Armenci, uz rusko posredovanje, dogovorili su prekid vatre i raspoređivanje mirovnih snaga. Prema uvjetima sporazuma Armenci su dužni napustiti sve dijelove Azerbajdžana koje trenutno drže pod nadzorom, a od samog Karabaha mogu zadržati, pod nejasnim uvjetima, samo područja koja azerska vojska još nije osvojila. Čini se da je naglom svršetku rata kumovao brzi pad strateški važnog armenskog grada Šušija (Shushi) u ruke Azera, te pomalo zagonetan slučaj rušenja ruskog helikoptera iznad teritorija Armenije, što je moglo dovesti do neplaniranog širenja sukoba. Do toga ipak nije došlo pa je azerska vojska, uz golemu pomoć Turske, nadjačala tehnički slabijeg i malobrojnijeg protivnika, pri čemu su presudnu ulogu odigrali turski i izraelski dronovi. O tome je u svom obraćanju armenskoj javnosti progovorio i predsjednik „Republike Artsakha“, Arayik Harutyunyan: „7. listopada potpuno smo izgubili nadzor nad Šušijem. Borbe su započele 2-3 kilometra od Stepanakerta. Da nismo donijeli odluku (o prihvaćanju primirja) izgubili bismo čitav Artsakh i imali puno više gubitaka. Nedavno smo uspjeli riješiti problem dronova, ali, posljednjega dana neprijatelj je uspio iskoristiti svoje bespilotne letjelice i pokrenuti teške napade. Svi mi moramo odgovorati za činjenicu da smo imali takav problem…“

Dobitnici i gubitnici

Bilo kako bilo, „rat dronova“ privremeno je završen, a glavne su žrtve nesretni Armenci koji su pretrpjeli goleme gubitke u ljudstvu i teritoriju. Azeri su svoje ciljeve uglavnom ostvarili, a kao svojevrsni „bonus“ dobili su i pravo slobodnog prolaza preko teritorija Armenije do enklave Nahičevana, što je veliki uspjeh i za njihove turske sponzore. Unatoč teškom „sramoćenju“ ruske ratne tehnike, koja se u sukobu s dronovima pokazala krajnje neučinkovitom, PutinRusija je ipak izvukla neku korist za sebe. Ako ništa drugo, nadzor primirja, granica i cestovnih koridora od strane ruske vojske pruža Putinu velike mogućnosti ucjenjivanja obiju strana, uz istovremeno glumljenje neutralnosti. Glavni gubitak za Rusiju ipak je moralne prirode; prepuštanje jednog malog kršćanskog naroda divljanju nadmoćnih „Turaka“, i to u ruskom dvorištu, nikako ne može podići ugled jedne ambiciozne velesile koja se natječe s Amerikom. Rusku politiku pokušava se opravdati tobožnjim međunarodnim pravom, iako je Rusija posljednja zemlja koja ga se ikad pridržavala (v. slučaj Krima, Donbasa, Pridnjestrovlja, Abhazije i Južne Osetije!). U posljednjih stotinu godinu upravo su Rusi svojom politikom izazvali masovno stradanje Armenaca, počevši od genocida u Osmanskom carstvu, do stvaranja komunističkih republika s nakaradnim granicama, te sadašnjeg zagovaranja njihove nepovredivosti! Kakva je to poruka moćne Rusije susjednim narodima i saveznicima? No, da ne bismo kritizirali samo Ruse, zapitajmo se gdje su u svom tom kavkaskom jadu naši „vajni“ kršćani? Postoji li ikakva solidarnost prema najstarijem kršćanskom narodu na svijetu? Gdje su nestali silni zagovornici ljudskih prava dok deseci tisuća civila bježe iz ratne zone, a stotine raketa padaju po Stepanakertu? Gdje su sada haške ništarije koje su Gotovinu proganjale zbog tri granate u Kninu?

Demografski uzroci armenskog poraza

Samoproglašena armenska „Republika Artsakh“ imala je prije najnovijeg rata samo 150.000 stanovnika, pa i u tome Turskamožemo tražiti uzroke njezine propasti. Za održavanje goleme vojske, potrebne za obranu od desetmilijunskog Azerbajdžana, ljudski i materijalni resursi Gorskog Karabaha nikako nisu mogli dostajati, pa su u pomoć morali priskočiti i Armenci iz Armenije. U presudnom trenutku pomoć je izostala (ili prekinuta), i Artsakh je poražen. Posljednja šansa za promjenu ishoda rata bila je obrana strateški važnog grada Šuše. Prema dostupnim podacima u njemu je živjelo tek 4 tisuće stanovnika. Obrana tako malenog naselja protiv tehnički nadmoćnijeg protivnika nije nimalo lak zadatak, pa nije ni čudo da su Armenci brzo pokleknuli. U neposrednoj blizini Šuše nalazi se glavni grad Gorskog Karabaha, Stepanakert, u kojem je prije rata živjelo 55.000 ljudi. Koliko god se Azeri i Turci junačili i hvalili dotadašnjim uspjesima, lako je moguće da bi se osvajanje Stepanakerta, jedinog većeg grada u Karabahu, pretvorilo u iscrpljujuću bitku do potpunog uništenja protivnika, nešto nalik na armenski Vukovar. Srećom za sve strane, Azeri su mudro zaključili da ne treba previše riskirati, i odlučili prihvatiti Putinovo primirje.

„They protect the land“

Kavkaski rat još jednom je pokazao koliko je važno nadzirati neki prostor ne samo vojnički, nego i populacijski. Za 26 protectthelandgodina vladavine nad Karabahom, Armenci nisu uspjeli doseliti, odnosno kolonizirati, ni šačicu svojih ljudi, pa je veći dio samozvane republike zjapio prazan. Kad je voda došla do grla, ništa se više nije dalo učiniti. Mnogo spominjana armenska dijaspora skupila je na početku rata sto milijuna dolara i poslala ih u pomoć ugroženoj braći. Iz današnje perspektive, puno bi bolje bilo da su te novce skupili prije deset-petnaest godina, i s njima pokrenuli neki high-tech posao u Armeniji, npr. proizvodnju dronova. No, i time bi teško nadoknadili katastrofalne posljedice masovnog iseljavanja! I najpoznatija armenska rock-grupa na svijetu, „System of a down“, pokušala je pomoći svojoj nekadašnjoj domovini; preko noći napisali su dvije sjajne pjesme („Protect the land“ i „Genocidal humanoidz“) koje su trebale upozoriti svjetsku javnost na tragične događaje u Armeniji. Jesu li uspjeli? Jasno je da ni najjača, najdomoljubnija dijaspora ne može ništa napraviti ako u matičnoj domovini ne postoji „kritična masa“ ljudi koja bi tu pomoć kvalitetno iskoristila. Što bi Izraelcima vrijedila podrška iz čitavog svijeta, kad u Izraelu ne bi živjelo (barem) šest milijuna Židova?! Kako bi se Izrael branio od susjednih Arapa da u njemu živi dvostruko manje stanovnika, kao što je slučaj u Armeniji? Isto pitanje mogli bismo danas postaviti i hrvatskoj politici, koja se prema demografskim problemima odnosi krajnje neodgovorno, posebno kad je u pitanju Bosna i Hercegovina!

Dinko Pejčinović