Frljićeva kultura smrti je zapravo primijenjeni sotonizam

U jeku komentara na grozomornu Frljićevu prestavu, surfajući internetom naletio sam na jedan moj članak koji sam prije 4 godine objavio na portalu Dnevno.hr, gdje sam tada radio. Od tada na ovamo, kao da se nije ništa promijenilo. Kultura smrti je i nadalje prilično prisutna, neću reći dominantna, iako niti to ne bi bilo daleko od istine. U spomenutom članku bavim se općenito kuturom smrti i arhitektima iste:

”Sintagmu ‘kultura smrti’ svojevremeno je skovao blaženi papa Ivan Pavao II. misleći na sveprisutni mentalitet koji zatire moralne vrjednote uključujući i sam ljudski život kao najveću svetinju.

Iza ‘kulture smrti’ stoji zloduh, pravim imenom – Sotona koji djeluje u svijetu kroz političke sustave, obrazovanje, znanost i medije. U ovom tekstu, poglavito, je riječ o medijima.

Iza pojedinih medija ne mora nužno stajati neki definirani svjetonazor. Tako, vlasnik lanaca dućana specijaliziranih za distribuciju heavy metal glazbenih izdanja u je SAD-u izjavio: ‘Ne vjerujem u Sotonu ali meni donosi extra profit pa zašto onda to ne bih radio?!’ Slično bi mogli reći vlasnici medija koji svako-toliko objave kakvu golišavu fotku: ‘Ne vjerujem u njezinu golu str… ali ako nam to podiže tiražu, zašto ne?!’ Sve ovo još uvijek nije svjesni sotonizam (iako je idolopoklonstvo a idol, štoviše bog je profit) ali nije daleko od toga. Možda će se sada netko zapitati, zašto drmam toliko po Sotoni, kakve to ima veze s ‘kulturom smrti’? Veza je više nego očita. Isus je rekao da je Sotona ubojica ljudi! Ako ti ne može oduzeti život, pokušat će ti oduzeti nešto drugo tebi važno i vrijedno: dostojanstvo, čistoću srca, mir i radost i tako te zapravo duhovno ubiti/eliminirati. Dok listaš novine, pebacuješ kanale na TV-u ili surfaš internetom nailaziš na slike smrti: ubojstva, prljavi seks, par koji se svađa i mlati, negativne (i sublimirajuće poruke koje su samo eksperti sposobni primijetiti) i prepuštajući se tome, taj mentalitet tj. ‘kultura smrti’ ulazi u tebe i malo-po-malo te preuzima.

Porast nasilja i ubojstava se može dovesti u direktnu vezu s nasilničkim sadržajem u filmovima i s pornografijom. Ted Bundy koji je priznao više silovanja žena i brutalnih ubojstava, prije no što je osuđen na smrtnu kaznu na električnoj stolici, ispripovjedio je kako je postao monstrum. Tražio je sve ‘tvrđe stvari pa kad više nije imao što za pronaći za gledati, počeo je to činiti. Izgubio je svaku kontrolu nad svojim razumom i odlukama. Navodno se u nekim od tih filmova zaista žrtvuje ljudski život, (ubiju nekog klošara, prostitutku – ljude koji nikome ne znače ništa pa se niti ne primijeti da su nestali), pa se, kažu upućeni ‘oslobađa nevjerojatna energija’ radi čega gledanost ispodprosječnog filmskog uratka postaje iznimna! E, to je već sotonizam! Dakle, Sotona je arhitekt ‘kulture smrti!’ a mediji su njegov dnevni boravak. Naravno, ne svi.

Ono što se ne pobije (medijskom) porukom, može i drugačije, da citiram Billa Gatesa koji je rekao: ‘Dobrim cjepivom možemo drastično smanjiti broj ljudi na Zemlji’. Ne nije pogreška, dobro ste pročitali (ako se već ranije niste susreli s ovom dubokoumnom mišlju), rečenicom koja ga svrstava u sam vrh arhitekata smrti. Bit će, pobjeglo mu. I ne ostvarilo se, iako je za taj sotonski naum već odvojio kakvih 60 milijardi dolara vlastitih sredstava – donacija! Dovoljno da pokoka dobar dio od 6,5 milijardi ljudi koliko je u planu tajnih organizacija. Istovremeno svojoj djeci dopušta biti na internetu najviše sat vremena dnevno na kompu koji se nalazi u dnevnom boravku!”

Frljićeva kultura smrti oslobodila je do sada neviđenu količinu energije, dostojnu pravog pravcatog primijenjenog sotonizma. Reklo bi se da je nadmašio samoga sebe a tako to bude kad se duša preda sotoni. On daje. Daje ali i uzima, uzima (samo) dušu ali za svu vječnost. Neću propustiti i ovaj puta pozvati, na opraštanje i molitvu za ovog jadnika, ali i na što širu moguću akciju da mu se zatvore sva vrata osim onih na burzi rada.

A što reći za ove jadnike koje je mobilizirao, zapravo i same doslovno ogolio i osramotio, doli da su stvarno jadni!? Nisam čuo da je itko od glumaca uložio prigovor savjesti, možda sam nešto propustio a ako je tako, onda se samo sa žaljenjem mogu pitati kamo je otišlo kritičko promišljanje umjetnosti onih koji bi kroz nju trebali promicati stvarnu kritiku društvene zbilje? Očito k vragu kao i sam autor zaštićen kojekakvim strukturama moći.

Autor: Dražen Bušić / snaga-za-zivot.hr /dnevno.hr