Geopolitika Brexita

Kraj Europe ili novi početak

Jure Vujić

Brexit može biti povod da se ponovno potakne europsko zajedništvo na boljim vrijednosnim i duhovnim temeljima, a ne samo ekonomskim kao dosad

 

Kao otok, Velika je Britanija uvijek imala čizmu na europskom kontinentu te je gajila imperijalne aspiracije prema cijelom području Euroazije, u čemu joj je glavni protivnik tijekom povijesti zapravo bila Rusija. Treba napomenuti da unutar takve politike Velika Britanija nikada nije provodila stricto sensu izolacionističku politiku kao za vrijemesplendid isolation („divne izolacije“) u 19. stoljeću. Naime, nakon Bečkog kongresa 1815. Velika Britanija usvaja doktrinu diplomatske izolacije, koje je jedan od glavnih inicijatora bio Lord Palmerston, koji je tada vodio Ministarstvo vanjskih poslova. Lord Parlmerston iznio je i nametnuo tri glavna načela britanske vanjske politike: prvo, da se odbija bilo koji savez u miru koji bi mogao dovesti do rata, drugo, poštivanje i neinterveniranje u unutarnje poslove drugih država, i treće, paradoksalno, onemogućivanje uspona hegemonije bilo koje zemlje na europskom kontinentu koja bi ugrozila englesku nadmoć.Pobjeda pristaša Brexita na nedavnom referendumu znači zapravo povratak Velike Britanije njezinu prirodnom otočkom geopolitičkom statusu. Velika Britanija nikada i nije pridala europskom kontinentu u punom smislu, s kojim je tijekom povijesti tek povremeno dijelila zajedničku sudbinu. Britanski interesi, njezina posebna kultura i jezik, nisu se uvijek podudarali s kontinentalnim interesima i ukorijenjenom grčko-rimskom i kršćanskom kulturom. Britanski potezi i njezina međunarodna politika ponajprije se podudaraju s interesima zemalja G5 – skupine anglofilskih država (SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland), koje dijele zajednički sustav vrijednosti te jezik.

Posljednje načelo britanskoga izolacionizma moglo se tijekom povijesti vidjeti kad god je Britaniji bilo u interesu oslabiti neku europsku silu, primjerice u Austro-sardinijskom ratu 1849, tijekom pruske pobjede nad Austrijom u Sadovu 1866. ili nad Francuskom u Sedanu 1870. Jedan od glavnih razloga ulaska Velike Britanije u Prvi svjetski rat na strani saveznika bila je ekonomska konkurencija njemačkog Reicha. Tada je britanska intervencija bila snažno motivirana njezinom željom da ostane pomorski hegemon i kontrolira mora, što omogućuje siguran prijevoz poljoprivrednih proizvoda.

Velika Britanija početkom 20. stoljeća trebala se suočiti s rastućim ambicijama europskih sila – poput Reicha – koje su težile proširiti kolonijalno carstvo u Africi, dok je druga prijetnja za interese Carstva bio ruski ekspanzionizam, koji je izravno ugrožavao britanske interese na Bliskom istoku, Indiji i Dalekom istoku. Još potkraj 19. stoljeća započelo je zbližavanje Francuske i Rusije, što je i službeno potaknulo izlazak Velike Britanije iz vanjskopolitičke izolacije.

Što se tiče početaka europske zajednice i odnosa Velike Britanije prema europskom projektu, treba imati na umu da europska zajednica nikada ne bi zaživjela bez potpore SAD-a. Za SAD je uspostava svjetske hegemonije u odnosu na SSSR bila ključno pitanje, a uspostava europske zajednice trebala je služiti za gospodarske i vojne interese SAD-a. Sjedinjene Države tada su trebale otvoreno tržište za plasiranje svojih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, pa je tako američki državni tajnik George Marshall početkom 1947. sazvao ekipu visokih funkcionara pod vodstvom Georgea Kennana koja je trebala koncipirati novu strategiju za izgradnju i potporu atlantsko-europske ekonomije, a europska je zajednica trebala za SAD biti golemo tržište sa stotinama milijuna potrošača.

Nakon što je 1949. uspostavljen NATO-savez i potpisan Sjevernoatlantski ugovor, kao integrirana vojna organizacija za obranu nekomunističke Europe, može se vidjeti da je gospodarska, politička i vojna integracije Europe bila smišljen atlantski projekt nadahnut u SAD-u, u dogovoru s europskim proatlantskim krugovima. Unutar takve strategije Velika Britanija služila je kao pontonski most američkim interesima u EU i trebala je osigurati prebacivanje interesa drugih država članica na američke pozicije, što je pretpostavljalo nestanak nacionalnih i suverenističkih odluka zemalja Europe. Postupno, ali sustavno svrstavanje odluka i institucija Unije na interesne pozicije SAD-a doživjet će i drugu etapu s TTIP-om (ako bude ratificiran), a francusko-britanska intervencija u Libiji potvrdila je takvu politiku. Mjesto i uloga Velike Britanije uvijek je bila od strateškog značenja za SAD jer je odigrala geopolitičko sidrište SAD-a unutar Unije. Ali bilo bi naivno misliti da će izlazak Velike Britanije Uniju osloboditi od američkog utjecaja, jer će Velika Britanija i nadalje putem bilateralnih odnosa sa zemljama EU nastavljati sličnu politiku.

Glas protiv tehnokrata

Velika Britanija nikada nije u potpunosti prigrlila kontinentalni identitet i europski sustav vrijednosti. Britansko članstvo u Europi bilo je u nekom smislu protuprirodno, ali i velik izazov za njezinu kulturu. Ona je unatoč članstvu u Uniji od 1974. ostala strana kontinentu, a često je kočila procese jačanje kohezije. Odbijala je monetarnu uniju i usprotivila se užem povezivanju koje su tražile Francuska, Njemačka i Italija. Velika Britanija često je uvjetovala „svoj ostanak u EU“: Tako se za vrijeme mandata Margaret Thatcher geslom „Želim svoj novac natrag“, a danas referendumom, uvijek nastojalo ići u smjeru iznuđivanja povlaštenih odnosa s Unijom.

Zagovornici ostanka Velike Britanije u EU su brojni. Osim Davida Camerona, tu je vođa Laburista Jeremy Corbyn, zatim Liberalni demokrati, Zeleni, sindikati. Velika većina poslovnih menadžera i ekonomista podupirali su ostanak u Uniji. Nacionalističke stranke Walesa (Cymru), Škotske (SNP) i Sjeverne Irske (Sinn Fein) također su zagovarale ostanak. Novine Guardian, Independent i The Evening Standard bili su u taboru Ostani.

Među pristašama Brexita nalazimo političke stranke krajnje desnice poput Britanske nacionalne stranke, UKIP-a Nigela Faragea te Sjevernoirskih unionista. U konzervativnom taboru, 138 zastupnika bilo je za Brexit, uključujući i bivšega gradonačelnika Londona Borisa Johnsona te pet članova vlade Davida Camerona, ministra pravosuđa Michaela Govea i ministra rada Iana Duncana Smitha. Neki predstavnici Laburističke stranke podupirali su Brexit, kao i krajnje lijevi pokreti. U tisku, tabloidi poput The Sun ili Daily Mailpodržavali su Brexit, kao i Daily Telegraph. Pobjeda Brexita znatno je ovisila ne samo o euroskeptičnom glasačkom tijelu nego i o bojazni od masovnih imigracija i gubitka nacionalnog identiteta, koji Britanci smatraju vrlo važnim. EU je predstavljena kao prepreka za politiku selektivne imigracije za izbjeglice s Bliskog istoka, a odbacivanje nedemokratskih i odveć udaljenih tehnokratskih briselskih institucija i odluka, kao i osjećaj napuštenosti ruralnih sredina te društveno ugroženih radničkih siromašnih slojeva, bili su moćni argumenti pristaša Brexita.

Izlazak Velike Britanije iz EU odvijat će se postupno, u nekoliko faza. Treba doduše dodati da je referendum od 23. lipnja samo savjetodavne naravi, a britanska vlada mora zatražiti otvaranje postupka izlaska iz EU na temelju članka 50. Ugovora iz Lisabona. Kako bi pokrenula taj postupak, treba dobiti potporu većine glasova Donjeg doma Britanskog parlamenta (House of Commons), u kojem zasjeda većina pro-EU zastupnika. Članak 50. Ugovora o EU predviđa održavanje pregovora tijekom dviju godina od podnošenja zahtjeva za izlazak. Sve će ovisiti o tome kada će britanska vlada podnijeti taj zahtjev. To bi moglo biti relativno kasno kako bi osigurala maksimalnu koherentnost i konsenzus politike za vlastite postupke. Neki analitičari čak vjeruju da će zahtjev uslijediti tek 2018, što bi značilo da bi trebalo čekati 2020. ili 2022. za njegovu provedbu.

Domino-učinak Brexita

Brexit, koji neki nazivaju „katastrofom“ ili „kataklizmom“, pretežno u globalnim financijskim krugovima, treba sagledati u širem kontekstu opće pobune protiv dalekih tehnokratskih samoprozvanih globalnih elita. Političko iščitavanje Brexita neodvojivo je od uspona francuske Nacionalne fronte, FPO-a u Austriji, Sirize u Grčkoj ili Podemosa u Španjolskoj, pokreta Pet zvijezda u Rimu ili od političkoga fenomena Trumpa i Sandersa u SAD-u. Narodi se više ne prepoznaju u transnacionalnoj oligarhiji, u „fiktivnoj zemlji“ koja je daleko od realne zemlje i svakidašnjih preokupacija radnika, seljaka i osiromašene srednje klase. Brexit zapravo pruža dubinski uvid u početak novoga razdoblja secesionizma i fragmentacije nakon desetljeća „politike proširenja“. U svakom slučaju, Brexit bi mogao otvoriti burno razdoblje domino-efekta: potaknuti jačanje škotskog secesionizma i revidiranje statusa Ulstera (Sjeverne Irske) te Gibraltara. Londonski City kao globalno burzovno središte mogao bi se isključivo koncentrirati na svoju otočku ulogu „fiskalnog raja“ i svjetskog središta pranja novca.

Glede Unije, koja je dosad počivala na ravnoteži snaga između Francuske, Njemačke i Velike Britanije, Brexit će omogućiti rast njemačke gospodarske dominacije, koja sada čini trećinu njezina BDP-a i 40% sveukupne europske industrije. Domino-učinak mogao bi potaknuti druge euroskeptične pokrete diljem Europe u smjeru izlaska iz EU-a: u Slovačkoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Finskoj, Danskoj, Portugalu, Mađarskoj. S druge strane, Brexit bi mogao biti povod da se na temelju dekonstrukcijskog procesa ponovno potakne europska konstrukcija na boljim vrijednosnim i duhovnim temeljima, a ne samo ekonomskim kao dosad. Međutim, europske elite trebale bi prepoznati ono što europski narodi više ne žele i poučene prošlim lošim iskustvima znati same sebe kritički preispitati i poštivati izraženu suverenu volju naroda.

U tom bi pogledu Europa mogla odrediti novo usmjeravanje prema modelu Europe nacija, uvažavanjem načela supsidijarnosti i suverenom vojno-sigurnosnom vanjskom politikom. Pobjeda pobornika Brexita dokazuje kako je djelomično euroskeptična britanska politička elita još impregnirana imperijalnom političkom kulturom, koja se teško odriče ideje nacionalnog suvereniteta.

Iako će EU bez Velike Britanije biti zajednica u kojoj će strateška uloga i važnost Njemačke rasti, SAD će – premda se oslanja na proatlantsku politiku Njemačke – nastojati spriječiti suviše snažnu Njemačku kao gospodarskog i političkog suparnika, pogotovo u pogledu potencijalnog stvaranju geopolitičkoga bloka s osovinom Pariz–Berlin–Moskva. Paradoksalno je da bi mnogi birači za ostanak u Uniji sutra glasali za neovisnost Škotske kako bi ostali unutar EU, no SAD ne bi blagonaklono gledale na odcjepljenje Škotske od Velike Britanije u trenutku kada se otvara pitanje stacioniranja američkih podmorničkih baza u Škotskoj kao protureakcija na jaču vojnu prisutnost Rusije u Europi.

Dok je pažnja medija i europske javnosti uperena na Brexit, na europskom se tlu događaju tektonske promjene u vojno-sigurnosnom smislu, gdje NATO jača svoje vojne kapacitete protiv sve jačeg prodora Rusije na zapadne granice Europe. Glavni tajnik NATO-a stoga je i izjavio kako će unatoč Brexitu Velika Britanija i dalje igrati vodeću ulogu u NATO-savezu.

S obzirom na rastuću nestabilnost, migracijske krize i globalne sigurnosne probleme, kao i prijetnje islamskim terorizmom, uloga NATO-a na području EU jačat će kao temeljni mehanizam suradnje između europskih saveznika i SAD-a. Moglo bi se reći da će NATO s vremenom evoluirati u još jači ujediniteljski čimbenik između zemalja članica EU-a, s obzirom na unutarnja nacionalna suparništva, a u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Na predstojećem samitu NATO-a 8. i 9. srpnja govorit će se i o održavanju sastanka europskih ministara obrane s ukrajinskim čelnicima, a predviđa se i uspostava proširene prisutnosti NATO-a u istočnoj Europi, na rubu Rusije, raspoređivanjem višenacionalnih bataljuna u Baltičkim državama i u Poljskoj. Ujedno je predviđeno jačanje pomorskih snaga NATO-a u Baltičkom i Crnom moru te na Mediteranu. U 2016. proračun NATO-a trebao bi porasti za nove 3 milijarde dolara, što će biti potvrđeno na samitu u Varšavi, gdje će glavna tema razgovora biti proširena suradnja saveza s Europskom Unijom.

Izvor: Vijenac 583