Majka Hrabrost za života je kazivala ovako:

“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”.

Prigodom Dana državnosti 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljićredom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Ovi dani u lijepoj našoj, kojoj je Kata Šoljić poklonila dio sebe, obiluju nekim čudnim događajima, koji se njoj ne bi svidjeli kao što se ne sviđaju niti nama.  Pored mnoštva tema za koje se slobodno može reći da su objavljene s rušilačkim namjerama na jednom portalu je bilo objavljeno lijepo sjećanje na Katu Šoljić, ugodno iznenađenje!

Što mislite bi li Kata bila sretna da čuje kako se i dan danas na ovim prostorima nitko ne upita:” Tko je čist da prvi baci kamen?”  Kao što se nije niti ona pitala, ali nije niti bacila kamen, za razliku od nas, nego je pozivala na mir.

Dobar nam je onaj tko ima bujniju maštu da prvi zakuca kakvu ružnu riječ u napadu ili kontranapadu, sasvim je svejedno. Mislite li da je Kata dala sinove  da mi uniformiramo djecu u uniforme, umjesto da svojim primjerom pokušamo formirati potomke. Zgodno je uniformom pokušati sakriti klasne razlike, pokašati pobrati glasove birača ili nešto treće … Samo što se ne može sakriti istina, isto kao što niti osmijehom ne možete prekriti tugu. Svi su nam primjeri isti i sve teme su nam iste, samo im je pakiranje različito. Dok se mi kao ovce klanjamo na prvi zvižduk pastira koji zviždi kroz naslove u medijima, a pojma nema komu i zašto zviždi, a još manje kuda svoje ovce vodi.

Kata je bila nepismena. Nije joj pismenost bila potrebna, kao što nije potrebna niti nama u školi života. Škola života se uči i kad jesi i nisi pametan, ružan i lijep, bogat i siromašan…škola života je ovdje i sada i za sve.

Nadalje, pojašnjavala je Kata ljudima kako je škola života, škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i svoju obitelj.

Nikada nećemo saznati što je sve mislila pod time, ali možemo barem sagledati kakav osjećaj u nama bude njezine riječi. Vi pokušajte za sebe, a ja ću iznijeti svoj zaključak.

Za vrijeme rata nisam razumijevala što se događalo, nisam bila izložena velikim opasnostima, tako da ne nosim rane na srcu. Kasnije u odrasloj dobi rat kao energija bila je jedna od tema mojih proučavanja, tako da sam spoznala sljedeće: Kada postoji vanjski i vidljivi neprijatelj, svi se uključuju da zaštite zajednicu, i to je prirodni instinkt čovjeka. Brojni su svjesno otišli znajući da postoji šansa kako se neće vratiti. Dakle, postojalo je zajedništvo. Tako činimo i dan danas. Kada obitelj ima vanjskog neprijatelja članovi se ujedinjavaju u obrani, kada nema, uglavnom nemir vlada.

Duh zajedništva je bio toliko moćan i ispunjavajuć da je mogao pobrisati suze svim majkama koje su izgubile sinove ili kćeri u duhovnu svrhu obrane domovine. Puno toga je duh zajedništva imao snage ublažiti, oprostiti, razumijeti, učiniti nevidljivim i opravdavajućim, samo da ostane na snazi. Vanjski neprijatelj nam je probudio našu čežnju koju nosimo u sebi, čežnju za zajedništvom. Ljudsko biće teži zajednici jer duboko u sebi osjeća da smo svi Jedno, da potječemo iz Jednog, i da ćemo se vratiti u Jedno.

Kada je rat završio duh zajedništva se povukao na neke druge čistije čistine. Golim okom se vidi da on ovdje više ne živi. Ne postoji vanjski neprijatelj pa čovjeku postaje prirodno tražiti i naći neprijatelja u vlastitoj zajednici. Neprijatelj mora negdje biti. Naš unutarnji neprijatelj uvijek živi. Taj neprijatelj je naše neznanje da smo svi Jedno. Kada bismo to razumjeli nikad ne bismo napali bližnjeg, to je napad na nas same. Nikad ne bismo imali rušilačku misao, njome rušimo svoje i tuđe živote. Njegovali bismo misao Zajedništva, Blagostanja i Napretka.

Kata je s malo riječi kazivala puno o ljubavi i puno o čovjeku. Ostavila nam je u nasljeđe lekciju o ljubavi: “Sve će nas u školi života sam život podučiti o ljubavi za svoje bližnje i svoju obitelj”.  

Za to znanje ne trebate znati ništa, biti nitko, i ne pročitati ništa, život će vam servirati lekcije o ljubavi. Zbog te spoznaje se i nalazimo na životnom putu.

Kata nam je ostavila u nasljeđe lekciju o čovjeku koju je sažela svojim riječima u žrtvu za obitelj. To je misao o zajedništvu.

Što smo naučili? Imamo li misao o zajedništvu i širenju ljubavi. Ili sada kada nema vanjskog neprijatelja imamo misao o razaranju i podijeljenosti, a prožetu potragom narcisa za ljubavlju.

Kata je ostavila trag iza sebe. Hoćemo li i mi?  Mi koji živimo u ruku na srce puno zahvalnijim uvjetima. Zahvalnijim uvjetima za misliti, činiti i djelovati. Hoćemo li i mi ostaviti traga i pokazati primjerom svojoj djeci da je srce naša uniforma, uniforma u kojoj smo uvijek čisti u zajedništvu s drugima….  Zajedništvu koje gradimo s dobrim namjerama.