Emocionalna inteligencija – važan segment sveukupne uspješnosti pojedinca

Foto: Shutterstock, arhiva VL

“Emocionalna inteligencija je sposobnost razumijevanja samog sebe i drugih u motivima, radnim navikama i primjena tih spoznaja u upravljanju vlastitim životom i suživotom s drugim ljudima” – definirao je ovaj pojam Daniel Goleman u svojoj knjizi Emocionalna inteligencija.

Kad je riječ o istraživanjima i spoznajama vezanim uz pojam inteligencije treba naglasiti da se do osamdesetih godina prošlog stoljeća priznavao samo IQ – kvocijent inteligencije dobiven rezultatima testova koji su uglavnom propitivali matematičke i lingvističke sposobnosti ispitanika.

1983. godin američki psiholog Gardner razbija taj mit spoznajom da ne postoji samo jedna, monolitna inteligencija nego on u svojoj knjizi Frames of Mind rasčlanjuje taj pojam na spektar od sedam vrsta inteligencije različito zastupljenih i razvijenih kod različitih ljudi. Dvije od tih sedam kategorija; interpersonalna i intrapersonalna inteligencija  postaju temelj na kojem se dalje razvija psihološka misao koja će dovesti do definiranja EQ – emocionalne inteligencije.

Do sredine 20. stoljeća akademskom psihologijom dominirali su bihevioristi u liku B. F. Skinnera koji je smatrao da je jedino ponašanje koje je vrijedno znanstvenog promišljanja ono izvana vidljivo, objektivno. U tom kontekstu se i na sam fenomen inteligencije gledalo kao na objektivno obrađivanje podataka (IQ testovi).

Do pomaka dolazi krajem šezdesetih godina kada se dolaskom kognitivne revolucije  psihologija fokusira na načine na koji naš um registrira i pohranjuje podatke iz vana. Same emocije kao takve i dalje doduše ostaju izvan spektra proučavanja sve dok  psiholog sa sveučilišta Yale,  Peter Salovey, potaknut Gardnerovim promišljanjima, u svojim znanstvenim radovima nije zacrtao i objasnio načine na koje u emocije možemo uvesti inteligenciju.

Salovey u svojoj  definiciji emocionalne inteligencije, temeljenoj na Garderovoj inter- i intrapersonalnoj inteligenciji navodi pet  glavnih područja kroz koje se kod svakog pojedinca emocionalna inteligencija reflektira:

1. Upoznavanje vlastitih emocija – prepoznavanje osjećaja u trenutku kad do njega dolazi.

2. Upravljanje emocijama – prepoznatu emociju treba prilagoditi situaciji.

3. Motiviranje samoga sebe – mogućnost uredotočenonosti i ovladavanje vlastitim postupcima, emocionalna samokontrola.

4. Prepoznavanje emocije kod drugih - empatija, osnovna vještina za ophođenje i uspješnu suradnju s drugim ljudima nemoguća je bez odličnog poznavanja vlastitog emotivnog stanja.

5. Snalaženje u vezama - vještine nesmetane interakcije s drugim ljudima, preduvjet je dobro poznavanje vlastitih i tuđih emotivnih stanja.

Potpuno identično kao i kod Gardnerovih sedam  područja inteligencije gdje smo već ustvrdili da kod pojedinca može jedna vrsta inteligencije biti znatno dominantnija od ostalih, isto pravilo vrijedi i ovdje. Primjerice, pojedinci vrlo sposobni ovladavanju vlastitim emotivnim stanjima mogu biti potpuno bezuspješni u razumijevanju drugih i obrnuto.

Iako za sada, za razliku od dobro poznatih IQ testova ne postoje pisani niti verbalni testovi koji bi procjenjivali nečiji EQ, u svakodnevnim situacijama zapravo vrlo lako prepoznajemo osobe razvijenih emocionalnih interpersonalnih sposobnosti (otkrivaju nam se u uspješnoj ili neuspješnoj suradnji, komunikaciji i ophođenju s drugim ljudima, te u sposobnostima vođenja i organiziranja timova, radnih skupina i slično).

Niti intrapersonalna emocionalna inteligencije nije, samo zato što se odnosi na skriveni, unutranji svijet pojedinaca velika tajna. Lako prepoznajemo ljude koji su sposobni vrlo vješto ovladati primjerice osjećajem trenutnog bijesa od onih koji će ga istog trena ispoljiti u obliku verbalne ili fizičke agresije, prepoznajemo također reakcije ljudi u kriznim situacijama, od onih koji će se izgubiti u osjećaju panike do onih koji će sabrano i smireno držati kriznu situaciju koliko je moguće pod kontrolom aktivno djelujući.

Ukoliko inteligenciju definiramo kao skup svega što je pojedincu potrebno da bi uspješno i ispunjeno živio, uloga emocionalne inteligencije tu nije zanemariva; IQ i EQ postaju jednakovrijedni za uspjeh i samoispunjenje i na privatnom i na profesionalnom području pojedinca.

S obzirom da se pod pojmom inteligencije ne podrazumijevaju samo urođene sposobnosti, nego i vještine koje se tijekom čitavog života razvijaju, intrigantno mi je pitanje koliko je u našem obrazovnom sustavu zastupljeno sadržaja  i nastavnih procesa koji se bave razvojem upravo emocionalnih vještina. Gledajući ovako napamet, dakle samo temeljem iskustva i retroaktivnog promatranja, omjer matematičko-lingvističkih sadržaja u našim školama nasuprot onima kroz koje se razvija emocionalna inteligencija bi bio dobrih 90:10. S druge strane, vjerojatno svatko tko je iskusio razgovor i testiranja koja se provode prilikom natječaja za radno mjesto može posvjedočiti koliko su vještine i sposobnosti koje spadaju u domenu emotivne inteligencije presudne.

Još jedan dokaz da nam je obrazovni sustav opasno zastario? U svakom slučaju tema na koju bi se u budućim raspravama o novim reformama obrazovanja trebalo osvrnuti.