Z. Miliša: Kada sigurnost postaje važnija od slobode idemo ka totalitarizmu

Moj kolega s Filozofskog fakulteta u Osijeku Branko Kuna je (za života) kazao na jednom javnom predavanju: “Prije se govorilo o socijalističkim vrijednostima, a danas se dopunjuje atribut europski. Takva uporaba samo otjelovljuje misterij u čiju moć ne valja sumnjati, a u suprotnom, onaj tko njih niječe ili nije s njima u suglasju mogao bi u hrvatskom društvu, u kojem ‘pravne institucije rade svoj posao’, biti okvalificiran kao euroskeptik, militant, nacionalist, protivnik održiva razvoja i međunarodnog poretka ili onaj koji ugrožava nacionalne interese”.

Sklonost totalitarizmu: sigurnost važnija od slobode?

Theodor W. Adorno je 1950. godine, u knjizi Autoritarna ličnost, ustvrdio da ortodoksni komunisti, kao i pristaše fašističke ideologije, imaju jednaku sklonost totalitarizmu. Ta sklonost ide iz uvjerenja građana/ki da im je važnija sigurnost od slobode i zato potiču mjere represije ili nadzora nad njihovim životom. Bugarski sociolog Andrei drži da će i u drugim zemljama Europe građani početi sve više tražiti da ih vodi “čvrsta ruka”… jer “kriza obrće uvjerenja i vrednote”.

Premijer Plenković se okomio na MOST, Domovinski pokret i Suvereniste koji su u Saboru najaktivniji, diraju u malignu stranu politike – korupciju! Pored toga proziva ih za “desničarenje”, samo zato što propituju posljedice gubljenja državne neovisnosti (s novim astronomskim ciframa zaduživanja). Zato su na crnoj listi i zato ih proziva. I PlenkovićPlenković i Grbin, (prije njega Bernardić) kao šefovi svojih stranaka su se obračunali sa svojim unutarstranačkim neistomišljenicima. Isti se predstavljaju tolerantnima. No, djela pokazuju!

I raniji premijeri su tolerirali pljačku, mito i korupciju. Bili su isti i po pitanju zaduživanja, sve dok nam vjerovnici ne preuzmu zemlju i ostave tek simbole samostalnosti: zastavu i himnu. Ništa nam nije utješno da se nekima sudi, dok su drugi otišli u ropotarnicu povijesti. To je sama irelevantno. Znatno važnija je konstatacija da je ovo vrijeme ovozemaljskog pakla – suvremenog totalitarizma. Druga varijanta je anarhija i/ili teorija kaosa što je također izvjesna varijanta. O toj temi sam pisao pa je samo iz tog razloga ovdje ne analiziram.

Prijatelj iz Osijeka mi je nedavno rekao: “Postali smo nacija podijeljena na dva tabora. Jedni su beskrupulozni lopovi a drugi beskičmenjačke kukavičke gnjide. Ovi drugi sebe vole nazvati poštenim jedinkama. U stvari, jedni i drugi su moralne ništice”. Uzrok ropstvu potječe od nas kada pristajemo biti poniženi i tlačeni. Apeliram i pitam što nam se još treba dogoditi da prestanemo sjediti prekriženih ruku?! Šutnjom podržavamo postojeće stanje. Ako se ne suprotstavimo već vidim budućnost… Užurbano idemo k tome da će svakog pojedinca čuvati (po) jedan policajac, za svakog kriminalca trebat će jedan kriminolog, za sve kriminalce “štancati” ćemo pravnike, za svu djecu i mlade devijantnog ponašanja imat ćemo socijalnog pedagoga ili socijalnog radnika, a svaka osoba imat će psihologa ili psihijatra.

Totalitarizmi se temelje na strahu od unutrašnjeg ili vanjskog neprijatelja

Svi totalitarizmi se temelje na strahu od unutrašnjeg ili vanjskog neprijatelja. O tome je pisala Naomi Klein u knjizi Doktrina šokaDoktrina šoka i obamrlosti. Povijest je pokazala da su totalitarni režimi koristili zastrašivanjem građana.

Prema Franzu Neumanu (u knjizi Demokratska i autoritarna država), totalitarizam se prepoznaje po tri bitna obilježja. Kao prvo, država postaje policijska, što podrazumijeva da represivni aparat po vlastitim odlukama nadzire građane (mimo njihove volje). Vrhovno vodstvo postiže kontrolu tako što instrumentalizira državne institucije, izolira pojedince, a kulturu instrumentalizira u propagandu. Drugo, vlast je centralizirana. Treće, postoji monopolistička državna partija koja ima apsolutnu kontrolu nad državom. Totalitarizam je funkcionirao po načelu vođe i jedne partije, dok su danas glavni vođe skriveni od javnosti, imamo stranački pluralizam i parlamentarnu demokraciju, ali se metode porobljavanja i gušenja sloboda nisu znatnije promijenile. Postale su sofisticiranije i brutalnije. “Definicija spoja tako nedemokratske i centralizirane vlade i korporacija zove se fašizam” (Krešimir Mišak).

Spremnost na podčinjavanje u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjoj Hrvatskoj

Akademik Josip Županov 1982. godine u bivšoj je Jugoslaviji proveo istraživanje na populaciji radnika, gdje se pokazalo da je sklonost autoritarnosti jedna od dominantnih osobina zaposlenih u materijalnoj proizvodnji. To je, Županovtvrdio je Županov, bio važan razlog zašto nije bilo radničkih nereda. U knjizi Kultura radničke omladine Županov otkriva kako je prihvaćanje autoritarnosti kroz spremnost na podčinjavanje omogućavalo tada jedinoj političkoj opciji da vodi radništvo. Desetak godina kasnije (u neovisnoj Hrvatskoj) u sličnom istraživanju otkriva se podatak da čak 54% ispitanika misli kako je za dobrobit građana važnije da “pravi vođa može činiti više od svih zakona i priča o demokraciji” (Nenad Bulat, autor istraživanja). Taj podatak, s vremenske distance, možemo tumačiti kao posljedicu ratnih razaranja Hrvatske i ondašnjeg osjećaja ugroženosti većine građana.

Rezultate istraživačkog projekta European Values Study (EVS) u vremenski komparativnom slijedu za Hrvatsku tumači sociolog Krunoslav Nikodem u časopisu Društvena istraživanja 2019. godine. Mišljenje da zemlju vodi “moćni vođa koji se ne osvrće na vladu i izbore” 1999. je podržavalo 11.5%, 2008. godine 28.8 %, da bi 2018. taj postotak narastao na 38.6% ispitanika. Bilo bi interesantno znati današnje odgovore na isto pitanje u ovoj globalnoj krizi. Ne sumnjam da bi se isti trend nastavio…

Stepinac nije tolerirao zlodjela

Esther Gitman u knjizi Kad hrabrost prevlada je zapisala: “S povijesnog i s moralnog stajališta, Stepinac se kastesuprotstavljao Hitlerovim i Pavelićevim težnjama da svijet podijele u rase te da potom unište one koje su smatrali suvišnim i nevrijednim da žive.” Kardinal Bozanić je, u listopadu 2015., kazao da “u blaženom Alojziju vidimo uzor služenju, poduprtom svjedočanstvom savjesti”. Nekada i danas smeta mnogima jer je za života govorio i apelirao o zločinima komunizma i fašizma te se riječju i djelom zalagao za hrvatsku državu, ali ne i za “endehazijska zlodjela”, što mu dandanas podmeću njegovi (novi) progonitelji. Stepinca je Titov staljinističko-boljševički model „prijekog suda“ nevina osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu. Stepinac je, za razliku od pape Franje, shvatio ozbiljnost upozorenja austrijskog filozofa Karla Poppera, čiju misao ovdje parafraziram: Kada bi većina ljudi tolerirala netolerantne to bi dovelo do totalitarnog društva. Ovdje mi se čini zgodnim ironičan komentar nepoznata autora: ”O toleranciji trebamo učiti od pušača. Još se nijedan pušač nije požalio na nepušača.”

Suvremeni aspekti totalitarizma

Strateški plan banaka jest kreditima kontrolirati građane u cilju stvaranja dužničkog ropstva. To je dio strategije financijskog totalitarizma. Dug je cilj strategije pokoravanja, a kamata njezino sredstvo. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, udruženi s vladama i korporacijama, sustavno provode strategiju ekonomskog porobljavanja.

Lažni protagonisti borbe za prava u obitelji ili braku stavljaju svoja pojedinačna prava iznad prava obitelji. Himanen, u knjizi Hakerska etika, poručuje da u obitelji, kao i u proizvodnji, sve treba biti programirano – od vremena odvoženja djece na cjelodnevni boravak u školi, posjeta psihijatru i odlaska na zabave do povremenog davanja pozornosti bračnom partneru, od trideset do četrdeset pet minuta mjesečno. Mislim da ne treba komentirati ove “preporuke”.

Francuski filozof Henri Hude svojevremeno je iznio briljantnu opservaciju koja se tiče većine naroda, a osobito nas u Hrvatskoj. Prenosim najvažnije dijelove njegovih komentara: “Francuski je narod suočen s novim totalitarizmom i njegovom formulom: počinje s apsolutnom slobodom da bi na kraju postigao savršenu diktaturu. To je zajednički zločinački pothvat poklonika apsolutne slobode… Francuska sektaška partija odlučila je dokinuti bračni par i obitelj. Sposobnost radikalnog propitivanja temelj je znanstvenog duha i baza filozofije. To propitivanje čovjeku daje znati što je istina i što je sloboda, jer nema odgovora za onoga tko ne postavlja pitanja. Za ideologe ta sposobnost propitivanja postaje paranoidno nepovjerenje, manija sumnjičenja, bijesno nijekanje i odbijanje…. Vlast je ostala bez naroda. Siromašnima se uskraćuje dostojanstvo i pravo na rad. Ta vlast, koja je ovisna o velikim međunarodnim tvrtkama, proganja malo i srednje poduzetništvo koje ulaže u ovu zemlju i daje posla našim sugrađanima. Vrijeme je za otpor…”

Kolega Marijan Krivak s Filozofskog fakulteta iz Osijeka aktualni primjer današnjeg totalitarizma vidi u bolonjskom sustavu obrazovanja. “Nisu li njegove čarobne formule sljedeće: planiranje i umrežavanje pa onda discipliniranje i kontrola?” (Krivak u zborniku radova “Zapisi o totalitarizmu”). Nametnuti i strogo standardizirani način studiranja, gušenje kritičkog mišljenja (s ograničenom obveznom literaturom na društveno-humanističkim studijima) i društvo znanja “sveto su trojstvo totalitarizma danas” (Krivak).

Pokojni naš akademik Ivan Cifrić u svom zadnjem objavljenom članku 2018. godine pod nazivom “Društveni kontekst obrazovanja” konstatira da ukoliko znanje odredimo kroz moć onda ono ” u tom slučaju može djelovati kao “produženi kolonizirajući čimbenik … kao pogodovanje (tehnološkoj, ekonomskoj ili financijskoj) ovisnosti o razvijenom svijetu ili kao obrazovanje kadrova za taj razvijeni svijet”. To se, prema akademiku Cifriću uočava kao kolonijalni položaj vidljiv u “izvozu” (bijegu) visokoobrazovne radne snage.

Obvezno cijepljenje je prisila i novi oblik totalitarizma

Zakonom spojenih posuda koronavirus je postao svjetski problem, a stručnjaci iz područja nacionalne sigurnosti apeliraju da je postao važniji od terorizma! Svjetska zdravstvena organizacija odbijanje cijepljenja smatra jednom od glavnih prijetnji javnom zdravlju. Sada kada je cjepivo pronađeno i ako cijepljenje (u svijetu) postane obvezno i ne budemo imali izbora, niti dovoljno pouzdanih informacija o svim mogućim posljedicama, onda smo u riziku povratka u prošlost, u totalitarne režime. Oni koji sumnjaju i izražavaju svoje negodovanje već sada se prozivaju opasnima (po drežim)! Nikada nisam tvrdio da su cjepiva korisna ili štetna, ali da doza opreza i agrumentacije dviju strana treba itekako uvažavati! Cjepiva ne smiju biti obvezna, osobito ako nema čvrstih dokaza da nemaju posljedice na zdravlje.

Engleski pisac i teolog Clive Staples Lewis je 1942. godine u knjizi Pisma starijeg đavla mlađem najavio je globalnu karantenu s nevjerojatnom podudarnošću straha današnjice od pojave koronavirusa. U knjizi stariji vrag savjetuje mlađeg kako ljude držati u pokornosti. Evo skraćene korespondencije dvoje zloduha… “Mlađi đavao: “Kako ste tada uspjeli dovesti toliko duša u pakao?“ Stariji đavao „Zbog straha.“ … Mlađi đavao: „Čega su se bojali? Stariji đavao „Bio je to strah od bolesti… Kako više nitko nije vjerovao u vječni život, mislili su da imaju samo taj život … Nisu se grlili ni pozdravljali, nisu danima i danima imali nikakvog ljudskog kontakta! Novca nije bilo… izgubili su posao, potrošili ušteđevinu…Njihova inteligencija je propadala… Jedan dan mediji bi rekli jedno, a već sutradan su proturječili sebi, ali oni su ipak vjerovali svemu što bi čuli! Odrekli su se svoje slobode… nisu izlazili iz kuće, nisu šetali, nisu posjećivali svoju rodbinu! Bio je to jedan veliki koncentracioni logor za dragovoljne zatvorenike! Prihvatili su sve! Sve, samo kako bi mogli produžiti svoje jadne živote još jedan dan više…” Danas stratezi kaosa ljudima vladaju podilaženjem umjetno stvorenim strahovima, podjelama, ugodama, hedonizmom…

Stratezi kontrole uma “pokušavaju vas držati u stalnom stanju zaokupljenosti ovim ili onim: morate plaćati režije, morate plaćati porez, kredit za stan, a nakon što i riješite sve to glede preživljavanja, onda će vas zasuti zabavom.” (Jordan Maxwell u knjizi Mreža moći). Na primjer, Big Brother je osmišljen TV projekt s jednim jedinim ciljem – da se ljude, osobito mlade naraštaje, privikne na činjenicu da ih se stalno nadzire i da to prihvate kao normalno i zabavno. Ova emisija je dobar primjer kada se ropstvo prodaje za slobodu. Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sustav koristi se orvelovskim izrazom – kontrola mišljenja. Chomsky upozorava na indoktrinaciju i propagandu koja (do)kazuje da je struktura medija “slična ostalim institucijskim strukturama, čiji je cilj podupirati interese moćnih. Propaganda je za demokraciju isto što i batina za totalitarnu državu.”

Zaključno

Najaktualniji društveni prorok, vizionar Étienne de La Boétie, mirenje sa sudbinom nazvao je dragovoljnim ropstvom. Uzrok ropstvu, po njemu i Seneki, potječe od nas kada pristajemo biti poniženi i tlačeni. Sve dok potlačeni ne osvijeste dugoročnu pogubnost tlačitelja, žive u okovima navodne predodređenosti. To rezultira samopodcjenjivanjem i zavedenošću moći “više sile” ili dragovoljnim ropstvom. Paulo Freire u knjizi Cultural Action for Freedom) pita čitatelje: Odričemo li se kao građani/ke legitimnog prava sudjelovati u “preobrazbi društva”? Jesmo li svjesni posljedica vlastite inferiornosti, koju Freire naziva “kulturom šutnje”?

prof. dr. sc. Zlatko Miliša