PRIČA ZA LAKU NOĆ : Ti nikada nisi znala

Nasilje nad ženama može biti različito, no gotovo jednako teško kao fizičko, ponekad čak i teže podnošljivo je psihičko nasilje.

“Tko god je smislio ono “batine me mogu slomiti, ali mi riječi ne mogu ništa” nije bio u pravu. Riječi bole i mogu slomiti osobu iznutra jednako kao što batine mogu slomiti kosti. Ljudi podvrgnuti verbalnom zlostavljanju mogu se toliko naviknuti na to da izgube osjećaj vrijednosti ili uopće osjećaj da zaslužuju ljubav.”
(A.Pastuović)

TI NIKADA NISI ZNALA

Kiša. Dosadna, jesenja. Oko rupe sabijena tijela lagano su se počela razilaziti. Cvilj, cvilj – zvuk lopate koja se zabija u zemlju parao mi je uši. Kada je prvi busen udario o škrinju, začuo se jauk brzo utišan.
Stezao sam šake u kožnoj jakni. Sad mi se činilo da sam došao nekako prekomotno obučen, ali jebiga, tko će misliti o svemu. Tko je mislio – nema ga više.

Gotovo optužujuće sam pomisilo – “Ti si kriva”.

Kad bolje razmislim, to je rečenica koju sam ti u zadnje vrijeme najčešće i govorio. Znači – jesi bila kriva. Evo, još prije dva dana, u toplom krevetu, ležala si lica naslonjenog na jastuk i gledala me. Lijepo sam ti rekao kako ne podnosim da me gledaš tako kao da sam nešto napravio. Ne osjećam se onda dobro.

Ti si rekla da se zbog onoga što radim ni ti ne osjećaš dobro.
E pa lijepa moja, prestar sam da se mijenjam. I ne želim. Zbog čega bi se mijenjao kada mi je ovako fino?
Zašto sam to onda od tebe tražio? Ne znam sada odgovor na to pitanje, nemoj mi kvariti dan.
A danas je baš usran dan.

Nije mi se gledalo u rupu, ali bojao sam se da ću se, ako podignem pogled, susresti s nekim optužujućim očima. Pa sam gledao dolje, negdje pored.
Po vijencima i aranžmanima.
Došlo mi je da se nasmijem. Da se možeš dignuti, a ne možeš, zabranila bi da se stavi ijedan. Osim možda onog boje marelice. Ne voliš kič i šarenilo. Ali vidiš, ne možeš tu ništa. To je ono što sam ti govorio stalno, a ti nisi željela slušati – nekada ne možeš napraviti ništa i trebaš se pomiriti s time.
Ali ti to nisi mogla zar ne? Nisi tu gubicu jednostavno mogla držati zatvorenu. Pa da.
I? Je’l vidiš sad? Samo si napravila problem.
Mislim, ne meni, o ne!

Pa barem žena ima kao salate. Udovica, razvedenica, usamljenih. Zapuštenih i nedojebanih. Samo čekaju da se kao ajkule bace na mene.
I no, no! Znam što bi rekla! Da su to očajnice.
Pa gle, našla bi se sigurno i neka dobra. Mlada. Željna iskusne ruke.
I opet znam što bi rekla – da ću to morati platiti. Pa što? Neka platim. Svako zadovoljstvo košta. Mogu si priuštiti.
Podigoh ovratnik jakne. Baš dobro puše, reže do kostiju.
Da si ovdje, ne bi me ovakvog pustila van. Zapravo, ti i jesi ovdje.
Gledao sam dok su te stavljali. Nisi spadala u male žene, a opet, nekako si djelovala sitno. Kao da ležiš u prostranom krevetu, a ne u malom sanduku. Kao da si se smanjila, skupila.

Negdje sam pročitao da čovjek u smrti izgubi 63 grama.
Pitam se, je li to težina duše? Ako jeste, nisi ništa izgubila. Bar ne tada.
Rekla si puno prije da sam ti izvadio dušu. Kao da je mene i zanimala tvoja duša. Što bih s njom?
Gotovo sadistički sam uživao gledajući kako ti se gasi svjetlost u očima kada bih ti na pitanje – volim li te -odgovorio – “Ne”.
Priznajem, nisi tražila puno. Ali priznaj i ti, nikada ti ništa nisam niti obećavao. To što si ti izgradila kule u zraku, ne bi trebao biti moj problem, zar ne?

Nije li dovoljno što smo živjeli pod istim krovom? Smijali se istim stvarima?
Nije li nam bilo zabavno? Pa i kada si bila dosadno tužna, znao sam ti reći – “Dobro se jebeš kada plačeš”.
I nisam se žalio, ne. Imao sam svoje navike i dobro si se prilagodila njima. Nisi pravila probleme oko veliki stvari. Uvijek oko glupih sitnica.
Pa što ako sam zaboravljao rođendane i godišnjice? Koga to još boli?
Baš si tako…Djetinjasta.

Onda za Božić, ostavio sam ti novce pod jelkom, a ti si se još uvrijedila, nisi ih htjela uzeti. Kada sam te gotovo natjerao, već si ih sljedeći tjedan pošla potrošiti. I kada sam te spriječio u tome, opet si se rasplakala. Pa tko bi tebi udovoljio?
Toliko sam toga napravio za tvoje dobro. Samo tvoje!
Oslobodio sam te takozvanih prijateljica. Nazivkuša i tračara.
Opće je poznato da su žene uvijek bile ljubomorne na sreću druge žene.
I da su sretne samo ako je ova druga nesretna. Da mogu dijeliti svoje glupe savjete i nazovi suosjećanje. Prijetvorne gadure.
I onda kada sam ti uskratio novce za ona tvoja platna, bilo je samo radi tebe! Toliko je korisnijeg posla od glupog mazanja.
I ne znam odakle ti ideja da si TI slikar? Hahahaha. Danas se svaka budala naziva umjetnikom.

Toliko toga, toliko…. A ti mi sada ovako vraćaš? Prokleta bila!
Evo, počinje jače padati. Odoše svi, hvala Bogu. I ja ću sad.
Nema svrhe stajati tu, ionako te neću podići.
Idem kući. Našoj. Zapravo, sada mojoj.
Jer tebe više nema.

Kako si mi to mogla napraviti? KAKO? Izdajico!!!
Idem polako. Prokleta, prokleta kiša. U očima.

 

Tanja Belobrajdić/Hrvatsko nebo