Retrospektiva 2020. – Ne ponovila se!

Nadamo se kako je sad kada je evo cijepljenje počelo, korona-era na izmaku. Ali i da se naviještanja nove (američke) ere, poglavito na zapadnom Balkanu, nećemo na kraju 2021. sjećati s rezignacijom. No, o tom po tom, važno je da smo se (nekako) riješili 2020.

1

Oprostili smo se od godine u kojoj je riječ lockdown uporabljena više od 250 000 puta

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik 

Konkurencija je bila žestoka. Ipak, Collinsov rječnik proglasio je lockdown riječju godine. I to još (tamo) u studenome jer, zapravo, nije bilo nikakve mogućnosti da neka druga riječ ugrozi – zatvaranje, zaključavanje, blokadu, izolaciju… ili kako je već tko prevodio ovaj engleski naziv tvoren od sastavnica “lock” – zaključati i “down” – dolje. U obrazloženju Collinsove odluke stoji da je riječ koja se definira kao nametanje strogih ograničenja putovanja, socijalnih interakcija i pristupa javnim prostorima odabrana jer predstavlja „ujedinjujuće iskustvo za milijarde ljudi diljem svijeta“.

 Korona se širi(la) kao požar

U kakvoj smo godini živjeli, odnosno kakvu smo nekako preživjeli, svjedoči i to da se šest od deset riječi koje su ušle u izbor riječi godine odnose na pandemiju COVID-a-19, a među njima su (dakako!) koronavirus, samoizolacija i socijalna distanca. Kako i ne bi. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije s kraja prosinca, u svijetu je evidentirano više od 80 milijuna slučajeva zaraze koronavirusom, a od njegovih posljedica umrlo je više od 1,8 milijuna ljudi. Slijedom čega je onda riječ lockdown uporabljena više od 250 000 puta. GDJE JE UPOTRIJEBLJENA? No, o svijetu u kojem živimo – ne, nažalost, samo u ovoj godini, nego i u godinama iza nas – svjedoči i da se riječ BLM, zapravo kratica od Black Lives Matter (Crni život vrijedi) također našla u užem izboru za riječ godine. Collins ju definira kao „pokret koji vodi kampanju protiv rasno motivirana nasilja i ugnjetavanja“. BLM je, inače, počeo kao internetski pokret potaknut ubojstvom nenaoružana tinejdžera Trayvona Martina 2012. u Sjedinjenim Državama. A budući da je rasizmom motiviranih zločina u toj zemlji bilo i 2020., jasno je zbog čega je i ove godine BLM često rabljen.

Prošla je godina, u biti, započela koronom i krajem prosinca većina je europskih zemalja obilježila 300. dan od evidentiranja prvog zaraženog. Srećom, (pred)blagdanski dani ostat će upamćeni i po prvim cijepljenjima. Zemlje Europske unije, koje se gdjekad patetično nazivaju i europskom obitelji, nejedinstvene u mnogočemu, uspjele su se usuglasiti u ovoj teškoj (zajedničkoj) nevolji pa je cijepljenje započelo istoga dana, 27. prosinca na blagdan Sv. Ivana apostola koga zazivaju kod opeklina, žrtava požara te kao zaštitnika prijateljstava. Što (možda) i nije bez stanovite simbolike budući da se pandemija širi(la) kao požar, sve nas (dobrano) opekla pa nam je onda – u toj nevolji – prijateljstvo prijeko potrebno. Slijedom čega je zajedničku akciju navijestila Angela Merkel. „Globalni izazovi poput epidemije mogu se prevladati samo globalnim naporima“, kazala je njemačka kancelarka naglašavajući kako bi svaka zemlja trebala imati pristup cjepivu te kako je cilj raspodijeliti dvije milijarde doza cjepiva do kraja 2021.

Jednaki i – jednakiji

Milozvučna je to retorika, neki su je čak krstili – plemenitom. No, činjenica je kako je nekoliko najbogatijih zapadnih država naprosto razgrabilo cjepiva još, kazalo bi se, u pretprodaji dok se čekala potvrda da je određeno cjepivo uporabljivo bez nuspojava. (Evo riječi, tj. kovanice koja bi mogla ući u konkurenciju za riječ godine u 2021.) Štoviše, Amnesty International već sada upozorava kako neće biti dovoljno za sve. Istodobno je njihova analiza pokazala kako su bogate zemlje kupile dovoljno doza da cijepe stanovnike svojih zemalja po tri i više puta. Slijedom čega je Međunarodni savez za cjepivo ponudio jedno od mogućih rješenja. Pozvao je, naime, farmaceutske gigante koji rade na razvijanju cjepiva protiv COVID-a-19 da podijele s drugima svoje tehnologije kako bi se osigurale milijarde nužnih doza.

I ovdje je, dakako, riječ o plemenitoj retorici. Ali, kazalo bi se, izvan vremena i prostora. Živimo iznova Orwella – svi smo jednaki, ali neki su, ipak, jednakiji! Uostalom, referirajući se na rečenu zamisao i analizirajući utrku farmaceutskih giganata i najutjecajnijih država u iznalaženju što učinkovitijih cjepiva, BBC navodi kako Rusija, Kina, SAD i Velika Britanija vide cjepivo kao „projekciju vlastite moći u polju znanosti“. A Financial Times drži kako bi pandemija mogla dovesti do geopolitičke borbe zemalja oko cjepiva, što izaziva zabrinutost među zdravstvenim stručnjacima.

U biti, geopolitički “rat cjepivom” već je započeo; već su aktualni hakerski napadi usmjereni ka krađi farmaceutsko-laboratorijskih istraživanja i intelektualne svojine povezane s istraživanjem lijeka i cjepiva protiv pandemije. Što i ne treba čuditi, kažu analitičari s Wall Streeta, zna li se kako će kompanije Pfizer i Moderna ostvariti 32 milijarde dolara prihoda od cjepiva protiv koronavirusa. Odlazeći američki predsjednik Donald Trump i u ovome je kontekstu napao svoju omiljenu metu – Kinu tvrdeći kako kineski hakeri nastoje ukrasti informacije od američkih farmakogiganata. New York Times, međutim, tvrdi kako Kina nije jedina, već je “više od desetak zemalja preraspodijelilo vojne i obavještajne hakere da prikupe sve što mogu o odgovorima drugih država na virus”.

Sjećate li se (još) ratova?

A u kojoj je mjeri pandemija koju, primjerice, Trump voli zvati kineskom, u 2020. “ukrala show” gotovo svemu ostalom što se zbivalo u godini s kojom smo se oprostili (ne bez olakšanja!) prošloga tjedna, svjedoči i to da malotko govori o ratovima kojih – i dalje! – nije malo. Tako rat u Siriji ulazi u desetu godinu; vojna intervencija Saudijske Arabije na Jemen traje gotovo šest godina; a nakon više od dva desetljeća tzv. zamrznutog konflikta iznova se razbuktao sukob između Armenije i Azerbajdžana oko područja Nagorno Karabah.

Da nije pandemije, i izbjeglice, ili, svejedno, migranti sigurno bi se zaputili ka nekim europskim obalama.

Uz to, godinu iza nas pamtit ćemo i po brojnim terorističkim smrtonosnim napadima terorista po europskim metropolama: Parizu, Nici, Berlinu, Londonu, Stockholmu, Barceloni te Beču, a taj je bečki slučaj vrlo indikativan. Terorist koji je ubio četiri i ranio 23 osobe identificiran je kao 20-godišnji Kujtim Fejzullai, podrijetlom iz Sjeverne Makedonije, a priča o ovom zločinu zapravo ilustrira tezu kako su islamistički teroristi promijenili taktiku.

Uglavnom djeluju kao “vukovi samotnjaci”, koriste hladno, lako dostupno oružje, a mete su im slučajni prolaznici. Također, na prvi su pogled, baš kao Fejzullai, integrirani u društvo… Ovo je opasnost s kojom ćemo, nažalost, još dugo živjeti.

Osobe godine?!

Jasno, 2020. obilježili su i američki izbori. Glasovitog korona-ignoranta i republikanca Trumpa porazio je Joe Biden, vremešni demokrat i, kako se tvrdi, dobar poznavatelj balkanskih (ne)prilika, a i (navodno) prijatelj Bosne i Hercegovine. Slijedom čega je Times osobom godine, zapravo, proglasio dvije osobe: uz rečenoga novoizabranoga predsjednika, još i kalifornijsku senatoricu Kamalu Harris čijim su izborom, stoji u obrazloženju, prebrođene spolne i rasne prepreke.

Neki su, ne bez argumenata, očekivali kako bi u pandemijskoj godini laureati morali biti iz područja zdravstva, izumitelji cjepiva, primjerice. Istina, zdravstveni djelatnici, zajedno s prosvjednicima protiv rasnih nepravdi u SAD-u, bili su finalisti u izboru, baš kao, uostalom, i sam ex-predsjednik Trump… No, glasoviti se američki magazin, ipak, držao tradicije te je izabrao (novog) američkog predsjednika, baš kao što je i ranije ovjenčao oba BushaRonalda Regana i, uostalom, Trumpa kada je iznenađujuće porazio Hillary Clinton.

(A da se vratimo još malo u prošlost, nisu se libili tituli osobe godine dodijeliti nacističkom lideru Adolfu Hitleru 1938. te godinu potom boljševičkom diktatoru Josifu Visarionoviču Staljinu… Samo kao podsjetnik onima koji misle kako je izbor novog američkog čelnog dvojca Biden&Harris kontroverzan u godini obilježenoj pandemijom.)

Oba Bidenova izbora kod nas su zanimljiva ponajprije zbog toga što se očekuje, kako se to veli u diplomatskim krugovima, povratak Amerike na Balkan. U Sarajevu, čak i u (zapadnom) Mostaru smjenu u Bijeloj kući primili su vrlo radosno. Trumpovu nasljedniku žurno su čestitala oba bošnjačka člana Predsjedništva BiH Džaferović & Komšić te lider najjače hrvatske stranke Dragan Čović. Međutim, srpski član kolektivnog bh. rukovodstva Milorad Dodik koji je, inače, često pisao Trumpu (čak i usprkos tomu što nikad nije dobio odgovor), ovoga puta nije presavio tabak i uputio ga k Washingtonu. Zanimljivo, Aleksandar Vučić, koji je uoči izbora otvoreno govorio kako je Trump srpska preferencija, čestitao je Bidenu i prije negoli je njegov favorit priznao poraz.

Nova strategija za Balkan

Službeni Beograd, a onda, logično, i Banju Luku uznemirava činjenica da se u Bidenovu timu u politiku i to baš na (zapadni) Balkan vraća Madeleine Albright. Iako su joj 83 godine, pa je, eto, starija čak i od 77-godišnjeg novog šefa države, ta bivša američka ministrica vanjskih poslova sredinom prosinca održala je govor pred Odborom za vanjske poslove Zastupničkog doma Kongresa, u kojemu je pokazala kako je ovaj dio Europe i dalje u njezinu fokusu: “Korupcija ostaje ozbiljan problem zapadnog Balkana gdje nacionalistički lideri koriste etničke tenzije, a Kina i Rusija pokušavaju utjecati, osobito u Srbiji. Zato predlažem novu regionalnu strategiju za zapadni Balkan koja se temelji na trima elementima – bližoj suradnji SAD-a s Europskom unijom, suzbijanju korupcije i regionalnom pristupu koji bi promovirao suradnju SAD-a i EU-a, ne samo s državama pojedinačno, već ka zajedničkoj izgradnji ekonomskih veza i političkim reformama”, navijestila je vjerojatna Bidenova specijalistkinja za Balkan.

A budući da je, bez ikakvih diplomatskih rukavica, kazala i kako Srbija ne treba blokirati nezavisnost Kosova, izazvala je burne reakcije Beograda. Vučićev neslužbeni glasnogovornik i odnedavno ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin kazao je kako od Albright mogu očekivati samo “predrasude, laži i mržnju prema Srbima”, a čak se i (navodno) liberalni portal B92 zapitao: “Zašto ova žena toliko mrzi Srbe?!” Uz kazano, srpski analitičari, ne bez zebnje, smatraju kako je samo pitanje dana kada će Washington, Berlin i Bruxelles još većim pritiscima izložiti Republiku Srpsku. Združeno!

Kako bilo, i ovaj njezin istup pred Kongresom navješćuje da će nova američka administracija na velika vrata vratiti politiku neprikosnovenog geopolitičkog globalnog liderstva SAD-a na zapadnoj hemisferi. Konačno, Albright je ovoga mjeseca sudjelujući na panelu Atlantskog vijeća pod nazivom Izgradnja temelja u SAD-u za američko liderstvo u inozemstvu, najavila kako “izborom Joea Bidena i Kamele Harris imamo priliku za novu politiku jer vjerujem da ulazimo u jednu potpuno novu eru”.

Nova era?!

Nadamo se kako je, kad je već evo cijepljenje počelo, korona-era na izmaku. Ali i da se ovoga naviještanja nove (američke) ere nećemo na kraju 2021. sjećati s rezignacijom. No, o tom po tom, važno je da smo se (nekako) riješili 2020., a s kojom se Hrvatska oprostila uz potres koji je ostavio strašne posljedice i ljudske žrtve u Petrinji, Glini, Sisku i okolici Zagreba. Srećom (u nesreći), već dan nakon ove tragedije stigla je pomoć iz 13 zemalja EU-a te čak i iz Turske. A i Srbija je najavila pomoć od milijun eura.

Završila je, zapravo, kako je i počela. Pamtit ćemo da je počela s koronom, a završila potresom. Ne ponovila se!