Islam i demokracija

Kad demokracija rađa šerijat

Šaćir Filandra

Je li liberalna demokracija, kao proizvod Zapada i njegova nasljeđa, kompatibilna s islamom? Na muslimanima je da daju odgovor na to pitanje, a praksa pokazuje da svi muslimani ne daju isti odgovor na isto pitanje

Pitanje odnosa islama i demokracije samo po sebi priziva brojna pitanja i nameće određene asocijacije. Zašto se pitati o odnosu islama i demokracije, a ne o odnosu, recimo, kršćanstva ili šintoizma i demokracije? Je li demokracija po svojim kulturnim ishodištima konfesionalno neutralna ili se implicitno povezuje s duhovnim nasljeđem judeo-kršćanske civilizacije? Potpuno svjesni negativnih aspekata pojednostavnjenih poopćavanja pojmovedemokracije i Zapada gotovo sinonimno ćemo koristiti jer se pitanje demokracije i islama u političkoj stvarnosti najčešće svodi na pitanje odnosa Zapada i islama. Ishodišno pitanje bit će kako svijet islama vidi demokraciju.

U političkim izražajima diljem svijeta islama ne postoji jedinstven odnos prema demokraciji. Svako društveno očitavanje islama potrebno je povijesno kontekstualizirati i konkretizirati. Taj je svijet krajnje heterogen, sastavljen je od mnoštva vrlo različitih naroda/kultura, jezika, tradicija, povijesnih iskustava, a njegova religija, islam, jedini je zajednički nazivnik. Društvena očitavanja islama razlikovala su se od jedne epohe do druge, od jednog kontinenta do drugog, izražavala su se drukčije od jedne do druge kulture i jezične zone islama. Stajališta muslimanske inteligencije o odnosu islama i demokracije za ovu prigodu predstavit ćemo kroz perspektivu onog segmenta islamskog mišljenja koji nastoji ostati vjeran tradicionalnom identitetu i integralnom poimanju islama, a taj segment u svim muslimanskim društvima danas je ipak prisutan i on, zahtjevima za vlastitom samobitnošću, generira suprotne stavove prema pojedinim zapadnim vrijednostima – znači ima diferenciran pristup prema tim vrijednostima – ili se čak negativno odnosi prema cijelom Zapadu kao takvom.

Zapadna politička filozofija počiva na humanističkim, a islamska na božanskim vrijednostima, i to je ishodišna razlika koncepata uređenja društva u svijetu islama i zapadnom svijetu. Islam je više nego religija, stav je koji dijele svi muslimani, odnosno, kako kaže Ali Bulaç, islam u svom globalnom značenju „nije samo religija, već i vrsta političkog modela“. Zajednička je točka islamskoj i zapadnjačkoj političkoj filozofiji da pravo vladanja pripada narodu. Bitna razlika tih dvaju polova jest u tome da u svijetu demokracije individualizam ima temeljnu poziciju dok je taj subjekt participacije u islamu kolektivan, u principu grupa zasnovana na religijskoj diferenciji. Za Bulaça, a vjerojatno i za brojne istomišljenike tog stila interpretacije islama, demokracija je diktatura većine, a mišljenje većine u politici je nedostatno. Znači li mnogo i ispravno?, pita se on. U demokraciji se upravljanje uspostavlja odozdo prema gore, dok u islamu, kako je stručnost odlika manjine, odozgo prema dolje. Na taj način predstavljen islam podupire elitistički princip vladanja, treba da vlada elita umnih i odabranih, dok u praksi, nažalost, taj princip uglavnom biva izvrgnut u vladavinu krvnih/porodičnih elita. Islam promovira princip pluralnosti (kolektivnih subjekata) u odnosu na princip većine u demokraciji.

Pitanje reformi

Ako odnos islama i demokracije promatramo iz historijske perspektive, čini se da od svih nezapadnih civilizacija na svijetu islam nudi najbolje uvjete za primjenu demokracije zapadnoga stila, mišljenje je Bernarda Lewisa, uvaženog američkog teoretičara svijeta islama. Povijesno, kulturno i religijski islam je najbliži Zapadu, dijeleći s njim mnogo od judeo-kršćanskog i grčko-rimskog nasljeđa koje je pomoglo uspostavu moderne civilizacije. Istovremeno, iz političke perspektive islam, čini se, pruža najmanje mogućnosti za liberalnu demokraciju. Od 46 suverenih zemalja koje su 1993. činile Islamsku konferenciju samo se jedna, Republika Turska, može opisati kao demokratska zemlja. Stoga je Lewisovo pitanje: „Može li liberalna demokracija djelovati u društvu inspiriranom islamskim vjerovanjem i principima te oblikovanom islamskim iskustvom i tradicijom?“ Na muslimanima je da daju odgovor na to pitanje, a praksa pokazuje da svi muslimani ne daju isti odgovor na isto pitanje.

U islamskom svijetu demokratski izborni procesi, u odsutnosti demokratske kulture i jake srednje klase, neizbježno pridonose jačanju nedemokratskih sila, kao što je to slučaj s jačanjem Hamasa u Palestini

Muslimanska su se društva o pitanju vlastitih reformi, a nakon susreta sa Zapadom, duboko polarizirala. Jedni, redovito oni na vlasti, nisu vidjeli nikakvu potrebu za promjenama postojećih stanja diktature i autokracije i u tome ih u načelu podupiru strane zapadne sile, na taj način štiteći svoje interese. Zagovornici radikalnih promjena dijele se u dvije glavne grupe – islamske fundamentaliste i demokrate. Svaka grupa istovremeno uključuje širok spektar različitih ideologija.

I demokrati i fundamentalisti bili su tek donekle uspješni. Dijelom su se infiltrirali u već postojeće režime, mnogo češće zastrašujući i tjerajući ih da čine određene ustupke, dok su većinski ostali nezadovoljeni. Autoritarni režimi u principu su pravili simboličke geste prema jednima i drugima. Lewisovo je pitanje: je li liberalna demokracija kompatibilna s islamom? Teško, tvrdi autor. Liberalna je demokracija proizvod Zapada i njegova nasljeđa, takav sustav nije nastao ni u jednoj drugoj kulturnoj tradiciji, i ostaje vidjeti bi li takav sistem, prenesen i prihvaćen u drugim kulturama, mogao dugo preživjeti. Autor tvrdi da islam ne poznaje predstavničko tijelo, instituciju parlamenta, posredovanjem kojega bi članovi političke zajednice, kao na Zapadu, sudjelovali u gradnji dobre vlasti, a da o kategorijama građanskoga društva i ne govorimo. „Stoga skoro svi aspekti muslimanske vlasti imaju osobni karakter“, islamska država načelno je teokratska, ali ne u zapadnom smislu države kojom vlada crkva i svećenstvo, već u doslovnom smislu politikom vlada Bog.

Islamizirana sirotinja

Može li islam išta pozitivno ponuditi svijetu, nudi li on alternativnu, novu paradigmu za socijalno obespravljene ljude, pita se Peter Sloterdijk? On izričito smatra da je islam „do sada pokazao malo toga što bi ga osposobilo da kreativno nastavi s proizvođenjem tehnologijskih, ekonomskih i znanstvenih egzistencijalnih uvjeta za čovječanstvo 21. stoljeća“. Islam se u novom mileniju jest probudio iz dogmatskoga drijemeža, no on i dalje ostaje prije prijetnja, a ne spas, najviše što može u ovom trenutku učiniti jest da demokratizira vlastite datosti. Istovremeno, islam i demokracija u negativnoj su kauzalnosti. Događanja nakon 11. rujna 2001. pojedini centri moći na Zapadu koriste za uspostavu postdemokratskog stanja. I Sloterdijk kaže da je „bijes islama bio dar s neba“, nadomjesni neprijatelj u postbipolarnom razdoblju svjetske politike.

U arapsko-muslimanskom svijetu prevladava osjećaj poniženja, njihova je kultura kultura poniženja, smatra Dominique Moïsi. U takvu svijetu demokratski izborni procesi, u odsutnosti demokratske kulture i jake srednje klase, neizbježno pridonose jačanju nedemokratskih sila, kao što je to slučaj s jačanjem Hamasa u Palestini, Muslimanske braće u Egiptu, FIS-a u Alžiru. Stoga na svakom koraku vidimo da na svim tim i takvim demokratskim izborima redovito pobjeđuje islamizirana sirotinja. U praksi demokracija rađa desekularizam, islamski populizam, teologiziranu politiku, vjerski fundamentalizam, šerijat, i to je danas, u sadašnjem povijesnom kontekstu velikoga dijela svijeta islama, osnovno proturječje između islama i demokracije. Naime, prema Moïsiju, a nije se teško složiti s njime kada na istom mjestu kaže da činjenice iz novije historije „ne idu u prilog nadi da će se pojaviti moderan, demokratski islam“.

Dvostruki standardi Zapada

Ako pitanje odnosa demokracije i islama promatramo s aspekta realpolitike, tada vidimo da opravdanje geopolitičkih ambicija SAD-a, posebno posljednjih desetljeća, devalvira demokraciju u svijetu islama. Dok je Sadam Husein ratovao protiv Irana, nijedna zapadna demokratska zemlja nije spominjala da je riječ o totalitarnom režimu, ali kada je ušao u Kuvajt i povrijedio interese Zapada, istoga trenutka bio je proglašen diktatorom. Nitko se na Zapadu svojevremeno nije protivio francuskom ubijanju alžirskih civila u njihovoj borbi za nezavisnost, ali kada je alžirska opozicija posredovanjem demokratskih pravila igre pobijedila na izborima 1991. i bila u prilici da ostvari islamski poredak u zemlji te ispoštuje volju naroda, te su izbore zapadne sile poništile. Pobjeda Mohameda Morsija na predsjedničkim izborima u Egiptu 2012, zato što je bio prvi demokratski izabran predsjednik Egipta nakon trideset godina diktature, bila je dobar znak. Njegovo svrgavanje poslalo je strašnu poruku islamistima. „Prema tome, ispada da u islamskom svijetu fundamentalni problem nije u tome poštuje li on provedbu demokratskog mehanizma pri izborima i općenito, nego da li prihvaća zapadnjačke vrijednosti ili ne. Zato, ukoliko bi neka islamska politička organizacija, koja odbija prihvaćanje zapadnjačkih političkih vrijednosti, izrazila želju da, poštujući demokratska načela, dođe na vlast, bila bi spriječena u tome“, zaključuje Bulaç.

Zapadnjaci, jednostavno, štite totalitarne režime, izražavaju hipokriziju i primjenjuju dvostruke standarde, i takvo mišljenje odražava stavove onih dijelova muslimanskih javnosti iz kojih se ponajprije regrutiraju snage koje su spremne očajničkim i radikalno nasilnim metodama mijenjati takvo stanje stvari.

Izvor: Vijenac 578