Komemoracija na Radimlji

Foto: http://www.zupa-stolac.com/

STOLAC – U subotu, 20. svibnja 2017., u sklopu manifestacije “Stolačko kulturno proljeće” organizirana je na Radimlji kod Stoca svečana komemoracija i sveta Misa za sve poginule katolike hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu. U 17,30 sati kod podignutog spomenika, časna sestra Alojzija predmolila je sa školskom djecom i ministrantima pred okupljenim mnoštvom slavnu krunicu koja je bila prikazana za naše pokojnike. Poslije duhovne točke slijedila je komemoracija.

Na početku župnik don Rajko Marković pozdravio je predvoditelja misnoga slavlja, svećenike koncelebrante, te sve nazočne, naglasio svrhu ovoga okupljanja i zahvalio svima koji su osjetili potrebu doći na ovaj hercegovački Bleiburg u Stocu, te navijestio redoslijed programa. Komemoracija je započela “Lijepom našom”, a nastavljena polaganjem vijenaca. Vijence na spomenik hrvatskim žrtvama položili su načelnici hercegovačkih općina, te nazočni predstavnici hrvatskih državnih i drugih institucija, udruga i stranaka, sve je to popratila prigodnom pjesmom stolačka župna pjevačka skupina: “Vidoštačka kraljica”. Uokolo spomenika poredali su se kao počasna straža, mladi iz stolačkog folklora: HKUD “Stolac”, što je čitavom skupu davalo lijep dekorativni dojam.

U 18 sati započela je sveta Misa, koju je predvodio u koncelebraciji 8-orice svećenika, dr. don Božo Goluža, prof. i gl. urednik Crkve na kamenu iz Mostara, a pod sv. Misom pjevao sav okupljeni puk Božji predvođen “Vidoštačkom kraljicom”.

Na početku sve je nazočne vjernike u misno slavlje don Božo uveo ovim riječima:

Prvo i temeljno pravo, važnije od svih čovjekovih prava, jest pravo na Boga (Ivan Pavao II.), a kako je Bog sama istina, čovjek ima pravo i na istinu, i to ne na neke njezine mrvice, nego na cjelovitu istinu. Ako ne postoji istina, onda je sve drugo proizvoljnost. Osim prava na Boga i na istinu, čovjek ima pravo i na život i na domovinu. Ovdje pobijenima na Radimlji pokušalo se sve ovo oduzeti: i Boga i istinu i život i domovinu. Dali su život za Boga, za istinu i za domovinu. Svetu misu započnimo kajanjem za svoje grijehe kako bismo bili dostojni slaviti euharistiju za pokoj njihovih duša.

A poslije Evanđelja don Božo je održao prigodnu propovijed koju donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Zašto smo se mi danas ovdje okupili? Možemo reći došli smo na komemoraciju, obnoviti sjećanje na nedužno pobijene prije 72 godine i slaviti svetu Misu za pokoj njihovih duša. Da, došli smo slaviti. U slavlju svete euharistije mi slavimo pobjedu nad smrću, pobjedu nad grijehom, nad zlom. Ovdje na Radimlji dogodila se smrt, dogodio se grijeh, dogodilo se zlo. Učinili su ga sijači smrti, učinili su ga okorjeli grješnici koji se nakon učinjena grijeha nisu pokajali, štoviše likovali su, to su zlo učinili poslijeratni zločinci. Ali kako rekoh, oni nas ne zanimaju, nas zanima pobjeda nad smrću, grijehom i zlom, nas zanima slava, proslava, bratska gozba, Euharistija.

Isusova Pasha daleko je više od gozbe: ona je ljubav do smrti. Isusova smrt u sebi je profan događaj, pogubljenje jednoga čovjeka, ali to je zapravo kozmička liturgija (Benedikt XVI.).

Mučeništvo svetoga Polikarpa iz prvih kršćanskih vremena opisano je također kao liturgija. Ovdje na Radimlji dogodilo se mučeništvo, dogodila se liturgija u kojoj je prinesena žrtva za svoj narod i domovinu, ovdje je žrtvovana, ovdje je izgorjela i pokopana jedna velika ljubav. Mučeništvo je oduvijek bilo izvor vjere. Mučeništvo ovdje na Radimlji jest izvor vjere, ali i okrjepa za očuvanje svijesti jednoga naroda o svome identitetu.

Pitamo se tko je čovjek? Iako nemamo preciznu definiciju čovjeka, u iskustvu konkretna života dobro znademo tko je čovjek. Znamo to pogotovo kada se nađemo pred nekim tko trpi, tko je žrtva moći, tko je neobranjen i osuđen na smrt: Eccehomo! (Evo čovjeka). Ove je riječi izrekao Pilat, čovjek koji je imao svu moć pred Isusom, golim, izbičevanim, okrunjenim trnjem i već osuđenim na križ. Tko je čovjek? To je upravo onaj najslabiji i nezaštićeni, onaj koji nema ni moći ni glasa kako bi se branio, onaj kraj kojega u životu možemo proći praveći se da ga ne vidimo. Onaj pred kojim možemo zatvoriti svoje srce i reći kako nikada nije postojao. Nad ovim jamama na Radimlji zatvarane su oči, govorilo se 45 godina da ovi ljudi nisu nikada ni postojali. Ali mi danas svakomu od njih možemo reći: Eccehomo! (Evo čovjeka). To su ti patnici koji su dobili metak u potiljak samo zato što su ljubili, ljubili su svoju domovinu, svoj narod i svoju vjeru. Za te su ideale dali i svoje živote.

S nečim se postupa kao sa stvari kada to posjedujemo, koristimo i na kraju uništavamo ili – kada je riječ o ljudskim bićima – ubijamo. Krvnici su mislili da posjeduju živote ovih ovdje pobijenih. Smatrali su ih bezvrijednima i zato su ih ubili. Mržnja ih je gonila ubiti one koji su ljubili svoju domovinu, svoj rod i svoju Crkvu.

Krvnicima ništa nije sveto. Zašto? Zato što nemaju vjere, pa im je onda i moral prilagođen situaciji u kojoj se nađu. A ovi su se našli u situaciji da ubijaju. Etičko priznanje svetosti života i zauzimanje za njegovo očuvanje zahtijevaju vjeru u stvaranje. Onaj koji nema vjeru u stvaranje ne može imati ni osjećaj svetosti života. Na toj ideologiji bezboštva počivao je komunizam.

Bezbožna komunistička ideologija pričala je bajke o nekakvu novom čovjeku i čovječanstvu bez Boga. Htjeli su ubiti Boga, a ubili su čovjeka. Desetke, pa i stotine milijuna nedužnih ljudi ubile su komunističke vođe, a na desetom mjestu svih zločinaca u povijesti čovječanstva nalazi se Josip Broz. I ovdje na Radimlji dogodio se jedan od njegovih krvavih pirova. Ipak, mi ne samo da vjerujemo, nego već iz iskustva vidimo da čovjekova budućnost visi na križu. Križ je izraz radikalne ljubavi. Križ je izraz jednoga života koji potpuno postoji za druge. Dajući se drugima, čovjek zapravo svoju dušu puni najvrjednijim bogatstvom.

Što se tiče križa, nije važna množina fizičkih bolova, jer bol nema vrijednosti. Vrijednost se sastoji samo u veličini ljubavi. Samo ljubav daje pravac i smisao boli.

S druge strane, znakovi vlasti moćnika ovoga svijeta često su poruga istini, pravdi i ljudskome dostojanstvu. Njihove geste i velike riječi samo su napuhane laži i sami su na sramotu zadaći koja im je povjerena, a to je služenje općemu dobru.

Oholost kojom se želimo odvojiti od Boga ne tražeći ništa osim nas samih, zapravo je pobuna protiv istine, u želji da postanemo sami svojim bogom.

I u ovom času povijesti proživljavamo zamračenje Boga. Po bezmjernoj patnji i ljudskoj zloći lice Božje izgleda zatamnjeno, neprepoznatljivo. Ali upravo se na križu Isus dao prepoznati. I odatle je pobijedio (Benedikt XVI.).

Tamo gdje je Isus pokopan groblje se preobražava u vrt, u vrt iz kojega je istjeran Adam. Grob u vrtu nam javlja kako vlast smrti dolazi kraju. I ovdje na Radimlji razasute su kosti nedužno pobijenih ljudi. I odavde je istjeran Adam. Ali vidite i ovdje je obnovljen vrt. Iz ovoga vrta izvija se istina i govori nam kako vlast smrti nije vječna, rađa se novi život.

Nad časom teške tuge, velika zamračenja i očaja, sja otajstveno svjetlo nade. To je svjetlo tinjalo punih 45 godina, a onda je uskrsnula Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska – P. R. Vitezović) i dogodio se novi početak, novi dan.

U vjeri se učimo ljubavi. Ovo nedjelo na Radimlji izvela je nevjera koja je rodila mržnju. Vidimo što je učinila “ljudska pravda”. Ovdje je trijumfirala 1945. “lažna pravda” koja je nijekala Boga. Pravde bez Boga nema, zato se ovdje dogodila teška nepravda i zločin.

Ovdje se dogodila “mračna noć povijesti” u kojoj je izmijenjeno lice Europe.

Ivan Pavao II. kaže: “Europa je u 20. stoljeću doživjela nazadovanje kakva nije bilo u napaćenoj povijesti čovječanstva”. Vjerujemo da je vrijeme nazadovanja prošlo i da će nam Gospodar svijeta podariti dovoljno snage, razuma i mudrosti da možemo graditi bolju budućnost. A našim pokojnima neka Gospodin podari vječni mir u svome nebeskom kraljevstvu. Amen.

U svetoj Misi okupljeni puk je pobožno sudjelovao, molio i pjevao, a na licima se osjetila ozbiljnost, što je bio znak da je nazočno brojno vjerničko mnoštvo, od nekoliko stotina, svjesno i svetog trenutka i svetog tla na kojem stoji, jer se pretpostavlja da je na stolačkom prostoru, osobito na Radimlji i okolnim jamama u mjesecu svibnju 1945. pobjeno oko 10.000 Hrvata katolika. Sve je na Radimlji završilo zajedničkom pjesmom “Zdravo Djevo kraljice Hrvata”, a onda se okupljeni puk razišao dostojanstveno u tišini šaljući poruku svima odgovornima da se jednoga dana dođe do potpune istine o našim pokojnima i poginulima.

Izvor: HKZ Troplet/Crkva na kamenu/http://www.zupa-stolac.com/