Poganstvo Konstantinove Crkve: Ratzinger i kriza našega doba

            „Izgled Crkve u moderno doba pokazuje da je na potpuno nov način postala Crkva pogana, i to sve više… Više nije, kao što je nekada bila, Crkva koju čine pogani koji su postali kršćani, već Crkva pogana, koji se još uvijek nazivaju kršćanima, a uistinu su postali pogani. Poganstvo je danas ukorijenjeno u samoj Crkvi. To je obilježje Crkve našega doba i novog poganstva. To je poganstvo zapravo u Crkvi i u njezinom srcu živi poganstvo“ – Joseph Ratzinger (Hochland, listopad 1958.).

S ovim zapaljivim riječima u članku, u vremenu kada se takve stvari jednostavno nisu govorile, mladi Joseph Ratzinger je izbio na teološku scenu u Njemačkoj. S Crkvom nije bilo sve u redu, unatoč vanjštini, a Ratzinger je bio uvjeren da je Crkva u dubokoj krizi vjere koja zahtijeva jednako dubok teološki odgovor. Ono što je poučno u citatu nije samo tvrdnja da je Crkva zaražena „poganstvom“, već da su ove riječi napisane 1958. godine, što pokazuje neistinitost trenutno popularnog stajališta nekih konzervativaca da su reforme Drugog vatikanskog Koncila odgovorne za malaksalost u Crkvi. Drugi vatikanski koncil je samo podigao poklopac s crkvenog libida i time po prvi puta omogućio cjeloviti javni izraz nevjere koja je stoljećima trajala, kako kod laika, tako i svećenika. Samo to može objasniti zašto se navodna „katolička“ kultura pretkoncilske Crkve urušila gotovo preko noći. Ludost postkoncilske Crkve je bila plod prazne i tek činjenične „vjere“ pretkoncilske Crkve. Postoji samo jedna Crkva i ove plitke razlike između pred koncilske i postkoncilske crkve – razlike stvorene kako bi se krivnja dodijelila na temelju vaše favorizirane crkvene ideologije – beskorisne su kao alat za dijagnostiku.

Ratzinger nije bio jedini koji je pozivao na uzbunu, jer su mnogi teolozi, filozofi, i katoličke književne ličnosti u razdoblju između 20-ih i 60-ih iznosile slične tvrdnje. Znakovi truljenja bili su prisutni samo ako ste imali oči da to vidite. Ove su proroke crkvene vođe uglavnom ignorirali i s dubokom sumnjom su ih promatrali kao kripto moderniste – optužbom da je „modernizam“ nova verzija „vještice“ za dvadeseto stoljeće –  dok su neselektivni bili protiv stvarnih modernista kao i protiv nove teologije. Crkvene vođe uglavnom su bile usredotočene na održavanje fasade/iluzije „utvrdskog katoličanstva“ na koje se gledalo kao na čvrsti bedem nepromjenjive „pravovjernosti“ koji stoji čvrsto protiv zala modernog svijeta. Ratzinger i istomišljenici su znali da je „utvrda“ zapravo kuća od karata, što će kasniji događaji potvrditi.

Jedan od mislilaca koji je podigao uzbunu bio je francuski romanopisac George Bernanos. Trenutno čitam novi pretisak stare Bernanosove knjige pod nazivom Velika groblja pod Mjesecom. Knjiga opisuje ono što je Bernanos svjedočio u španjolskom građanskom ratu dok je živio na Mallorci. Prvi put je knjiga bila objavljena 1938. godine. Knjiga predstavlja oštru optužnicu zbog savezništva Crkve s Francovim režimom i zbog zatvaranja očiju pred terorizmom kojeg sponzorira država, a koji je Franco koristio kako bi ostao na vlasti. Što se tiče Ratzingerove tvrdnje o novom poganstvu u Crkvi, glavni alarm koji Bernanos podiže isti je kao i u svim njegovim romanima. Naime, da je svjetovni, praktični ateizam Crkve uzrokovao otupljivanje njezinih duhovnih osjetila kroz proces prilagodbe egzistencijalnoj iscrpljenosti buržoazijske europske kulture.

Bernanosov tekst posebno spominjem jer donosi glavnu poantu koju želim istaknuti. Naime, da „poganstvo“, koje je Ratzinger vidio u Crkvi, uključuje daleko dublje otpadništvo od (poganstva) moralnog i vjerskog relativizma kojim se Ratzinger tada bavio. To su stvarne brige, i ja ih dijelim, ali one su u velikoj mjeri briga buržoazijske zaostale akademske zajednice (čiji sam član). Drugim riječima, Ratzinger je bio u pravu, ali nedovoljno (kao što je i sam kasnije vidio), budući da je poganstvo na koje Bernanos ukazuje upravo ono koje se osuđuje u uobičajenim jadikovkama o „pokvarenoj svjetovnosti Crkve“. Riječ je o optužnici za crkveni blagoslov i prihvaćanje svjetovne „moći“ kao takve koja predstavlja potvrdu, između ostalog, ubojstva koje financira država. Doista, Crkva ne samo da je često blagoslivljala modernu, svjetovnu moć, već je, kao što Bernanos primjećuje, nastojala uvesti svoje metode i oponašati ih. Crkva je, naravno, i sama ne tako davno ubijala ljude u ime „pravovjerja“, pa nas njezino krštenje lažova ne bi trebalo šokirati. Crkvene vođe vole s osmijehom na licu koristiti pojam „razvoj doktrine“ kao izgovor za previđene prošle grijehe: „Da, nekada smo radili loše stvari, ali sada to ne činimo. Naše pogreška. Sada, radimo reformu kurijskih Dikasterija“.

Stoga se teško nekoga može kriviti za razumijevanje relativizma koji se toliko ticao Ratzingera kao pukog simptoma puno dublje truleži. Jer nikad nitko zapravo nije relativist. Relativizam je stoga uvijek podvrsta nekog dubljeg odbacivanja usmjerenog na postojeći moralni i duhovni poredak određene kulture. Trulež te kulture, uključujući i kulturu Crkve, sa svojim licemjerstvom, korupcijom, nedosljednostima i očitim nepravdama, duboko sudjeluju u krivnji za novi „relativizam“ onih koji odbacuju čitav, umoran spomenik lažljivosti. Postoje teoretski i filozofski relativisti, ali čini se da oni ne razumiju da ako je njihova teza „istinita“, onda bi trebali prestati pisati i povući se u fakultetski salon za živahnu raspravu o lingvističkoj teoriji, dok iz vrhunskih čaša piju burbon, sjede u naslonjačima i nose skupocjena odjela. Takve idiote nitko ne shvaća ozbiljno. Ali ono što u široj kulturi često nazivamo (previše površno) „relativizmom“, u stvarnosti nije ništa drugo doli krijumčarenje iscrpljenih duša koje žive u iscrpljenoj kulturi i u potrazi su za alternativnim odgovorima.

Dublji problem, koji je Bernanos jasno iznio, jest tisuću i sedamsto godina stara predanost Crkve raznim ponavljanjima Konstantinovskih uređenja. Znam da je ovo danas floskula, ali čak i klišeji mogu biti istiniti, a ovaj je. Pokušavam sada dodati sva uobičajena upozorenja koja se tiču širokih društvenih implikacija Evanđelja i potrebe Crkve da bude sudionik punog života kulture, uključujući i političku kulturu. Unatoč tome, Crkva nikada nije jača u političkoj i javnoj sferi nego kad je najmanje uključena u državni aparat. Čim postane aparatura vladajuće političke moći, njezina sposobnost da propovijeda Krista kojega je nepravedno ubio Rimski imperij se otupljuje.

Rimska država se često tretira kao ostatak „davnog“ režima koji je očito bio jednokratni primjer zlouporabe državne vlasti, umjesto da se drži, kao što bi trebao biti, paradigma za gotovo svaku „suverenu državu“ koja je uslijedila nakon. Čini se da je to jedna od glavnih točaka Knjige Otkrivenja s babilonskom bludnicom (usp. Otk 17) koja sjedi uz narode. Međutim, pogubljenje Kristove države često se prešućuje i soteriologizira u čisto „duhovni“ čin za koji se smatra da nema puno veze s našim naporima tijekom povijesti da privučemo naklonost državne moći. Evanđelje ima socijalne implikacije? Da ima ih, a prvo među njima je prepoznavanje Pilatovog pitanja „Što je istina?“. Prikazuje prikladni relativizam „moći“ koji koriste sve hegemonske države. Stoga bi pravilan stav Crkve prema svim takvim oblicima političke moći ne bi trebao biti dogovor, već odmak. Jer, samo na udaljenosti od takve moći, Crkva je najslobodnija za slobodu mučenika. To je jedini „integralizam“ koji je važan – integralizam križa i njegova paradoksalna pobjeda nad moćima ovoga svijeta.

Popis autoritarnih država s kojima se Crkva suočila tijekom stoljeća je toliko dug da bi mi trebale stranice da se nabroje. No, daleko gore od dogovora u kojem Crkva prešutno blagoslivlja svjetovnu moć (radi neposrednih i korisnih ciljeva), je činjenica da je sama Crkva u svoje obrasce upravljanja uvela obrasce svjetovne moći. Nakon Konstantina, Crkva je započela stoljetnu ekspanziju moći koja je doživjela vrhunac u napuhanom „papizmu“ opremljenom svim aparatima političke moći i na kraju ukrašenim kneževskim, ako ne i kraljevskim dvorovima, renesansnom odjećom. Biskupi su počeli živjeti u palačama i ponašati se poput zemljoposjedničke aristokracije (a mnogi to i dalje čine), što je sve, u praktičnom smislu, bilo otvoreno odbacivanje Kristova upozorenja da ne možete služiti Bogu i novcu. Političko „kršćanstvo, za razliku od kulturnog koncepta,“ je zasnovano na ideji da Crkva mora imati svjetovnu moć da bi bila slobodna od drugih svjetovnih sila. Papinstvo je čak razvilo vlastite zatvore, stalnu vojsku i krvnike. Ovo ništa ne govori o raširenoj korupciji i razvratu koji su zarazili Crkvu kao rezultat oponašanja Cezarove moći.

Bi li se dogodio veliki raskol između Istoka i Zapada bez ove političke korupcije Crkve? Bi li se dogodila reformacija? Tetzel je možda upalio šibicu, ali paljenje je bilo svugdje uokolo, podlijevano ubrzivačima i samo je čekalo da eksplodira u pakao. Iako su to sve događaji u našoj dalekoj prošlosti, ostaje činjenica da se Crkva, još u moderno doba, držala konstantinovske moći, svojih svjetovnih pogodnosti, tajnih i kurijskih spletki u tradiciji pokvarenih kraljevskih dvorova i biskupskih palača, sa žestokom upornošću se odupirala, dok je kršćanstvo polako umiralo. Pa čak i kad je leš kršćanstva počeo zaudarati, Crkva je koristila mirisni parfem na lešu i objavila sažetak pogrešaka i zahtijevala zakletvu protiv modernizma. Doista su se događale pogreške, a modernizam je bio stvaran, ali poanta je u tome što su stare metode prisilne moći sada bile učinkovite kao stavljanje flastera na melanom.

S teološke strane bilo je neizbježno da se i ta politička korupcija Crkve ulije u koncept Crkve kao „učiteljice“ i „jedinog načina spasenja“. Pravilna upotreba učiteljstva pretvorila je nauk o apostolskom nasljeđivanju u oružanu ideologiju nadzora. Teološko pravovjerje i držanje svih ispravnih doktrina postali su središnji fokus crkvenog koncepta spasenja kao takvog. Vjerovanje je, kako primjećuje C.S. Lewis, poput putokaza. Doista su korisna, ali oni nisu zamjena za stvarnost koju prikazuju. Vjerovanja su neophodna. Ali živi Krist je osoba, a ne vjerovanje.

Tako je ispravno pridržavanje doktrine postalo vezano s prisilnom moći, jer je Crkva opravdavala ubojstva nepokajanih heretika s obrazloženjem da je to bilo za njihovo dobro jer njihovo spasenje ovisi o ispravljanju doktrine. Inkviziciji, koju je sponzorirala Crkva, je uvelike uvećana uloga, što mnogi suvremeni povjesničari trenutno otkrivaju, ali njezino postojanje se unatoč tome ne može poreći, a ljude su zaista ubijani. Činjenica da crkveno učiteljstvo nije osudilo sam koncept inkvizicije siguran je pokazatelj da su doktrine Crkve pretvorene u ideološku nadgradnju za održavanje političkog kršćanstva.

Spasenje je Božji dar, u milosnom činu, a ne društvena igra za intelektualno nadarene. U modernom razdoblju, ovo politizirano i iskrivljeno Učiteljstvo je stvorilo etos inkvizicijske prisile koji nije učinio ništa da zaustavi plimu modernizma, jer je njihovo glavno sredstvo djelovanja bila sila prisile, a ne argument, oponašanje Krista i vršenje legitimnog autoriteta. Što se tiče modernizma i navodne „tvrđave“ (utvrde) magistralnih napora u borbi protiv njega, Ratzinger u Vjeri i budućnosti piše:

„Zapravo, modernizam nikada nije došao do vrhunca, već su ga prekinule mjere koje je poduzeo Pio X… Sadašnja kriza samo je dugo odgođeni nastavak onoga što je započelo tih dana“.

Ne protivim se teološkoj nužnosti Učiteljstva, apostolskom nasljedstvu, papinstvu i svjedočenju (propovijedanju) Crkve na javnim trgovima. Držim se svih tih istina. Međutim, zalažem se protiv neobičnog političkog oblika koje su te strukture poprimile. Talijanski filozof Augosto del Noce, u važnom eseju ponovljenom u izdanju časopisa Communio iz ljeta 2015. godine, čini važnu razliku između „moći“ i „autoriteta“. Istinski autoritet ukorijenjen je u moralnoj i duhovnoj sferi te izvršava svoje odgovornosti prema istini koristeći alate iz istog moralnog i duhovnog područja. Kao takav, on je sušta suprotnost prisilnom modusu operandi političke „moći“. Politička moć mora biti prisilna, jer sama po sebi nema privlačnost – pa čak kada se poziva na prosvijećeni interes svojih građana, čini to iz čisto utilitarističkih kalkulacija. Kao takva, ona ima vrlo malo snage da „nagovori“ i vrlo često mora pribjeći sili kada počne propadati njezin vlastiti interes. Tada je važnije da autoritet Crkve, koja je uostalom teološka stvarnost (i moralna i duhovna u samoj svojoj biti), izbjegne „moć“, to jest ne da prisiljava nego uvjerava. Jedina snaga uvjeravanja koju Crkva ima je lik Krista, koji nikoga nije prisiljavao već je svijet privukao k sebi čak i kada je bio „uzdignut“. Crkva stoga neće imati nikakvu vlast ako ne slijedi put svoga Gospodara i ne bude oponašala Njegov obrazac „slave“.

Stoga tvrdim da je današnju krizu u Crkvi – kriza bezvjerje i de facto ateizma – izazvala Crkva koja je u povijesti imala puno „moći“ i sada ima vrlo malo „vlasti“. Na kraju, kakva je korist od Učiteljstva u Crkvi koja nema stvarni duhovni autoritet, čak iako ona i dalje djeluje pravno? „Nepogrešivost“ Crkve možda je još uvijek tehnički netaknuta, ali autoritet koji stoji iza toga nije. Pitam se, na primjer, da li američki biskupi shvaćaju da nemaju vjerodostojnosti da išta podučavaju? Desetljeća dogovaranja s lokalnim civilnim vlastima u kojima se prikrilo silovanje djece u svrhu očuvanja vanjštine „svete“ Crkve i kako bi sačuvali „moć“, ali u konačnici na štetu svoje vlasti. Njihov odgovor na krizu, koja je nastala tek nakon što su razotkrivene njihove laži, bio je petljanje s birokratskim aparatom Crkve, njezinim „mehanizmima“, izuzimajući kroz cijelo vrijeme sebe iz protokola za „druge“, osiguravajući sebi određeni stupanj imuniteta zbog „moći“. Sve što su učinili je da su smanjili trajanje „postupaka“ kako bi spasili ugled. Ukratko, bila je to cinična i zlobna izdaja vjernika kako bi spasili vlastitu kožu, pokazujući još jednom da im je važnija jedino snaga koja dolazi s ugledom. Zamijenili smo stari politički integralizam drugim kroz osiguravajuća društva, odvjetnike i buržoazijsku udobnost, kako bismo sačuvali trenutni status Crkve kao prigradskog strip centra zamjenske duhovnosti.

Hans Urs von Balthasar primjećuje da postoje dva osnovna načela koja strukturiraju Crkvu. Petrovo načelo tvori institucionalni element bez kojeg bi Crkva bila samo bezoblična mrlja od nepovezanih tkiva kojima nedostaje odgovarajući temelj. Marijansko načelo, koje je superiorno od Petrovog, čini unutarnju svetost Crkve, njezinu „utrobu“ ako želite. Balthasar naglašava da je Crkva bez marijanske dimenzije svetosti samo mrtva hrpa kostiju. Dominikansko upozorenje o „bijelim grobnicama” je ono što mi pada na pamet i upravo ono na što Balthasar aludira. Predugo je naše Učiteljstvo, rođeno iz idolopokloničke crkvene ideologije koja Crkvu čini svrhom samoj sebi, a ne pukim sredstvom do Krista, poticalo pomrčinu tog marijanskog elementa u Crkvi, bez obzira koliko su apokaliptične vizije Marije trenutno popularne. Ne sumnjam da se Marija ukazala, ali njezina poruka molitve, pokore i svetosti zanemaruje se u korist „tajni“ i predviđanja propasti. Drugim riječima, preplavljeni smo „ispravnim doktrinama“ i površnim ugodama koje nam gode, ali gdje je prava marijanska svetost?

Nažalost, patologija je duboka, što se može vidjeti u kvaliteti naših trenutnih rasprava. Je li papa Franjo heretik? Trebamo li se pričestiti na ruku ili jezik? Je li Novus Ordo kreacija masonskih zavjerenika? Trebaju li žene čitati na Svetoj misi? Je li Drugi vatikanski Koncil bio razbojništvo? Treba li Benedikt i dalje nositi bijelu reverendu? Latinski ili narodni jezik? Gotičke ili rimske misnice? Trebamo li prihvatiti homoseksualce ili bismo im trebali razbiti glave katekizmom? Je li Vigano prorok ili klaun? Treba li zatvoriti vatikansku banku? Kako treba reformirati kuriju? Treba li neke žene učiniti kardinalima? Đakonisama? Je li biskup Barron opasan modernist? Je li von Balthasar bio heretik?

Sve ove rasprave signaliziraju da je Crkva još uvijek zaključana u poganskoj moći utoliko što su svi zabrinuti za „pobjedu svoje strane“ u raspravi stavova. Zapravo su sporovi u osnovi povezani s Petrovim elementom Crkve na štetu Marijinog elementa. Gdje su rasprave o asketizmu, molitvi, pokori, opredjeljenju prema zvanju, evangelizaciji (itd.)? Nema ih na radaru. Nikoga nije briga. Moj dobri prijatelj vlč. Michael Kerper takve stvari naziva „timskom teologijom“. Gubimo u raspravama, kada stanemo na stranu članova našeg tima, dok je samo „jedna stvar potrebna“ (usp. Lk 10,42). Ukratko, mi smo Martina crkva.

Moj pozitivan prijedlog je vrlo jednostavan, a opet težak: svetost. Crkva konkordata i pravnih stajališta je mrtva. „Nepogrešivost“ je potpuno prazan koncept kada je ukorijenjen u moći umjesto autoritetu. Gdje nema svetosti, nema ni autoriteta. Ne bih uzeo recept za čokoladne kolače od Staljina, bez obzira koliko savršeno izgledali. Osobna politika je dovela do uveličavanje Petrovog elementa koje stvara pogrešnu poruku. Nije to ni donatizam. Ne dovodim u pitanje valjanost Učiteljstva. Dovodim u pitanje egzistencijalnu autentičnost moderne Crkve i njezinu djelotvornost.

Joseph Ratzinger je shvatio da je Crkva uspjeha, bogatstva i moći – Konstantinova crkva – završila svoj tijek. Budućnost će pripadati, napisao je, „ostatku“ vjernika, koji ozbiljno tragaju za svetošću, čak i kada dosegnu porukom do drugih ljudi. Bit će to manja, kažnjena Crkva, koja će biti raspeta i posvećena „jednostavnima“, koji su zanemareni od svijeta. Bit će to duboko duhovna Crkva, lišena političkih zamki i koja gotovo neće imati društveni položaj. Zato mu dajem (J. Ratzinger) zadnju riječ, kao što sam mu dao i prvu, iz njegove knjige Vjera i budućnost:

„Čini mi se sigurnim da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza je jedva započela. Morat ćemo računati na strašne preokrete, ali sam siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta … već Crkva vjere. Možda više neće biti dominantna društvena sila u onoj mjeri u kojoj je bila donedavno; ali uživat će u svježem procvatu i biti viđena kao čovjekov dom u kojem će pronaći život i nadu izvan smrti“.

Dr. Larry Chapp