More strpljenja

o-WOMEN-AT-WORK-facebook

Je li doista potrebno više razuma nego mudrosti da bi se odgajalo djecu? O tome bi se dalo razgovarati. U svakom slučaju, sigurno je da treba beskrajno mnogo strpljenja: s djecom, ali i s nama samima, s drugima, pa na neki način čak i s Bogom.

»Tko se teško srdi, bolji je od junaka«, stoji u Mudrim izrekama (16,32). Strpljenje je, dakle, važnije od sjajnih djela. Pa ipak, strpljenje najčešće ostaje neprimijećeno. Mogli bismo čak reći da je značajka strpljenja da ga se ne primjećuje. Gledajte oca koji svom sinčiću pokazuje kako zavezati vezice na cipelama: ako je strpljiv, uzet će si vremena da bi djetetu pokazao kako to učiniti, dat će mu priliku da nekoliko puta pokuša samo, ponovno će mu objasniti i hrabrit će ga. Izgledat će da nema nikakva drugog posla u životu, i dijete ne će primijetiti napor koji otac ulaže. Kad bi taj otac pokazivao koliko ga taj napor stoji tjerajući dijete da požuri ili pokazujući nervozu, to više ne bi bilo strpljenje nego nestrpljivost koju pokušava nadvladati.

Strpljenje se ne svodi na svladavanje nestrpljenja. Od nestrpljenja možemo prekipjeti. Ako uložimo snagu volje, možemo se suzdržati kao što se stavlja poklopac na ekspres-lonac. Naizgled je sve u redu, ali unutra sve vrije: samo što ne eksplodira. Ako ne dopustimo da dođe do eksplozije, može doći do implozije, drugim riječima, svoju ćemo ljutnju i nestrpljenje usmjeriti protiv sebe samih. To onda može izgledati kao strpljenje, ali nije, jer će se naše nestrpljenje prije ili poslije iskazati − prema unutra ili prema van − i napraviti štetu.

Strpljenje se ne postiže snagom volje. Njega treba primiti, ono je plod Duha Svetoga. »Po Duhu živite (…). Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.« (Gal 5,16.22)

Ako želimo biti strpljivi prema djeci, počnimo s time da u Božje ruke predamo sve: njihov odgoj, njihovu budućnost, ono što za njih želimo, svoje nade i poteškoće, sve što čini naše roditeljsko poslanje.

Strpljivost se živi u sadašnjosti, baš kao i ljubav. Strpljivost nas čini potpuno »nazočnima u sadašnjosti«, dok nam nestrpljivost onemogućuje da okusimo sadašnji trenutak. Zbog nestrpljivosti žalimo što budućnost još nije nastupila. Strpljivi su Geoffroy i Nicole koji se raduju svakom, pa i najmanjem uspjehu svoje kćeri Bénédicte, djeteta s teškoćama u razvoju , pa ne gube živce zato što napredak nije brži i spektakularniji. Strpljiva je Sylvie koja svim srcem sluša svoju petnaestogodišnju kćer koja joj se povjerava, a već je 18 sati i na večeru im dolazi dvanaestoro gostiju.

Strpljenje se ne može odvojiti od predanja Božjoj providnosti. Zašto smo nestrpljivi? Vrlo često zato što se bojimo. Bojimo se da naša djeca nisu sretna, bojimo se da se dobro ne razvijaju, bojimo se da ne ćemo uspjeti u svojem roditeljskom poslanju, bojimo se da ne ćemo izdržati teškoće, itd. Ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da je naše nestrpljenje vrlo često vezano uz nedostatak povjerenja. Htjeli bismo već biti pobjednici zato što negdje u dubini ne vjerujemo da ćemo pobijediti. Nestrpljivi smo i zato što želimo uspjeti na svim poljima: želimo i Boga i novac, i uspjeh svojih planova i kraljevstvo Božje. Srce nam je nemirno jer je podijeljeno.

ObiteljStrpljenje nije pasivan stav: ono nije sjedenje skrštenih ruku i čekanje obraćenja ili napretka. Ono je hrabrenje, praštanje, nježna i suosjećajna pratnja. Strpljenje je suprotno od rezignacije.

Biti strpljiv znači nadati se, u potpunosti živjeti Božju sadašnjost jer znamo da smo uskrsnuli s Kristom i da smo već pobijedili.

Biti strpljiv znači uzeti vremena i živjeti sadašnji trenutak koji nas potpuno ispunjava jer nam se Bog daje u punini. Biti strpljiv znači kroz pogrješke, padove, pa čak i kroz grijeh vidjeti znakove milosrđa našeg Boga koji je zauvijek pobijedio zlo i smrt.

Ali kako biti strpljiv iz dana u dan? Kako ostati strpljiv kad nas snađe umor na kraju radnog dana ili kad nas dijete ni dvadeseti put ne posluša, i uvijek se ponaša jednako?

Budimo najprije strpljivi sa samima sobom. Prva osoba prema kojoj moram pokazati strpljenje sam ja sâm. Ako sebe ne prihvaćam onakva kakav jesam, sa svojom sporošću, novim padovima, nedostatcima i ograničenjima, ne ću moći prihvatiti ni druge.

Biti strpljiv sa samim sobom ne znači postati ohol: »Baš sam dobar ovakav kakav jesam!« Ne: ja sam grješnik i nisam sretan što sam takav; biti strpljiv sa sobom znači činiti Božju volju, jer je i sam Bog strpljiv. Da bismo postali strpljivi, trebamo uzeti vremena za molitvu, posebno kad smo napeti, nervozni, kad su nam dani prepuni. U molitvi mogu biti u potpunosti ono što jesam, u miru. Božji pogled pun ljubavi daje mi mogućnost prihvatiti sebe onakva kakav jesam, blago i strpljivo.

Umor je prvi neprijatelj strpljenja. Svi znamo da sve ono što napada i uznemiruje organizam smanjuje granice strpljenja. Znajmo to i računajmo s tim. Naše duševno stanje je u dubokoj vezi s našim tjelesnim stanjem. Što smo napetiji i umorniji, to više umjetno nagomilavamo razloge za napetost i umor.

Kolike se majke živciraju i viču na svoju djecu – i tako izazivaju još veću viku – zato što su iscrpljene? Prepoznati svoje granice i reći: »Ne mogu više« ne znači nemati vjere. To je bolje nego stiskati zube sve dok ne puknemo ili donositi lijepe odluke o strpljenju kojih se ne ćemo moći držati jer je to nemoguće. Suočimo se s problemom i učinimo nešto konkretno da ga riješimo: više spavajmo (neka brdo rublja čeka na glačanje i neka obveze u župi pričekaju), potražimo pomoć od drugih koliko je to moguće (neka o tome razmisle muževi koji nisu baš uvijek svjesni u kojoj im je mjeri žena preopterećena), jednom tjedno pošaljimo djecu nekomu i uzmimo slobodan dan da budemo sami, itd.

Buka može štetiti strpljenju. Ako ju ne možemo izbjeći, možemo je barem smanjiti. Oni koji žive u gradu mogu si priuštiti dvostruke prozore. Unutar obitelji možemo se jednostavno dogovoriti da ćemo vrata zatvarati tiho, da ćemo podizati stolice umjesto da ih vučemo, da ćemo smanjiti jačinu glazbe i da ćemo razgovarati bez vikanja. U tim je stvarima roditeljski primjer vrlo zarazan: ako roditelji viču, djeca će vrištati, i obratno.

Strpljenje je zahtjevno, ali ono traži da se stvari odvijaju jedna po jedna. Kad dijete uči hodati, čini to korak po korak… I tako, korak po korak, postaje sposobno prelaziti velike razdaljine. Tako se raste: ništa ne ide odjednom, ne možemo nikad imati »sve odmah«. Ako se nešto događa brzinom munje, to je zato što je bilo pripremljeno na nevidljiv način: sjeme koje je palo u zemlju klija u tišini prije nego što iz njega izađe divna biljka. Prečesto želimo forsirati rast sjemena: od svoje djece tražimo previše, prerano i prebrzo.

Biti strpljiv znači iskazati povjerenje: »Znam da ćeš uspjeti, daj si vremena«. Katkad se treba nadati i u beznadnim situacijama: mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju u tom nam smislu daju divne primjere. Dok hodaju korak po korak sa svojim djetetom, dok se s jednakom energijom opiru i malodušnosti i lažnoj nadi, oni čine čuda tamo gdje najveći stručnjaci odustaju.

Biti strpljiv znači oprostiti »sedamdeset sedam puta sedam«, kao što nam Bog oprašta. To znači ponovno početi nakon svakog neuspjeha, ustati nakon svakog pada, ne prepustiti se obeshrabrenju. Naša djeca, posebno u razdoblju adolescencije, imaju beskrajnu potrebu za našim praštanjem i hrabrenjem: »Znam da ti vrijediš više od toga. Računam na tebe. Imam u tebe povjerenja«.

Istina je da je naše povjerenje svaki dan na teškim mukama. Usmjerimo se uvijek prema Onomu koji je izvor svake ljubavi, da bi nam dao sve blago strpljenja. Našoj je djeci potrebno da bi mogla radosno rasti.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum) – bitno.net