Jesam li ja prisiljeni križonosac?

Na Veliki petak, 25. ožujka, na brdu Hum ponad Mostara je organizirana pobožnost Križnog puta. Organizacija Križnoga puta povjerena je župama Sv. Marka u Cimu i sv. Luke u Ilićima i njihovom župniku don Ivanu Periću. Povjereno su odradili besprijekorno. Vjernici iz tih župa su nosili teški Tropletov procesijski križ od postaje do postaje a između dvije postaje odmijenili su ih mostarski svećenici. <pokazali su se srčanim križonoscima. Po svjedočenju mnogih, nikada toliki broj vjernika nije sudjelovao u procesiji. Posebno veseli veliki broj mladih.

Kao i svake godine, biskup Ratko je vjerničkoWP_20160325_017m puku uputio svoju pastirsku, uskrsnu poruku. To je ove godine učinio na Petoj postaji „Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ“. Posebno dojmljivo je bilo pitanje upućeno svima

„Jesam li ja prisiljeni križonosac ili svoj križ nosim radosno, strpljivo i s ljubavlju“

i to pitanje još uvijek odzvanja u glavama vjernih slušača. Upravo to pitanje nas je ponukalo da prenesemo cjelokupni tekst o Križnom putu na Humu zajedno s Biskupovim razmatranjem sa stranice naših biskupija i sve popratimo galerijom slika.

MOSTAR: KRIŽNI PUT UZ HUM
   Već 17. put Križni put uz Hum, od onoga prvoga u Jubilarnoj 2000. godini, 21. travnja. Hercegovačka Kalvarija – brdo Hum iznad Mostara  – i ove je godine, na Veliki petak, 25. ožujka, po lijepu proljetnu vremenu privukla više od deset tisuća vjernika Mostara i okolnih župa. Bili su i brojni svećenici iz Mostara. Neki će reći da je sve počelo kod Prve postaje na početku staze sa zapadne strane brda. Za mnoge vjernike pokornički hod počinje iz obiteljske kuće ili iz stana. Pojedinačno, obiteljski i u skupinama, s molitvom na usnama, mostarskim ulicama u jedinstvenu povorku za Isusom, u zajedništvu s njegovom i našom majkom Marijom, prema Jubilarnomu križu. Drugi su na rubovima ceste i na prostranu parkiralištu poredali auta. Od prve postaje i poziva da sve proteče kako Bog zapovijeda, samo se čuo složan korak, skladna pjesma, žalosna otajstva, razmišljanje kod pojedinih postanja, pokornička molitva, klanjanje i zaziv Bogu: Po pregorkoj Muci Isusovoj – budi milosrdan nama i cijelomu svijetu!   Biskupski ordinarijat u Mostaru ove je godine organizaciju ovoga pokorničkog slavlja  povjerio župama sv. Marka u Cimu i sv. Luke u Ilići, koje ionako djeluju kao jedna cjelina vezana uz monumentalnu crkvu Dobroga Pastira. Župljani su molitveno, čitanjem razmatranja, nošenjem križa i razglasa, ministriranjem, predvođeni svojim župnikom don Ivanom Perićem, pomogli svim vjernicima – hodočasnicima, sudionicima Križnoga puta, da dublje prožive dar Kristova otkupljenja. Razmatranje na Petoj postaji: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, ustupilo je mjesto biskupu Ratku, koji svake godine u ovoj pobožnosti – bilo to kod Prve postaje ili kod Jubilarnoga križa na Humu, ili kao ovoga Velikoga petka kod Pete postaje, razmišljajući o Kristovoj muci, pronađe riječi poticaja i ohrabrenja, ali i pastirske opomene u ovom teškom vremenu svima itekako potrebne.   Prije završnoga blagoslova riječi zahvale svima koji su pridonijeli da ova pobožnost protekne u savršenu redu, potpunu miru i primjernoj sabranosti, u ime organizatora uputio je don Ivan Štironja te pozvao vjernike da od sebe odagnaju svaki umor i da, nošeni ljubavlju prema Isusovim spasonosnim događajima Velikoga petka, pođu večeras u vlastite Crkve na liturgijski obred čitanja Muke, ljubljenja Križa i svete Pričeste.  

   Biskup je kod Pete postaje uzeo misli iz ovoga šireg razmatranja

SVOJ KRIŽ NOSI MILOM A NE SILOM!

Hum, 25. ožujka 2016.

   Danas je zovu Cirenaika, a stari je zvali Cirena, pokrajina u Libiji, zapadno od Egipta. Cirena je 15-ak puta veća od BiH, a 10 puta manje stanovnika nego u BiH. U Isusovo doba u Cireni je cvala židovska zajednica. Tako su se neki odatle našli u Jeruzalemu, nakon Isusova uzašašća, na Pedesetnici kada je sišao Duh Sveti na Gospu i Apostole. Tu su iz 15-ak zemalja nabrojeni i oni iz „Egipta i krajeva libijskih oko Cirene“ (Dj 2,10).

Cirena i njezini stanovnici spominju se i u javnoj raspravi s prvim mučenikom: „Stjepan je, pun milosti i snage, činio velika čudesa i znamenja u narodu. Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca […] pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim govoraše“ (Dj 6,7-10).

– Sigurno je i tu milost Božja djelovala pa su i Cirenci pošli kršćanskim putom. Jer, krv mučenika sjeme je novih kršćana!

Kada je nastao progon u Jeruzalemu, kršćani su morali pobjeći prema Antiohiji. Neki su od njih bili „Ciprani i Cirenci“ (Dj 11,20).

– Cirence vidimo u prvoj kršćanskoj zajednici. Čudesni su Božji putovi.

Konačno, u antiohijskoj Crkvi spominju se, osim Barnabe i Pavla, još trojica proroka i učitelja, među kojima i neki Lucije Cirenac.

– Evo poneki je Cirenac več ubrojen u učitelje i proroke. Milost je Božja vidjljivo na djelu.

O Šimunu Cirencu donesena je samo jedna rečenica, zabilježena, doduše, u sva tri sinoptička Evanđelja, gotovo ista na sva tri mjesta s obzirom na bitnu činjenicu, ali ponešto različita u nebitnim pojedinostima. Vojnici su našli dvije grede i stavili ih Isusu na leđa da ga podsjećaju na skorašnju bolnu smrt. Čim ga dovuku na Golgotu, grede će mu u raspelo složiti, a njega na grede čavlima prikovati. Ali kako do Kalvarije?

Šimun u Isusovoj muci

Šimun je Cirenac ušao u Isusovu muku, u njegov otkupiteljski Križni put. A samo Šimun nije očekivao da će biti uhvaćen i bičem primoran Isusu nositi križ na Kalvariju. Ne ide mu u glavu, a ni iz glave, kakve sve životne nenadnje dođu pred čovjeka. Upao u grede Isusova Križa, kao Pilat u Vjerovanje. Ali ako je sve bilo slučajno u njegovim očima, nije to bilo bez plana u režiji Providnosti Božje.

   “Crni” Cirenac. U nepreglednu mnoštvu bio je u Jeruzalemu i jedan radostan hodočasnik iz Cirenaike, Šimun. Srce ga je vuklo za Jeruzalemom; za svetkovinom Pashe, koja se svečano slavila u Gradu mira. I svaki je odrasli Židov bio religiozno obvezan barem jednom pohoditi Glavni grad i njegov Hram na Sionu. Ako ne može godišnje, može jednom u životu. Koliko je za života morao raditi da zaradi koju novčanicu kako bi mogao na godišnje ili čak životno hodočašće u vrijeme Pashe u Jerušalaim! Došao je obaviti zavjet, izraziti Bogu zahvalu za neku osobnu ili obiteljsku milost, okajati grijehe, prinijeti janje u Hramu. Vjerojatno je i žena pošla s njim. Bio je Veliki petak. Jest toga dana bila židovska Pasha, ali je sva svetkovina prenesena na subotu kada se slavila ujedno i Subota i Pasha te je ta svetkovina nazvana upravo Velika subota. Zato je Šimun toga pashalnoga „neradnoga“ petka mogao ići u svoje polje.

   Prisiljeni križonosac. Pri povratku iz polja, približujući se Gradu prije mraka, da ga ne zatekne zakon nehodanja Subotom, naleti na veliku uličnu vrevu. I vidi kako jednoga i tuku i vuku samo što nije izdahnuo. A On izbičevan, izranjen, trnovom krunom okrunjen, iznemogao, pao, ne može dalje. Ona druga dva osuđenika nekako se miču naprijed. Za ovim u sredini posrće njegova majka, nekoliko sućutnih žena, jedan od vjernih učenika. Tužna povorka, u kojoj se s osjećajnim jecajima miješaju bezosjećajni povici svjetine, vojnika i vijećnika. I dok iz te stiske mnoštva radoznali Cirenac gleda umaknuti, rimski ga časnik, Longin, udari po ramenu i pokaza mu da Izmučenomu pomogne nositi križ:Izlazeći, nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prinude ga da mu ponese križ, evanđeoski o njemu sv. Matej (27,32). Upravo stoji: Prisile ga. Bičem. „Između mnoštva ljudi, kako su upravo na mene naletjeli?“ ne može se Šimun načuditi. Vjerojatno je bio malo širih ramena, pa je mogao ponijeti i više tereta. Nije isključeno da se Šimun ljutio i psovao i na ovoga Osuđenika, kojemu mora nositi križ da ga na nj razapnu. Proklinje križ za koji smatra da ga nije zaslužio. „Odakle – dokle na hodočašće, Bogu na slavu, pa, gle, kakva jada, sada će i mene razapeti!“ misli u sebi. Je li gledao samo da pobjegne i spasi svoju kožu? Ako je tako bilo, kako je to moralo boljeti Isusa. I to je bio poseban dodatak na njegove patnje Križnoga puta. Križ na križ! Svaka je nova križna postaja za Isusa značila novu bol, a ne utjehu.

Uto Isus pogledom dade znak: „Šimune, daj ti meni moj križ, spasotvorno stablo svijeta, ja ću ga donijeti na vrh Kalvarije. A ti ćeš imati svoj križ u životu.“ Možda je Šimun tada prvi put čuo za Isusa, Mesiju? I vidio ga u takvu životom izdanju. Vjerojatno je pomislio u sebi: „Vrijedilo bi pomoći i pokazati milosrđe prema ovakvu Patniku!“ I ne dade Šimun Isusu križa, nego suzna oka šutke nastavi Put križa.

Luka evanđelist: “Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca, koji je dolazio s polja, i stave na nj križ da ga nosi za Isusom” (23,26). Ovdje je ispuštena riječ da je bio primoran. Ali ako su ga „uhvatili“ i „stavili na nj križ“, očito nije išlo milom, nego silom. Sv. Luka tumači da je Šimun nosio križ za Isusom, tj. Isus je uhvatio onaj prvi dio, a Šimun drugi dio grede, i tako zajedno nosili. U svakom slučaju kada se Isus jednom obazreo i prodornim ga pogledom proniknuo, Šimun je ostao neobično zatečen. Njega je “uhvatio” Gospodin, a ne vojnici. Je li Isus uvijek govorio da je njegov križ sladak, a ovaj mu izvorni križ na osobit način pravi melem duši? Je li na Kalvariji Šimun ostao do kraja? I vidio čudesa neviđena: Isusovu smrt, potres, mrtve, svjetlo, tminu, razdor hramskoga zastora, stotnikovo kajanje? Zar je i on mogao ostati neobraćen? Možda ga je prihvaćanje i nošenje križa vezalo uz Isusa zauvijek. I oduševio se za Gospodina i njegovo spasiteljsko veledjelo tako da križ nije, doduše, rado nosio tada, a, nakon toga, rado ga je nosio vazda!

– Šimun se otimao da ne nosi križa, kao što se i svatko od nas izmiče i svomu križu, a kamoli ne će tuđemu. Bježim li toliko puta kao očevidac da ne posvjedočim za istinitost događaja? Želio sam drugu školu, a upravo me dopala ova s kojom se ne pomirujem. Nisam željela ovakva ženidbenog druga, e kako mene pogodi ova životna nesreća! Nisam htjela ovakvo dijete, a uprave mene dopalo. I ne prihvaća ga. Nisam želio samo ovakvu bolest, i samo me ta bolest goni. I tako mi o svojim prinudnim križevima. I onda počinjemo rješavati na svoj način: prekidom škole, razvodom ženidbe, tučnjavom djece, proklinjanjem bolesti, pa se dogodi još veći  pad. A samo je jedna istina: Isusov je križ spasenje svijeta! Tko taj križ nosi, sudjeluje u spasenju i sebe i svijeta. Tko želi sebi dobro, uzet će svoj križ, tj. onaj koji nije tražio nego mu ga Bog izabrao. Bude li ga nosio strpljivo i šutljivo, ne će mu biti križ nego plus + ! Sreća je u Božjoj ruci.

A kada je Isus treći dan uskrsnuo i kada se prolomio glas Judejom da je Uskrsli viđen i da se ukazuje pojedincima i skupinama, ne samo ženama nego i muškarcima, Šimun je Cirenac mogao biti samo ponosan i radostan što je sudjelovao u Isusovoj muci, makar i prisilno, i što mu je barem malo olakšao patnje. Ljudi su upirali prstom i govorili: O sretna li Šimuna! Ipak Crkva ga nije ubrojila u zbor svetaca.

Šimun u Isusovoj misiji

   Voditelj misije u Antiohiji. Neki tumači misle da je upravo on, Šimun, među petoricom prvih kršćanskih uglednika u Antiohiji: s Barnabom i Savlom, s Manahenom i Lucijem Cirencem. Doumljivi tumač kaže da bi to mogao biti taj “Šimun Niger” (Dj 13,1) = crnac, iz crne Afrike, iz Cirene, kao i zemljak mu Lucije. Možda je nakon Isusova uskrsnuća ostao u Jeruzalemu, postao kršćanin, a u vrijeme prvoga progona pobjegao u Antiohiju. Ako je tako, a milost je doista čudesna, ono što mu je bila sramota, to mu se pretvorilo u slavu. Mislio je da je susreo zlikovca, a kad tamo: Spasitelja. Obratio se i on i supruga i oba sina, svjestan da nitko nije imao tolike povlastice da pomogne Isusu nositi križ kao on osobno. A Isus je obećao: Tko god dadne čašu vode najmanjemu od Njegove braće, zadobit će život vječni. Pa koliko li će dobiti onaj tko mu pomogne iznijeti križ na Golgotu?

   Rufov otac. Marko nam evanđelist, koji je pisao Evanđelje kršćanima u Rimu, kaže da je ovaj Šimun otac dvojice sinova: I izvedu ga da ga razapnu. I prinude nekog prolaznika koji se vraćaše s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ (15,21). I ovdje se vidi prisila. A oni kojima je Evanđelje bilo namijenjeno sigurno su znali tko su ta dvojica braće u rimskoj kršćanskoj općini.

Sv. Pavao piše Rimljanima: Pozdravite Rufa i majku njegovu, i moju (16,13). Markovo je Evanđelje napisano u Rimu. A i Pavao piše Rimljanima. Kako će se otac prepoznati po sinovima, ako sinovi nisu poznatiji od oca? A ovdje je sin Ruf bio Rimljanima poznatiji od oca Šimuna. A njegova supruga, Rufova majka, koja je došla u Rim sa sinovima, mogla je biti u rimskoj biskupiji ugledna kršćanka, tako da je Pavao naziva i svojom “majkom”. Vjerojatno se s njom upoznao u Jeruzalemu.

– Dok čitamo prizor Šimuna Cirenca, pada nam na um ona Isusova životno istinita i neupitna: Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mk 8,34). Odreći se sebe, znači razapeti svoje „tijelo sa svim strastima i požudama“ (Gal 5,24). Odreći se sebe, znači ne slijediti ponude i požude ovoga svijeta!

– Besmisleno je reći: Ja sam katolik, ali neka se Bog i Crkva ne miješaju u moj privatni život!

   Zaključak. Isus nije došao na ovaj svijet ni bezimeno ni bezrazložno. Došao je ponuditi svakomu čovjeku spasenje: Pilatu, Herodu, , Petru, Pavlu, Šimunu, Rufu … Ponuditi, a ne prinuditi! Pruža to preko križa, koji je Židovima sablazan, Grcima ludost, a židovskim, grčkim i svim drugim kršćanima spasenje. Izvan križa spasa nema! Mi se u životu ne možemo ne opredijeliti za Isusa. Opredijeliti se u opsluživanju njegovih zapovijedi, u nošenju njegova križa i svoga križa. Kada ti svoj križ prihvatiš, onda križ nije više težak. Onda je lako breme. Blago onom tko je kadar radosno nositi svoj križ za Isusom. A pogotovo Isusu pomoći nositi njegov križ! Doista sretna li tebe ako svoj križ u životu nosiš milom, a ne silom!

WP_20160325_010     WP_20160325_013

WP_20160325_016    WP_20160325_019

WP_20160325_020    WP_20160325_023

WP_20160325_024    WP_20160325_026

WP_20160325_027    WP_20160325_033

WP_20160325_035    WP_20160325_037

WP_20160325_039    WP_20160325_042

WP_20160325_046    WP_20160325_049

WP_20160325_050    WP_20160325_072

WP_20160325_076    WP_20160325_082

WP_20160325_084        WP_20160325_086