Evolucija liberalizma ( i “konzervatizma”)

by

Steve Burton (citirajući Davida Fruma) opisuje neke od jezivih događaja u Velikoj Britaniji vis-à-vis rastućeg sukoba između antidiskriminacijskih zakona i vjerske slobode. Jezivo, ali nimalo iznenađujuće. Razvoj događaja ilustrira obrazac koji je karakterističan za liberalizam dok polako razvija implikacije svojih temeljnih pretpostavki.

Na optužbu kako se liberali zalažu (ili barem na temelju njihovih načela da bi se trebali zalagati) za X [ gdje je X = legaliziranje pobačaja, liberalizacija zakona o opscenosti, zabrana pušenja na privatnom vlasništvu, legalizacija “istospolnih brakova”, stavljanje van zakona javno zagovaranje tradicinalnog spolnog morala, itd. itd.], standardan odgovor liberala prolazi kroz pet faza ( a između svake faze potrebno je nekih 5-10 godina, iako je ponekad ta tranzicija puno brža).
Ovo su faze:

1. “Ma dajte, molim vas. Samo bi potpuni desničarski luđak mogao izražavati zabrinutost oko takvih paranoidnih i smiješnih stvari – ‘ko zna za što ćete nas još optužit!”

2. “Pa, ne bih baš zagovarao X. Unatoč tome, mislim da moramo biti otvorenog uma o takvim pitanjima. Nekad davno su ljudi bili i protiv zabrane ropstva…”

3. “Čujte, neke druge zemlje imaju X već godinama pa nije došlo do kraja svijeta. Ali ne, moramo priznati da ova nazadna zemlja vjerojatno još nije spremna za X.”

4. “Naravno da se zalažem za X – pa to je i prema ustavu ove zemlje! Samo desničarski luđaci se mogu protiviti tome.”

5. “Gospodine, dođite s nama na razgovor u policijsku…”

S obzirom na neke ozbiljnije prijetnje vjerskoj slobodi koje opisuje Frum, vjerojatno smo mi u SAD-u u drugoj fazi, ali s obzirom na brzinu kojom je “istospolni brak” skočio iz prve do četvrte faze, ne bih se čudio da američki liberali počnu za nekih pet do deset godina zazivati ograničenje vjerskih organizacija da “diskriminiraju” prilikom zapošljavanja ili da javno uče doktrine koje mogu biti uvredljive prema “seksualnim manjinama”. (Teoretski temelji već postoje za takvo nešto, recenzija knjige Identity in Democracy.) Radi se o neizbježnom koraku ukoliko neki liberalni zahtjevi dožive ozbiljniji napredak.
Srećom možemo se osloniti na naše konzervativce koji će nas obraniti od toga, i koji će preokrenuti te liberalne trendove, zar ne?
Pa, naravno da ne. (Ne morate se odmah uzrujavati, samo se se malo našalio.) Konzervativci – ili možda točnije “konzervativci” (s obzirom da skoro ništa nikada nisu uspjeli konzervirati, osim ako je nekako novac uključen u cijelu priču) – izgleda također prolaze put od pet faza.

Faze su:

1. “Zapamtite moje upozorenje: da je po njihovom, nametnuli bi nam svima X! Tim luđacima se moramo oduprijeti svim snagama.”

2. “Začuđujuće, ali sada se i vodeći liberali zalažu za X! Srećom, radi se o političkom samoubojstvu.”

3. “X sada već postoji u mnogim državama. Potrebno je da se i mi konzervativci prilagodimo novoj sumornoj situaciji.”

4. “Kada malo razmislite, X uopće nije tako loš. Ponekad je promjena dobra, sjetite se samo ropstva…”

5. “Ne, nemojte tako, ja sam se uvijek i zagovarao za X. Izgleda da ste me zamijenili sa nekim fundamentalistom, ali svi znaju da naša stranka nema ništa sa takvim luđacima…”

Ne, nije slučajno da stranke imaju status kakav imaju…
Malo sam prilagodio tekst našoj situaciji, izvorni članak ovdje (sa pripadnom diskusijom u komentarima).
izvor: katoliksdnakace