“U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.”
(Papa Ivan Pavao II u Mariji Bistrici,
3. listopada 1998. godine)
„Nitko nema moralno pravo nazivati se
antifašistom, tko nije istodobno antikomunist”
Hannah Arendt
Rimski papa Ivan Pavao Drugi (građansko ime Karol Jozef Wojtyla) bio je izvan svake sumnje moralna vertikala čovječanstva XX stoljeća. Činjenica je to koju nitko dobronamjeran neće ni pokušati osporiti, neovisno o tomu je li riječ o vjerniku ili ne.
U svome 27 godina dugom pontifikatu, svojim je djelom dokazao kako je uvijek na strani potlačenih i obespravljenih, onih koji trpe i podnose teror i nepravdu.
Papa “putnik” (kako su ga s pravom zvali), putujući izvan Italije prešao je više od milijun kilometara ( što odgovara trostrukoj razdaljini između Zemlje i Mjeseca), posjetio 120 zemalja (neke i vise puta), obišao 700 gradova, održao 2.400 službenih govora, poslao nebrojene apele, molbe, molitve – i sve to u ime čovjeka, njegovog dostojanstva, mira i slobode. Ostat će zapisano kako je u razdoblju od samo 10 godina (od 1994. do 2003.) Hrvatsku posjetio tri puta i Bosnu i Hercegovinu dvaput (1997. i 2003.), nastojeći ublažiti ratne patnje i iskazati suosjećanje sa žrtvama.
Biskup u bijelom, Ivan Pavao Drugi proglašen je svetim 9 godina nakon smrti i ostaje zapamćen kao karizmatik koji se s uvažavanjem odnosio prema svakom ljudskom stvoru, koje god vjere, rase i nacije bio. Pružao je ruku svim religijama, nastojao smekšati srca i najtvrđih diktatora, oprostio je i onome koji mu je htio oduzeti život…
Kad takav autoritet izrekne svoj sud o bilo čemu, pa i o razdobljima zla koja su pogađala čovječanstvo, onda to možemo gledati jedino u svjetlu istine i pravde, jer Ivan Pavao Drugi bio je vjerni sljedbenik Krista, a Božja riječ i istina bili su ideali kojima je služio.
“Ne bojte se” – bile su prve riječi koje je naš svetac Ivan Pavao Drugi uputio narodu okupljenom na Trgu Svetoga Petra, kad je 22. listopada 1978. godine izašao pred njega kao novoizabrani Papa, poglavar Rimske crkve i Kristov namjesnik na Zemlji.
On se nije bojao i hrabro je kročio svojom stazom slijedeći Spasitelja i imajući uvijek na umu Njegove riječi:
“Ja sam put, istina i život”.
Tako nam je na najbolji način pokazao da se ne smijemo bojati istine, jer ona oslobađa čovjeka, a laž ga drži zarobljenikom.
Znamo li, uz sve to, da je naš svetac Ivan Pavao Drugi bio suvremenikom i svjedokom triju totalitarističkih sustava koji su bili usmjereni i protiv Boga i protiv čovjeka, te da je u rodnoj Poljskoj i sam prošao teška iskušenja progona samo zato što se zalagao za prava puka, onda riječi citirane na početku ovoga teksta koje je izgovorio 3. listopada u najvećem hrvatskom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici u homiliji povodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca pred vise od pola milijuna vjernika, dobivaju svoje puno značenje.
Sveti Otac nije to izrekao slučajno, baš tada i upravo u Mariji Bistrici.
I onaj kojega je proglasio blaženikom svoj je svećenički poziv proveo trpeći nepravdu i teror najprije nacizma i fašizma, a potom komunizma. Nepravedno progonjen, oklevetan, optužen, osuđen i zatočen, mučenik i sluga Božji kardinal i blaženik Alojzije Stepinac, ostao je trajni uzor svome hrvatskom narodu i svim kršćanima, kako se živi i umire za vjeru i Krista.
Zlo je upereno i protiv Boga i protiv čovjeka i nema te ideje ili ideologije koja može služiti kao opravdanje za činjenje zla – to su poruke koje nam šalju i Ivan Pavao Drugi i Alojzije Stepinac, ali i mnogi drugi humanisti koji ne pripadaju kršćanskom i katoličkom vjerskom krugu i svjetonazoru.
Hannah Arendt i njezino shvaćanje zla
Filozofkinja, sveučilišna profesorica i znanstvenica židovskog podrijetla Hannah Arendt, čija je cijela obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama progonjena od Gestapoa, najveći dio svoga produktivnog životnog doba posvetila je izučavanju fenomena zla i totalitarizama.
Njezino najpoznatije, kultno djelo koje se s pravom smatra filozofsko-političkim klasikom, jeste knjiga Izvori totalitarizma koja se pred čitateljima pojavila daleke 1951. godine i odmah izazvala golemu pozornost i znanstvene i šire čitalačke javnosti.
Knjiga je tematski podijeljena u tri cjeline: prva obrađuje antisemitizam u Srednjoj i Zapadnoj Europi tijekom XIX stoljeća, druga europski kolonijalni imperijalizam od 1884. godine do Prvoga svjetskog rata, a treća je posvećena funkcioniranju totalitarističkih pokreta, poglavito onih u nacističkoj Njemačkoj i staljinističkoj Rusiji.
U razmatranju uzroka i geneze pojava totalitarizma kao nesumnjivog zla koje u svojoj srži sadrži nasilje i destrukciju, Hannah Arendt teme obrađuje iscrpno i sustavno, s ozbiljnošću znanstvenika koji je svjestan njihove važnosti i stoga zaključke ne donosi naprečac i ishitreno. Tragajući za korijenima totalitarne svijesti i razvojem pokreta koji su njezini nositelji, ona posebnu pozornost usmjerava na preobrazbu klasa u mase, ulogu propagande – kao pokretača masa i uporabu terora – ključnog elementa u sustavu totalitarističke vladavine.
Mada se pojavilo prije punih 66 godina, ovo kapitalno djelo i danas se smatra izuzetnim postignućem sjajne teoretičarke za koju se (ne bez razloga) kaže kako je kao nitko do sada duboko, analitički, bez predrasuda i ograda, nepristrano i znalački, vođena isključivo težnjom za spoznajom i istinom, uspjela prodrijeti u samu srž prirode totalitarizma i objasniti ono što je dugo ostajalo nedorečeno ili se iz razno-raznih razloga skrivalo.
U knjizi Eichmann u Jerusalemu – Izvještaj o banalnosti zla, ona iznosi svoju tezu o banalnosti zla koja je kod nekih povjesničara i publicista, (poglavito onih koji se bave pitanjem Holokausta) izazvala oprečne reakcije.
U čemu je nesporazum i kako je autorica uopće došla do ove teze?
Promatrajući jednoga od najvećih ratnih zločinaca nacističkog režima odgovornog za milijune žrtava, Adolfa Eichmanna (s čijeg je suđenja u Nurnbergu izvještavala za list The New Yorker), Hannah Arendt ne uspijeva zamijetiti nikakve sociopatske crte njegove ličnosti niti bilo što drugo što bi ukazivalo da je riječ o psihički poremećenoj, bolesnoj ili asocijalnoj osobi; naprotiv, po svemu, Eichmann je djelovao kao jedan sasvim normalan prosječan čovjek kojega se ni po čemu ne bi moglo izdvojiti iz milijuna sličnih koji žive običnim obiteljskim životom. Jedina osobina koja se isticala kao izražena značajka njegove ličnosti bila je “plitkost”, odnosno, nedostatak sposobnosti dubljeg promišljanja i prosuđivanja.
I upravo je to od njega kao i od tolikih drugih stvorilo poslušne birokrate koji su u uvjerenju da rade ono što je korisno za državu i narod bili pripravni bez pogovora učiniti sve: pa i milijune nedužnih poslati u smrt.
Upravo analiza Eichmannovog slučaja, kod Hanne stvara uvjerenje, da za počinjenje zla nije nužno potrebna zločestoća, niti jedinka koja to čini mora biti patološki bolesna, zatrovana mržnjom i sl. Za zločine (pa i masovne), sposobni su i obični ljudi, oni koji se ni po čemu ne razlikuju od nas ostalih.
Ona, dakle, zaključuje:
“Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo.“
Rasprave koje je pokrenula knjiga i kontroverze ispletene oko nje, zasjenili su, nažalost, ono najvažnije, a to je njezina temeljna vrijednost.
Eichmann u Jerusalemu – Izvještaj o banalnosti zla, djelo je filozofije morala koje u središte pozornosti stavlja sudbinu savjesti kao moralne sposobnosti u razdoblju sveopćeg rasapa moralnih vrijednosti i normi. Eichmann se dragovoljno stavlja na raspolaganje nacističkom režimu i služi mu bez ostatka; on nema moralnih dilema i ne osjeća grižnju savjesti, čak što više, uvjeren je da je unaprijed oslobođen svake odgovornosti jer je dio jedne organizacijske strukture koja djeluje na temelju donesenih zakona.
Dakle, u ovom slučaju nije u pitanju indoktrinirani partijski aparatčik niti fanatik opsjednut nekim “višim ciljem”; on je samo glup, ograničen i nesposoban dublje promišljati – za njega je sasvim normalno da se pokorno pridržava propisanih zakona i on ne ulazi u razmišljanje o njihovoj opravdanosti, moralnosti, niti to promatra u kategorijama dobra i zla. Bijeg od suočavanja sa stvarnošću ujedno je i izbjegavanje suočavanja s pitanjem moralnosti vlastitih postupaka, što vremenom dovodi do postupnog atrofiranja moralnih imaginacija koje na kraju potpuno nestaju.
Za nastanak i funkcioniranje zločinačkog sustava (ili režima), dakle, dovoljna je bespogovorna poslušnost izvršitelja zločina, dok je sasvim sporedno posjeduju li oni patološke karakterne crte ili ne – i to je paradoks banalnog izvršitelja koji uzrokuje ekstremno, moralno i etički potpuno neprihvatljivo zlo, ne iz uvjerenja, zbog svoje patološke naravi ili mržnje, nego iz razloga slijepe pokornosti.
Eichmann je (prema riječima tužitelja u Nurnbergu) “morao biti svjestan zločinačke naravi svojih postupaka”, kao i sve druge “normalne osobe”, ali poput desetaka tisuća drugih nije se ponašao normalno.
Nacistički, fašistički i komunistički totalitaristički režimi nisu mogli provesti svoje nakane bez angažiranja milijuna normalnih ljudi i bez političke moći koju su ostvarivali kroz državne i društvene organizacije i institucije. Tako su progresivno širili krug sudionika u vlastitom zločinačkom projektu dok se na kraju (pod utjecajem propagande i instrumenata prisile) nije stvorila kritična masa koja je poput riječne matice slijedila vodstvo. Samo rijetki uspijevali su se oduprijeti.
Eichmann je na neki način ogledni primjerak “normalnih” ljudi koji su totalitarističkom zlu i užasu što ga je svijet proživio u XX stoljeću dali svoj doprinos, čak i u tako (sa stanovišta zdravog razuma) teško pojmljivim masovnim zločinima kao što su pokušaji istrebljenja čitavih naroda.
Zamku banalnosti zla, a time i sudbinu ponavljanja pogrješki iz prošlosti možemo izbjeći samo ako shvatimo kako je svaki totalitarizam zlo – bio on lijevi, desni, nacionalni, internacionalni, komunistički, nacistički, fašistički, odnosno, da su podjednako štetni i opasni svi totalitarizmi, neovisno o tomu skrivali se iza “liberalizma”, “socijaldemokracije”, “republikanizma”, “konzervativizma” ili suvremenog trenda “globalizacije” pod krinkom “zaštite ljudskih prava”, “razvoja demokracije” i “progresa”.
Tragajući za vlastitom slobodom i duboko promišljajući o korijenima zla koje stoji na putu istinske ljudske sreće, Hannah Arendt nam je u ostavila u naslijeđe jednu objektivnu i smislenu, logičku teoriju čijom primjenom dolazimo do spoznaje da je SVAKO ZLO ZLO, SVAKO NASILJE NASILJE I DA NI JEDNA IDEOLOGIJA, MA KAKVIM SE FRAZAMA SLUŽILA I NEOVISNO U IME KAKVIH CILJEVA DJELOVALA, SVOJIM MANIFESTIMA, PROGRAMIMA I PROPAGANDNIM FLOSKULAMA NE MOŽE POKRITI I OPRAVDATI ZLOČINAČKU PRAKSU UBIJANJA MILIJUNA LJUDI.
Politika i javni poslovi morali bi biti u službi općeg dobra, ili kako nam ona poručuje: “Smisao politike je sloboda”; ako to ne shvatimo i ne uvažimo kao činjenicu i dalje ćemo se vrtjeti u začaranom krugu banalnosti zla i moguće vladavine totalitarizma, neovisno o tomu u kojoj se on formi, ideologiji ili svjetonazorskom obliku pokušava nametnuti.
Totalitarizam pod krinkom “demokracije” i “ljudskih prava”
Ne zaboravimo da se danas susrećemo sa sasvim realnom opasnošću od “liberalnog”, “globalnog” ili “korporacijskog” fašizma – kako mnogi definiraju pokušaje svjetskih centara moći (oličenih u bankarskim institucijama velikim korporacijama i elitama politički i vojno najmoćnijih svjetskih sila) da uspostave jedan jedinstveni “sustav vrijednosti” koji ima za cilj stvoriti od čovjeka roba, poslušnog podanika koji će se ponašati onako kako mu se naloži, dok će njegovim životom upravljati oligarhija sastavljena od “krojača” novog svjetskog poretka.
Pojam liberalnog fašizma skovali su sami liberali, odnosno, njihovo lijevo – prokomunističko krilo, tzv. progresivisti koji sebe i svoju viziju “napretka” i “progresa” ljudskog društva stavljaju nasuprot onom “konzervativnom” pristupu. U suštini, riječ je o jednoj društvenoj skupini koja u radikalizaciji ljevice i anarhizmu nalazi uporište za borbu protiv svega što podsjeća na tradicionalizam i konzervativizam i zagovara revolucionarne metode u ostvarivanju svojih ciljeva. Ponekad sebe nazivaju “progresivnim demokratima”, a postoje i pod drugim nazivima (“socijaldemokrati”, “komunisti” itd.).
Sintagma “liberalni fašizam” vezuje se za liberala H. J. Welsha, koji je govoreći na sastanku mladih liberala u Oxfordu u srpnju 1932. godine iznio stav da progresivisti moraju biti liberalni fašisti i prosvjećeni nacisti. Welsh to nije rekao slučajno.
Mussolini je svoju političku karijeru započeo kao jedan od istaknutih članova talijanske ljevice (Partito Socialista Italiano) bio je gorljivi socijalist i tu ideologiju prihvaćao je od malih nogu, pod utjecajem oca Alessandra (radnika – kovača). Jedna od njegovih poznatih parola bila je:
„Moj pištolj nikada neće moći izdati uzrok revolucije.”
Hitler je bio na čelu NSDAP (Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije – dakle, stranke koja je u svome nazivu imala prefiks “socijalistička”) i u njegovom je program bitne su stavke činili “socijalna pravda” i radnička klasa. Uostalom, utemeljitelj nacionalsocijalističke stranke bio je Anton Drexler, bravar iz Munchena (tada je djelovala pod nazivom DAP – Njemačka radnička partija) i on je u vise navrata Hitleru nudio preuzimanje stranke.
Dakle, oba ova pokreta izvan svake sumnje, svoju genezu vuku iz lijevog političkog miljea i mnogo su bliži komunističkoj (ljevičarskoj) ideologiji nego se to obično misli. Temeljna nit koja ih povezuje jesu nasilje, odnosno, razrješenje društvenog konflikta oružanim putem – revolucijom, no o tomu će biti riječi kasnije.
Za uvođenje termina “liberalni fašizam” u javni diskurs, zaslužan je konzervativni novinar američko-židovskog podrijetla Jonah Goldberg koji u svojim knjigama (Liberalni fašizam: tajna povijest američke ljevice od Mussolinija do politike promjene, 2008.; Tiranija klišea: liberalne prijevare u ratu ideja, 2012., i drugim), zastupa (za sada još uvijek heretičku) tezu o američkom liberalizmu kao totalitarnoj političkoj religiji s prikrivenim obilježjima fašizma.
Goldberg to argumentira tako da dokazuje kako međunarodni fašizam i američki progresivizam imaju isto intelektualno izvorište, te da je fašistička ideja što su je u praksi primjenjivali Mussolini i Hitler potekla iz tog “moralizatorskog socijalnog križarskog pohoda”. I New deal koji je (radi izvlačenja iz depresije ) pokrenut 1933. godine, bio je produkt fašističkog pogleda na svijet kojemu je bio sklon i njegov tvorac Franklin D. Roosevelt. Upravo su liberali od njega ultimativno tražili da u vrijeme kada je država uslijed teške ekonomske krize bila u stanju raspada, uspostavi sustav ratnog socijalizma iz razdoblja vladavine Woodrowa Wilsona i sebi osigura diktatorske ovlasti.
Prema Goldbergu, Amerika je bila zemlja u kojoj se moderni totalitarizam fašističkog tipa prvi put pojavio i on se ogledao u : djelovanju ministarstva propagande, gušenju slobode mišljenja, zabranjivanju oporbenih listova, premlaćivanju i mučenju političkih zatvorenika, špijuniranju i uhićenjima ljudi zbog delikta mišljenja, angažiranju gotovo 100 tisuća vladinih agenata-provokatora koji su na terenu stvarali preduvjete za progon neistomišljenika i 250 tisuća batinaša sa zakonskim ovlaštenjima za zastrašivanje i premlaćivanje sumnjivaca i kolebljivaca, stranci su od samoga predsjednika bili proglašeni “neprijateljima naroda koji u američki krvotok ubrizgavaju otrov izdajništva”, a umjetnici su svoj rad stavili potpuno u službu vlasti.
Povijesna je činjenica da su radikalni i ekstremni pokreti koji su nanijeli čovječanstvu najviše štete svoj korijen imali u Francuskoj revoluciji iz 1789. godine, koja se umjesto ostvarivanja proklamirane parole o jednakosti, bratstvu i slobodi (pretvorila u rijeku krvi. Revolucionari su se pokazali surovijim od vladara koje su svrgnuli, a svatko je mogao doći pod sumnju, jer, kako je to rekao revolucionar I književnik Louis Antoine Leon de Saint-Just:
“Ne treba samo kazniti krivce, nego i one pasivne prema republici, kome je svejedno – on je kriv.”
Tako su pod giljotinom završili i prvaci revolucije (Robespierre, Marat i drugi), a jedan od njezinih ideologa (Denis Diderot) ovako je prorekao budućnost:
“Svijet neće biti sretan dok posljednji kralj ne bude udavljen crijevima posljednjeg svećenika”.
Ova matrica masovnog terora i krvavih obračuna (a sve u ime “slobode, bratstva i jednakosti”), postala je temeljnom vrednotom ljevičarskih pokreta i revolucija, ali je isto tako plijenila i pozornost liberala, koji su sebe također predstavljali najslobodoumnijim i najprogresivnijim ideolozima “novog slobodnog svijeta”. Pod krinkom “apsolutne slobode pojedinca”, “napretka”, “progresa” i “humanizma”, radikalno krilo liberalnog pokreta (“progresivisti”) nastojalo je ostvariti svoju viziju “svijetle budućnosti” fašističkim metodama – to bi u najkraćim crtama bio temelj njihove revolucionarne prakse.
U pokušajima definiranja fenomena totalitarizma u njegovoj suštinskoj, izvornoj formi – s obzirom na stvarnu narav i osobitosti, bez slijepog robovanja klišejima, stereotipima i usvojenoj terminologiji (jer ona je, pogotovu u politologiji uvijek u većoj ili manjoj mjeri odraz ideološkog pogleda na svijet), ne može se zanemariti još jedan termin, a to je “ljevičarski fašizam” ili “crveni fašizam”.
Kritizirajući sovjetski komunizam i talijanski fašizam i dovodeći ih u istu ravan kao nedemokratske političke opcije, talijanski demokrati su već 1926. godine za te pokrete rabili izraz “ljevičarski fašizam”. Njemački socijaldemokrati od 1929. godine nadalje, komuniste i njihove sljedbenike nazivaju “crvenim fašistima”.
Godine 1968., u vrijeme kulminacije studentskih protesta u Njemačkoj, u raspravi sa studentima – radikalnim ljevičarima, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa Jurgen Habermas, koristio je sintagmu “crveni fašizam”, u nastojanju da upozori na štetnost i opasnost izvanparlamentarne oporbe koja naginje ka destrukciji.
Moguće je da su tadašnje ocjene Habermasa bile ipak u neku ruku pretjerane, jer radilo se uglavnom o studentima i intelektualcima koji su iz humanih pobuda (u uvjerenju da ih kapitalizam “iskorištava”) tražili društvene promjene metodom građanskog neposluha, ali, što reći za staljinistički, maoistički ili titoistički komunizam?
Jesu li njihove metode i sama narav sustava kojim su rukovodili bliži fašizmu ili idealu marksističke filozofije?
U nastavku ćemo pokušati dati odgovor na ovo pitanje.
Ostavimo za trenutak po strani oblike totalitarizma, njihove razlike i sličnosti i pokušajmo utvrditi način na koji funkcioniraju, odnosno, kako i kojim metodama osiguravaju masovnost bez koje bi svaka takva ili slična ideja ostala mrtvo slovo na papiru.
Nastavlja se
Zlatko Pinter /Hrvatsko nebo