Da je još prije nekoliko dana Marko Perković Thompson prošao tik uz autora ovog teksta, dojam koji bi ostavio bio bi – apsolutno nikakav. O Thompsonu se kao kroz maglu sjećamo nekih “kontroverznih” medijskih asocijacija, no čak mu niti lice ne bismo prepoznali, kamoli bilo što više (neku pjesmu na primjer). Čista tabula rasa, ako je ista ikad igdje postojala.

Zato je ovo dobar primjer usporedbe medijske slike o nekome i nečemu, te (dosadne) stvarnosti. Prije odlaska na Thompsonov koncert ovdje u Mostaru, naoružali smo se informacijama – glagol vrijedi i doslovno i figurativno. Pa smo tako uzeli, i više puta provjerili, osobne dokumente – kad ih policija bude tražila nakon nereda koji se svakako mogu očekivati. Sve smo drugo naravno ostavili, da ne bude ukradeno u gužvi nekontroliranih huligana.

Put do stadiona HŠK Zrinjskog prošli smo pješice – tko bi normalan automobilom išao na skup gdje se može očekivati vandalizam. Na putu nas je preteklo nekoliko skupina mladića. Dojam: skupine na putu za rock koncerte ponašaju se grublje i glasnije, o nogometnim navijačkim grupama da i ne govorimo. Putem smo prošli tri parkirana policijska vozila (svi na jednom mjestu) te policajce pokraj istih. Maksimalno što bi se za ovu situaciju moglo reći je “pojačano policijsko prisustvo”. Umjesto toga, stanje u Mostaru opisuje se ovih dana “uzavrelim” (Blic). Ovdje očito netko ne razumije preneseno značenje pojma vrenje.

Na stadionu uzalud tražimo “neprimjerene simbole”. Nigdje niti jednog jedinog, ali zato uočavamo dosta obitelji, čak i majke s djecom. Upada nam u oko zastava BiH, koja najnormalnije stoji na jarbolu pored zastave HVO-a te zastave B-H Hrvata. Ovdje je bitno naglasiti da čak i neki neprimjeren simbol sam po sebi ne može diskreditirati jedan skup. Takvom logikom bili bi diskreditirani skupovi jugoslavenskih naroda, npr. u New Yorku, krajem 1991. te početkom 1992. Na tim su skupovima Slovenci, Hrvati, kasnije i Bošnjaci, tražili priznanje neovisnosti novostvorenih država. Ovaj se autor sjeća da je ponegdje bilo i znakovlja NDH – koje, odmah smo jasno rekli, najviše šteti samim Hrvatima. No, to nije moglo osporiti legitimnost spomenutih skupova. Ista je stvar i s mostarskim.

Počinje koncert. Prvi dio protječe u znaku lokalnih klapa i pjevača, te bi se mogao okarakterizirati kao patriotska fešta zapadne Hercegovine. Jedini slogan kojeg povremeno čujemo iz publike je “U boj, u boj, za narod svoj!”. Liberali u današnjim mainstream medijima koji se groze ovakvih – zamislite, spominje se boj! – krilatica mogu biti mirni. Ista dolazi od stihova Bojne pesme Jovana Jovanovića Zmaja iz 1876. Dakle, multietnička je: a znamo da nema vrijednosti iznad ove u panteonu modernog liberalizma.

Nakon otprilike sat vremena na pozornicu izlazi Thompson. Samo u tom trenutku – ni prije, ni kasnije – čuje se “Za dom spremni”. Ovo može biti crescendo skupa isključivo dvjema grupama: liberalnim dušobrižnicima i zlonamjernima. Kad u tisku (npr. Dnevni avaz) čitamo o tome da je “koncert obilovao skandaloznim povicima”, zaključak može biti ili različito poimanje glagola obilovati ili definicije što je skandalozno.

U političkom životu Bosne i Hercegovine na žalost većina toga što dolazi iz zapadne Hercegovine smatra se a priori skandaloznim. Znamo i koji se termin koristi – recimo samo da bi Mussolini, imajući na umu izreku da nema lošeg publiciteta, bio ugodno iznenađen vidjevši da ga se još i danas de facto promovira. Dok se u ostatku BiH – prije svega u glavnom gradu – ne počne ozbiljno uvažavati i mišljenje ovog dijela države, njoj politička stabilnost ne može biti osigurana. Dobar dio odgovornosti leži u postupcima međunarodnih predstavnika koji su – sve možda u najboljoj namjeri – izmjenama izvornog Daytona doveli do sadašnje situacije. A ona je takva da su odnosi između najbrojnijeg i najmalobrojnijeg naroda gori nego što su bili prije petnaestak godina, te da su Hrvati dovedeni u situaciju da ne mogu sami izabrati svoje političke predstavnike.

Ovo je krucijalan podtekst kojeg treba imati na umu prilikom vrednovanja mostarskog Thompsonovog koncerta. Ako jedan narod kojem je politički voda došla do grla organizira okupljanje čiji se rating – da se poslužimo američkom filmskom klasifikacijom – može okarakterizirati kao G (general audience) ili barem PG (parental guidance), dakle Disney filmovi, to mnogo govori. Ovdje čak ne ulazimo u meritum sudskog procesa koji se vodi u Haagu: govorimo o organizaciji i atmosferi na samom koncertu, kojem smo imali priliku svjedočiti iz prve ruke.

A on je ovog (i) Amerikanca u dobroj mjeri podsjetio na koncerte na otvorenom u Washingtonu za njihov Memorial Day (dan sjećanja na poginule u ratovima). Washingtonski koncert bio je održan svega desetak dana prije mostarskog, i ne želimo ovdje niti njega idealizirati. U pluralnom društvu kakvo je američko, normalno je očekivati različite, pa i kontroverzne, pojave. Jedna takva koje se sjećamo zastava je južnjačke Konfederacije s natpisom “Heritage, not hate”. Građanski ratovi ostavljaju duboke tragove – u tome su Sjedinjene Države i Bosna i Hercegovina slične. Onima koji se neće složiti čak niti s upotrebom pojma “građanski rat” u BiH možemo reći da su i tu SAD i BiH slične: Jug i danas za taj rat često koristi termin “war between states”.

Sintagma “nećemo se dijeliti” koju (pre)često čujemo iz usta političara najvećeg B-H naroda samo je inverzija one o “jedinstvu” koju smo slušali od političara najvećeg jugoslavenskog naroda – i koja je tu multinacionalnu državu došla glave. Mnogo prikladniji moto za BiH onaj je Latinke Perović, koju nitko nikada nije optužio za nacionalizam: “zajedništvo različitosti”. Onaj segment B-H populacije koji i kroz Thompsona ispoljava svoje patriotske osjećaje dio je te različitosti, i što ga se više bude uvažavalo, to će šanse za boljitak Bosne i Hercegovine biti veće.