Tekstovi najboljih literarnih radova Tropletovog natječaja

litrarni 2

OSNOVNE ŠKOLE – Tema: Moja obitelj

 

Prvo mjesto

Obitelj

 

Ne trebam zlatnu svilu,

ne trebam veliku vilu,

samo da u toplom krilu

zagrlim majku milu.

 

Ne trebam brdo zlata,

ne trebam bajna vrata,

samo da me brižnom rukom

pogladi moj dragi tata.

 

Tea Vincetić, 4. razred,

Osnovna škola Antuna Gustava Matoša, Vidovice

 

 literarni 1

Drugo mjesto

Moja obitelj

 

Za početak, imam čast upoznati vas s dvije vertikale svoje obitelji, s majkom Ljiljanom i ocem perom koji vječito nešto rade, uvijek su u pogonu. Nakon što se makne od štednjaka i obiđe bašču, majka dovodi kućanstvo u red, a tome nikad kraja. Svejedno je tu za mene kad ju god zatrebam. S ocem se družim dok me odvozi u školu ili dovozi iz nje, a onda tek kasno poslijepodne, kad sunce krene na počinak, budući da ostatak dana a on provede na njivi ili u vinogradu. Rado mu povremeno priskačem u pomoć, ne može on sve sam.

Divim se neiscrpnoj energiji starije sestre Mije, koja studira strojarstvo i sama zarađuje za život. Svakoga jutra ona odlazi prije negoli ustanem, kako bi po povratku bila nasmijana sestra, radišna kći i savršena studentica. Mlađa sestra Monika se udala te živi s nama zajedno s mužem Markom koji je na poslu po cijele dane, i malim Vinkom kojem nema još ni godina dana. Monika budno pazi na svog malog anđela, studira medicinu i na nama ostalima tu i tamo vježba svoje zahvate.

Na  prvi pogled, mojoj obitelji teče med i mlijeko, no stvarnost je daleko od idilične jer novčanici su sve tanji i tanji. Dugogodišnji mukotrpan očev rad dolazi na naplatu: boli ga svaka kost, a nebrojeni posjeti liječnicima nisu urodili plodom. Obje sestre uskoro će diplomirati, ali kuju planove o odlasku u inozemstvo trbuhom za kruhom. Baš kao što je Isus nosio svoj teški križ, tako ga nosimo i svi mi. Dan za danom on je sve teži, sve češće pod njim padamo, malo po malo posustajemo. Trnova kruna sve više stišće, sve se teže preživljava, osjećam da su dani bezbrižnosti iza nas.

Duboko u pamćenje mi se urezala priča koju mi je prije koju godinu pripovijedala baka: neki čovjek, kojega su svi napustili i koji je ostao bez svega, danomice se jadao Svevišnjem zbog težine svojega križa. Stoga ga isus jedne večeri povede u potpuno bijelu prostoriju ispunjenu raznoraznim križevima te mu naloži da izabere za sebe novi. Čovjek odloži svoj stari križ u kut te umjesto njega odabere jedan lijep, gladak i visok, no ne mogaše ga ni pomjeriti. Zatim uze zlatni, dijamantima optočen križ, no i taj mu je bio pretežak. Pokušao je i s rezbarenim križem, no taj mu je nažuljao rame. Konačno, u kutu nabasa na jedan neugledan i trošan, ali baš kao stvoren za njega, no tada shvati da je to križ kojeg je isprva bio odbacio. Zadovoljan povika: „Kriste, ovaj ću uzeti!“ Mesija se nasmije i otpusti čovjeka.

Ova prispodoba jasno dokazuje da je Krist svakome od nas skrojio križ baš po mjeri. Svojim primjerom On nam svjedoči da se svojega križa ne treba stidjeti ili ga se strašiti jer on je dio našeg životnog puta, i bit će tu sve dok ne kucne  čas da napustimo ovaj svijet. To je razlog zbog kojega svaki član moje obitelji s vjerom i nadom u bolje sutra uzima vlastiti križ te, usprkos svoj njegovoj težini, radosno nastavlja hoditi Njegovim stopama.

 

Josip Ljubić, 6. razred

Osnovna Škola Biograci, Jare, Široki Brijeg

 

Treće mjesto

Moja obitelj

 

Obitelj moja je sasvim obična.

Baš kao i svaka obitelj odlična.

Ima nas petero,

I baš nam je veselo.

 

Uvijek branimo jedni druge,

kod nas nikada nema tuge.

Mi sve dijelimo.

I uvijek dobro raspodijelimo.

 

Volimo se šaliti,

i kolače praviti.

 

A ipak je najvažnije,

da se volimo najsnažnije.

 

Korina Tomičić, 6. razred

Osnovna škola Ivana Gundulića, Mostar

 

 literarni obitelj

 

Četvrto mjesto

Blagoslov po obitelji

 

Zovem se Kristina Grgić i 14 mi je godina. Dolazim iz obitelji koja broji 7 članova uključujući i mene. Bog mi je podario roditelje, mamu Snježanu (46), tatu Miroslava (50)koje je Gospodin blagoslovio prvim djetetom, ujedno mojom najstarijom sestrom Marinom (25), zatim Marijom (23), onda sam na svijet došla ja, Kristina, a nakon mene Gospodin ih je blagoslovio i s dvojicom sinova: Markom (7) i Franjom (4). Puno blagoslova za jednu obitelj, zar ne?

Mnogi mi kažu da imam veliku obitelj, ali ne smatram svoju obitelj tako reći velikom, jer ne mogu zamisliti da jedno od nas nedostaje. no dobro, sada ću vam predstaviti ukratko članove svoje obitelji. Krenut ću od najstarijeg člana, a to je naš tata Miroslav. Kao u većini obitelji on je tu glavni za financije, ali i strogoću, to jest bolje rečeno on sve „drži pod kontrolom“ i drži glavni temelj naše obitelji. Nakon tate na snagu stupa mama  Snježana, majka nas petero djece, ona je nježna strana naše obitelji koja se prvenstveno brine o tome kako nam nikada ne bi usfalilo majčinske ljubavi. Marina, pak, naša najstarija sestra udana je i svojim životom svjedoči svima nama čistu ljubav prema Gospodinu zajedno sa svojim mužem. Sestra Marija raznim aktivnostima i talentima svjedoči Božju prisutnost u našoj obitelji. Ja, Kristina, nosim jedno od najljepših imena na svijetu, ime našega Krista Spasitelja, a to zahvaljujući svojim sestrama koje su žarko htjele da se tako zovem, iako sam rođena na Svetu Luciju. Marko i Franjo su naši najveći učitelji, od njih najviše učimo, toliku iskrenost, ljubav, neiskvarenost i toliko povjerenje u Gospodina možemo zateći u dječjemu srcu.

Unatrag dosta godina, moja je obitelj živjela kao i većina drugih katoličkih obitelji. Nedjeljni odlazak na svetu misu bio je obavezan, ali o značenju svete mise nitko nije previše razmišljao. Bili smo više kao „tradicionalni vjernici“, tako mi svjedoči mama i sestre. Nakon toga dužeg perioda Gospodin nas je ipak htio privući k sebi, u naše živote poslao je određene osobe i na taj nas način blagoslovio velikim darom obraćenja. Kako put k obraćenju traje cijeloga života, a počinje od malih stvari svjedoči moja obitelj. Sveta euharistija postala je mojoj obitelji sve zanimljivija i veća, seminari, duhovne obnove, hodočašća mijenjali su moju obitelj. Danas, evo, mogu Gospodinu zahvaliti na tom velikom daru što smo uključeni u brojne aktivnosti u župi i izvan nje. Svakoga mjeseca u našu kuću dolazi Šenštatska Gospa, njen dolazak posebno raduje naše najmlađe članove koji kod Gospine slike donose svježe cvijeće i daruju joj najnježniji poljubac, nakon čega svi poljubimo Gospinu sliku i pomolimo se.

U našoj župi djeluje Marijina Legija u kojoj je aktivni član mama Snježana, a molitveni članovi su sestra Marina s mužem i sestra Marija. Sestre Marina i Marija studirale su u Osijeku, i ondje su prisustvovale dnevnim svetim misama, klanjanjima za studente u na taj način obogaćivale svoj i život naše obitelji. U mojoj se obitelji na poseban način časti Božansko milosrđe, u kuhinji iznad stola za kojim se blaguje stoji velika slika Milosrdnoga Isusa koja nam  je svima posebno draga te često za tim stojim molimo zajednički krunicu Božanskoga milosrđa. Gospodin je na poseban način blagoslovio našu obitelj, darovao nam je toliko talenata, tako je najstarija sestra Marina od malih nogu svirala u župi klavir, a učile su je časne sestre u gradu, sestra marija je u srednjoj školi pjevala u duhovnom bendu u Odžaku u susjednoj župi. Dok su svi njihovi vršnjaci sjedili u kafićima, oni su se okupljali u centru za mlade i slavili Gospodina pjesmom. Za to vrijeme Marija je velikom voljom naučila svirati gitaru te sada nekada zajedno s njom i Marinom nastupam na vjenčanjima naših bližnjih prijatelja.

Mama Snježana zajedno s još nekoliko uzornih župljanki iz naše župe redovito ide na molitvu kod sestara Franjevki Marijinih Misionarki gdje se okupljaju u molitvi i razmatranju Svete Riječi. Molitvenu skupinu vodi sestra Anja, koja nam je pružila priliku da na poseban način pomognemo djeci na Madagaskaru, i tako smo na veliku radost duhovno dobili još jednoga člana naše obitelji, predivnu djevojčicu Stephanie (Sisi) za koju se svi molimo, a posebno naš mlađi brat Marko koji svaku večer izmoli dva puta molitvu Anđele čuvaru mili, jednom za sebe, a jednom za Sisi i njenu braću i sestre. Ove se godine na poseban način radujemo i molimo za hodočašće u Sarajevo i nadamo se da će nas Gospodin blagosloviti tim putovanjem te svi budemo u mogućnosti vidjeti svetoga oca, papu Franju.

Gospodinu sam na poseban način zahvalna za svoje roditelje, braću i sestre. Bez Božje Milosti ne bi bilo ni mene, ni moje obitelji. Stoga neka moj život i život moje obitelji bude Bogu na slavu, i ovaj sastav neka je Tebi Gospodine na slavu. Zahvaljujem Gospodinu za toliku milost koju mi je darovao po mojoj obitelji.

 

Kristina Grgić, 9. razred

Osnovna škola Vladimira Nazora, Odžak

 

Peto mjesto

Moja obitelj

 

Moja obitelj je vrlo obična, ali za mene vrlo posebna. U mojoj obitelji vlada sloga, koja vječno gori i traje. Kada imam probleme ili dobijem lošu ocjenu, moja obitelj ih ublaži i utješi me toplim riječima za koje bih dala sve. Usta, koja se svaki dan smiju, i srce umiruje toplim riječima koje su posebne. Oči koje gledaju moje ponašanje i moja djela, to je moja obitelj. Mamine tople ruke nježno pomiluju po kosi. Njena djela su mi uzor i podučavaju me pravome i iskrenome životu. Tata je uvijek uz mene kada treba. On je taj koji me svaki put štiti i nježno i sigurno zagrli snažnim rukama. Sestra koja daje kritike i pohvale, uvijek je tu uz svaku moju suzu. Moja obitelj je uvijek uz mene i podržava me u svakom dobrom djelu. Slušajući svoju mamu i tatu učim životne lekcije. nekada pogriješim, ali na greškama se uči. Uz tatinu snagu, maminu nježnost i sestrinu iskrenost, ova obitelj je puna sloge i različitosti.

 

Sara Baždalić, 6. razred

Katolički školski centar Sv. Pavao, Zenica

 

 

SREDNJE ŠKOLE – Tema: Cvati tamo gdje si posijan

literarni cvati

Prvo mjesto

Cvati tamo gdje si posijan

 

Gdje su oci kosili

Tamo, sinko, ostani!

Gdje su majke sijale,

Tamo, kćeri, žanji!

 

Gradi, brate, na tvrdom kamenu!

Baština je tvoja znojem očuvana,

Čuvaju je zeleni starješine

Šutke promatrajući s gora.

 

Budi, sestro, smilja pupoljak

Što nježno cvate na suhoj stijeni,

A iščupati se ne da

I zavazda će tamo ukorijenjeno sjediti.

 

Pij, vuče, iz mrzla potoka!

Bježi, srno, od dušmanina ljuta!

Ispruži, lozo, vitice svoje

Nek se krš vina tvog napije!

 

Ivona Baković, 2. razred

Gimnazija Marka Marulića, Tomislavgrad

 

Drugo mjesto 

Cvati tamo gdje si posijan

 

Osjetila sam neko lagano tapšanje po ramenima. Nešto mi je mrsilo kosu i ljubilo mi obraze, koji su se na ovom svježem proljetnom zraku jako zarumenili. Ahhh, bio je to samo proljetni vjetar koji je došao iz nedogleda samo da bi me pozdravio. Ja sam sjedila na hrastovoj klupici u šumarku pored moje kuće. Posmatrala sam utrke oblaka po nebu i brojala ptice koje su prolijetale. U biti, pokušavala sam ih prebrojati. No, ne bi se moglo reći da mi je išlo od ruke. Primijetila sam jedan maslačak koji se skrio u grmlju. Lagano je plesao uz pjesmu vrabaca. Mada pomalo stidljivo. Naprijed, nazad, lijevo, desno. Pa opet ponovno. Dok sam osluškivala što to stabla šapuću, što mi travke pokušavaju reći, kao iz vedra neba sjetih se Snjeguljice. Uvijek sam je rado slušala dok sam bila manja. Zajedno sa svojim plišanim zečićem kojeg još uvijek čuvam. Mada su ga godine dotukle, pa je sav onako izblijedio. Možda to nisu učinile godine, nego nepažnja? Moja? Ne znam. Ahh… po Snjeguljicu je došao princ. I ona je onda postala bogata. Ovaj današnji svijet se uistinu počeo okretati oko novca. Čini mi se da bi ljudima najdraže bilo kada bi umjesto kiše počeo padati novac. Gomile novca. Gomile tog bezveznog papira koji ti toliko ispere mozak. Pojede ga. Komad po komad. Dok ne otupiš. U potpunosti. Učila sam geografiju. Gledala sam tako u atlas svijeta. Na jednoj stranici bila je karta svijeta na kojoj je naznačeno gdje se nalaze koje rude. Primijetih da Južnoafrička republika obiluje dijamantima. Kako samo želim da sam tamo. Da skupljam dijamante poput ivančica na jednoj od mnogih livada. Beskrajnih livada. Ni slutila nisam da će mi se želja ostvariti. U jednom treptaju oka. U jednoj noti skladbe. U jednom trzaju harfe. Osjetih vrućinu. Jaku. I nepodnošljivu. Sunce me posipalo zrakama od grumenja zlata. No, ne u malim količinama. Kao kad si na kiši za vrijeme jake oluje. Samo kisneš. A ovdje samo gorim. Dijamanata nigdje. Pogled mi srlja naokolo. Uzalud. Ah, kad bih ja samo mogla biti u Americi. Amerika je poput jednog kralja kojemu su svi podložni. Vjerujem da bi me zasipali dijamanti na sve strane. A osim toga, bila bih i poznata. Taj slatki ukus slave. Tako sam žudila za njim. Za njegovom veličinom. i svime što on nosi. Željela sam to iskusiti. Duboko u sebi. I to se ostvari. Neočekivano. Iznenadno. Sjedim tu, na već zastarjeloj klupi, ispod lipe pokraj Bijele kuće. Dan je već na izmaku. Sunce se guši u lokvi narančaste krvi, vlastite krvi. I polako nestaje. Pomislih kako bi bilo divno da se nalazim u „Zemlji izlazećeg sunca“. Onda bih svaki dan imala priliku da se prva divim veličini te čudnovate zvijezde. Tom famoznom suncu. Tom vladaru Svemira. I da  ne povjeruješ. Eto me tu, na plaži na nekom otoku. Slušam ljude koji me mimoilaze. I ne razumijem ih. Govore nekim jezikom koji mi je nerazumljiv. Apsolutno nepoznat. Shvatila sam da sam u Japanu. Na jednom od njegovih ostrva. Na smo jednom od njih neprebrojivo mnogo. Pogled mi je i dalje usmjeren ka suncu. Pružila sam ruke. Onako naivno. Pomalo djetinjasto. Uzalud pokušavajući dosegnuti sunce. Poželjela sam biti u Dubaiju gdje se nalazi neboder. Ona visoka zgrada koja dotiče nebo. Koja golica oblake po tabanima. Toliko ih golica da nikad ne plaču nego su uvijek sretni i nasmijani. Uputila sam se na aerodrom. Kažu da je aerodrom vidio više iskrenih poljubaca nego bilo tko drugi. Da je vidio više iskrenih suza nego ijedna bolnica. I osjetio više zagrljaja nego ijedan kamenčić u potočiću. Tamo sam se planirala ukrcati na jednu od onih metalnih ptica. I odletjeti u Dubai. Tamo ću moći dotaknuti nebo. I sunce. Hoću. Sigurno. put mi je presreo neki čovjek. Lice mu je bilo ozareno srećom. U njegovim očima zrcalila se sreća. I reče mi kako ima sve ovdje, ali da jednostavno nije sretan. Traži sreću. Baš kao što je Diogen tražio čovjeka. Svugdje. Nigdje. Onda mi je ispričao ovu priču.

„Bio jednom jedan suncokret. Dok je još bio mlad i naivan, odluči se zaputiti u svijet. Vidjeti kako je drugdje na svijetu. Osjetiti svijet. Živjeti svijet. Sreo je jednu kalu. Predivan bijeli cvijet. Nježno bijel. Snježno bijel. Htio se upoznati sa njom, no ona ga je ismijala i rekla kako se ona ne želi upoznati s njim tako ružnim. Dok je tako tužan šetao parkom sreo je jasmina. malenog jasmina. Krhkog. umiljatog. Počeo mu je prilaziti. Najprije je jasminov pogled bio stidljiv i radoznao istovremeno. No, u sekundi onda postade pogled straha i jasmin pobježe. Izgubi se negdje u zelenilu. I postade ništavilo. Suncokret je sada postao još tužniji. Bila mu je sada potrebna pomoć. Trebao je nečiji savjet. Toplu riječ. Koja će ga podići sa tla tuge. Uočio je jednu veoma otmjenu i elegantno obučenu orhideju. Zračila je ponosom. Raskošem. Bogatstvom. Nije uspio ni izustiti pitanje, orhideja mu je već odbrusila, rekla neku rečenicu koja ga je odmah smanjila. Na veličinu gorušičina zrna. Nije imao kamo, pa se odluči vratiti kući. Tamo gdje je posijan. Gdje mu je obitelj, prijatelji, kuća. Kad je stigao kući, što ga je dočekalo? Kiša zagrljaja, more poljubaca i cijela galaksija toplih riječi. Još uvijek nije procvao. Bio je samo pupoljak. Mlad i nezreo. No, tada je nešto shvatio. Nema ljepšeg mjesta doli mjesta gdje si posijan. To je jedino mjesto gdje možeš istinski biti sretan. Zadovoljan. Voljeti i biti voljen. To je mjesto gdje ćeš procvasti. Gdje trebaš procvasti. Gdje možeš.“ Pokušala sam nešto pitati tog čovjeka. No, riječi nisu izlazile. Osjetila sam kako se tlo počinje tresti. Počela sam padati. Duboko. U tamu. U rupu bez dna. Probudila sam se na podu svoje sobe. Glavom mi prozuji najezda misli. Slika. Nečega od nekoga. Sjetih se priča starih majki kako izgubiše svoje sinove. Sjetih se njihovih suznih očiju dok su mi o tome pričale. Poginuše braneći njih. Čuvajući nas. Sačuvavajući zemlju za nas. I naše noge. Sjetih se njiva na kojima nekoć naši djedovi kupiše sijeno. Livada na kojima ašikovaše sa našim bakama. Polja koja su im davala hranu. Život. Sreću. Sjetih se ruku. Žuljavih ruku. Krvavih ruku. Radničkih ruku koje sagradiše ove naše kuće. Kuće koje će vrijeme jednog dana zgaziti. Sjetih se priča o ratu. O metalnim napravama koje odnesoše tolike živote. Koje vidješe tolike lokve krvi. Koje osjetiše toliko drhtanje. Strah. Sjetih se stare bakrene česme kraj naše davno minule kuće od čerpića. Sjetih se starih prijatelja koje eto, svijet odnese, baš kao što vjetar odnosi list negdje u daljinu. Sjetih se pjesama. Onih starih pjesama. Pjesama za zemlju. I naše djedove. Za zemlju naših djedova. Sa suzama u očima. Drhtajima u rukama. Klecanjima u nogama. Sjetih se svega u momentu. U trenutku kao padu zvijezde padalice. Kratkom. Prekratkom, rekla bih. I znaš li draga moja domovino šta sam shvatila? Shvatila sam da ne mogu bez tebe. Možda ne mogu ni sa tobom. Ali bez tebe pogotovo. Shvatila sam da te volim. Shvatila sam da sam ja jedan neotkriveni dragulj. A ti si škrinja koja me čuva od lopova. Hvala ti! Mnogo ti hvala! Obećavam ti da ću odsad i ja tebe paziti. Ali najprije voljeti. Tebe grliti. S tobom živjeti. Za tebe živjeti. Hvala ti!

 

Doris Dragojević, 2. razred gimnazije

Srednja škola Ivana Gorana Kovačića, Kiseljak

 

Treće mjesto

Cvati tamo gdje si posijan

 

Nemoj. Znaš, stari prijatelju, odlazak nije uvijek izlaz. Odlazak je ulaz u vrata bijega i poraza. Ti, prijatelju moj, nisi stvoren za bježanje ni poraze. Stvoren si da rasteš. Da rasteš kao valovita trava iznad hercegovačkih stijena, kao kamilica kraj debla odveć praznog od očaja i dahtanja vjetra, kao korov ispred kuće tvojih djedova. Ti si, prijatelju, stvoren da rasteš prema ugrizima onih koji te gaze i prema dodirima onih koji te tlače. Nisi stvoren da bježiš, bijeg stvaraš samo ti svojim ciničnim gutanjima obećanja i koracima koji gaze prema dalekom i tuđem.

I ja sam, znaš i sam, prečesto bježao. Bježao sam od najvećeg poklona koji sam s jezikom svoje majke i prezimenom svoga oca dobio od Boga. Bježao sam od Hercegovine, od nestvarnog i nevidljivog i krhkog i gorkog i prosutog… Bježati od Hercegovine za mene nije značilo ništa drugo nego bježati od sebe. Trn u oku svjetske težnje da svi postanemo jedno, vršak mača u oku svima onima koji žele da se zastidim gange i prebiranja po duhanu skrivenog u sjećanjima svojih predaka, to sam ja. I to je moj jedini ponos. Nemoj sebi dozvoliti da se ikad osvrćeš za Hercegovinom. Ona mora biti tu, njezina riječ mora žežati okove i topiti željezo i stvarati potrese i gledati sinove i kćeri kako prebiru šakama po livadi tražeći fenjer svoga pradjeda.

Malo si me razočarao, znaš? Pa zar ti stvarno misliš da bi Bog negdje posijao gorušičino zrno ako njegova ljubav ne vidi na tom blaženom koračiću zemlje ogromnu nadu da to zrno dosegne puninu, krošnju oprosta i vrelo osmijeha? Ja znam da ne bi. Sjetim se toga svaki put kad pogledam krunicu u rukama svoje bake. Ona ima oči boje Hercegovine. Sjaje kao razdvojeni Jordan ili pak ako crveni Nil. Sjaje kao Jordan zbog časti, a kao Nil zbog odricanja. Znaš, prijatelju tašti, čast i odricanje uvijek se poslužuju kao jedno jelo. Mi se njim, ako smo spremni zagrliti ostavštinu građenu na znoju, a nažalost i krvi naših predaka, imamo priliku hraniti svaki dan. Naše jelo časti i odricanja je Hercegovina.

Sjećaš li se djetinjstva, trenutaka kada te budi zvono sa zvonika tvoje, onda i obližnje župne crkve? Vjerujem da jesi, jer da nisi, ne bi mi dao priliku da ti sada ovo pišem. Znam da u tebi postoji nada. Nemoj da te prevari to što sumnjaš u svoj poklon, u svoje pravo koje si stekao onog dana kad se tvoje krštenje uz zvukove bure pod trobojnicom slavilo. Nemoj bježati od privilegija. Strah te neuspjeha, oluje ili tuče koja bi mogla uništiti tvoje drvo u rastu? Ne treba te toga biti strah. Rasti i razmišljaj kako će doći dan kada ćeš biti toliko velik da ti uragani neće moći ništa.

Hercegovina, kao i sve vrijedne stvari koje nam je Bog u svojoj nesebičnoj ljubavi ostavio, ima cijenu. Cijena koju ćeš platiti nema broj koji je krasi ili grdi, nema ni oznaku da je prepoznaš ali ima ime. Cijena si ti. Ne! Ne smiješ misliti sa ćeš davanjem sebe u hercegovački povjetarac ostati nitko i ništa, dapače! Tek ćeš tada postati netko, postati nešto, postati osoba koja je izrasla u čovjeka!

Puno sam puta, prijatelju, čuo kako netko proklinje Hercegovinu koja plače jer nekada nemamo vode u rijeci ni bunar ispunjen kišnicom! Slušao sam to i osluškivao bičevanje ljudske predaje. Svi su proklinjali nedostatke, a nitko nije zahvalio Bogu na onom što imamo! Nisam čuo da se zahvaljuju za čist zrak, za posebni oblak Božje ljubavi koji je nadvijen nad šipražjem i dračom! Nemoj tražiti zrno maka u ječmenom polju! Budi sanjar jer živimo pod oblakom anđela čuvara, jer da nismo, prijatelju moj, odavno bi Hercegovina bila zemlja po kojoj tuđinci grabe sijeno. Kako drukčije zahvaliti Bogu na zaštiti od hordi koje su moj i tvoj kraj prisvajale sebi nego da svoj kraj napokon i zagrlim rukama hrapavim i poštenim, rukama Hercegovca?

Jednostavno je. Bori se i idi prema svjetlu da ne ostaneš u zemlji, a kad ugledaš prvog prolaznika otvori oči i vjeruj mi, nikad ih nećeš htjeti zatvoriti. Zagrli Hercegovinu i nikada je nećeš htjeti pustiti. Počni pjevati o Hercegovini i nećeš moći prestati. Odvaži se. Napokon, u tebi ne kuca mehanički stroj ni neko drugo dostignuće zapada. U tebi kuca najsavršenija tvorevina našega Oca, srce Hercegovca. Puno je takvih srca ugašeno da bi tvoje moglo kucati kraj jasena i vrbe dok ti dijete trči travnatim prostranstvima. Imaš li hrabrosti to odbaciti?

Ne znam. To znaš samo ti. Ja pak znam da nijedan zvuk velegrada, aviona ni tramvaja ne može zamijenit zvuk pijetla koji me budi da zajedno uživamo u kamenu i pljusku iz oblaka punih Božje ljubavi. Da nekada odem iz svojih jaslica? Ne. Mrzio bih sam sebe da izađem iz kolijevke obasute ljubavlju i vrijednostima čovjeka koji je rođen za smijeh i opraštanje. Ne znam koliko bih bezobziran mogao biti da se ne potrudim izrasti u nešto vrijedno. Znam da mogu. Možemo svi. Želimo li svi?

Prijatelju, nemoj dozvoliti da ti magla smoga i ispremještanih vrijednosti skrene pogled sa bistrine blagoslovljenih uzdisaja. Prestanimo se truditi biti bogovi. Ne klanjajmo se zamršenim idealima Babilona jer živimo u obećanoj zemlji. Hercegovina je, prijatelju, samo jedan od tisuću dokaza da Bog izvršava svoja obećanja. Hoćemo li mi izvršiti svoje obveze.

Tresem se u svojoj znatiželji. Strah me je i pomisli kakva bi bila Hercegovina bez Hercegovaca. Nisi to nigdje čuo ni pročitao, ali obećavam ti, ako se ne promijenimo da će naša bistra kap postati tek kapljica mulja u okorjelim proročanstvima izgubljenog svemira. Pred nama je još jedan rat. Ovaj se neće voditi čelikom i krvlju, ovaj će odlučiti riječi. Samo lavina riječi uzgojenih u hercegovačkom srcu mogu spasiti moj jezik, nadu i obećanje. Hoćeš li mi se pridružiti u pisanju o obećanoj zemlji i časnim i poštenim ljudima?

Znam da hoćeš. U ovom trenutku, sva moja sumnja je umrla. Ako je to uopće moguće, previše vjerujem u Boga i jezik kojim pišem i govorim da bih posumnjao u pravdu. Pravda uistinu jest spora. Ali, i spore stvari jednom moraju doći! Izrastimo iz zemlje bogate vrijednostima, procvatimo kao ruže među hercegovačkim zidinama i otvorimo vrata pravdi i poštenju! Ako to, dragi prijatelju, ne uradimo mi, nismo obavili ono zbog čega smo poslani na prvo raskrižje prije raja niti smo rekli hvala kratkovidnim očima iznad molitvenika naših djedova.

Cvati tamo gdje si posijan. Znao je sv. Franjo Saleški da sjeme ne bira brežuljak na koji pada, a znao je i da sjeme ne pada na brežuljak koji ga ne treba. Prijatelju, Hercegovina nas treba. Ne sve osim mene. ne sve osim tebe. Hercegovina nas treba sve, jer svaka suza kojom ugasiš svijeću kušnje otvorit će ti vrata da ti oči postanu sjajne kao bakine. Kao Jordan. Kao Nil. Kao voda koja te je čarolijom zapljusnula u čelo prvi put kada si pogledao svod svoje crkve. Ne zaboravi na to. Bez tebe i mene, Hercegovina je kao krik koji odzvanja bunarima. Sa mnom i s tobom, Hercegovina je tlo na kojem će kao cvjetovi rasti naši sinovi i kćeri. Ne moraš se odricati zbog Hercegovine jer je ti voliš. Odreci je se zbog toga što ne želiš svojoj djeci uskratiti miris hercegovačkog proljeća!

Hercegovina nije nitko doli tebe samog. A kad imaš Hercegovinu, vjeruj mi, prijatelju, imaš sve što ti treba za smijeh, molitvu i ljubav. Ako nađeš nešto bitnije od te tri stvari, molim te, zanemari moje pismo. Tada ću biti tek jedan os onih koji nije uspio. Ako se to i dogodi, nema veze. Strah me je ionako bilo samo da ću biti tek jedan od onih koji nije ni pokušao.

 

Za prijatelja koji živi u meni i nagovara me da ostavim Hercegovinu,

S ljubavlju i nadom,

Marijan Knezović, 4. razred

Gimnazija fra Grge Martića, Posušje

 

Četvrto mjesto

Cvati tamo gdje si posijan

 

Zašto bi pokušao promijeniti svoje stanište kad ti je namijenjeno da budeš ovdje? Zar ne znaš da uvene svaki cvijet kojeg iščupamo iz njegove zemlje? A čak i ako ga premjestimo s njegovim korijenjem, prilagodbe su teške i ne znamo hoće li izdržati. Neke vrste se ne mogu ni razviti u određenim područjima jer im nedostaju neki uvjeti koje ima njihovo prvotno stanište. Zašto ti misliš da si puno bolji od cvijeta?

Svi znamo da ovdje nema puno prilika ni za što i da se ne živi baš najbolje. Teško je, ali pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da se iz puno toga može razviti posao. Nisu bez razloga mnogi htjeli osvojiti naša područja. Teško je, ali zašto smo lijeni i nezahvalni? Uvijek želimo više, kada dobijemo više, opet nam nije dovoljno. Nije nam dovoljan jedan automobil pa želimo i drugi. Naša kuća nije više lijepa čim susjed izgradi moderniju. Mislimo da smo predobri da bismo radili za plaću koju nam nude. Tako se počinje razvijati ideja o „neimaštini“ i odlasku u tuđinu kao što su naši stari radili. Ali nisu li oni također i stvorili sve ovo što imamo? Stoljećima se borilo za ova područja, prolijevali su se krv, suze i znoj kako bi na našim dokumentima danas pisalo – nacionalnost: Hrvat. Ni pod koju cijenu nisu htjeli izdati svoju vjeru i ponos te pasti pod noge neprijatelju.

Sve što su stekli, ugradili su u temelje naših gradova, crkava i kuća.

Neki su se odrekli i najvrjednijih stvari koje imamo, zdravlja ili života. Gotovo svaki centimetar tla na koje stajemo natopljen je krvlju. Šume još čuvaju krikove i skrivaju grobove. Ali im je, i tako izmučenima svime, domoljublje bilo iznad svega. Ostali su ovdje. Mogu li se tvoji problemi uopće uspoređivati s ovima? Imaš li zaista razloga ići odavde? Hoćeš li tako lako okrenuti leđa i zaboraviti na sve?

Nemoj! Ne diži bijelu zastavu na prve znakove problema. Ovdašnji problemi time neće nestati. Ostani da bi ponosno dizao našu lijepu trobojnicu. Daj sve od sebe za uređenje kakvo zaslužuje ova kraljevska zemlja. Samo ovdje sunce posebno sjaji, a nebo je odraz plave krvi naših kraljeva.

Ovdje posij svoje sjeme i brižno ga uzgajaj. Neka i nove generacije znaju ono što ti znaš. Neka i oni ovdje nauče svoje prve korake, prva slova i riječi hrvatskog jezika.

Kruh peci na ovom ognjištu, a za njega zarađuj poštenim radom. Ako ga ima više nego dovoljno, daj ga prijatelju koji nema. Takvih je nažalost, ovdje mnogo. Neka te usreći pomaganje, a želja za njim neka ti ne dopusti da odeš. Jer, odeš li, cesta za tobom možda zaraste u korov. Kad se vratiš, možda ništa ne bude isto, ni ljudi, ni običaji. Ne vrijedi riskirati. Bori se! Neće ti ni u tuđini teći med i mlijeko. Naprotiv, morat ćeš se boriti još više. Zauvijek ćeš biti stranac i osjećat ćeš dane pripadaš tamo. Dani će ti prolaziti u nostalgiji i iščekivanju onih nekoliko dana odmora koje ćeš tu provesti.

Tvojoj djeci kao i djeci tvoje djece bit će lakše. Oni nisu ovdje proveli vremena koliko i ti. Nisu stigli osjetiti da pripadaju ovdje. S vremenom će i oni imati djecu i unučad, a tako će sve više blijediti slika o njihovu podrijetlu. Zaboravit će da su Hrvati i počet će se osjećati kao pripadnici te „obećane zemlje“ iako to nikad neće biti.

Razlikovat će se imenom, prezimenom, ponašanjem. Mi smo ljudi koji ne prihvaćaju lako kada nam netko zapovijeda. Ne volimo da je netko iznad nas. A upravo to će nam  se događati kada dođemo u tuđu državu. Uvijek ćemo biti podcijenjeni, a to valjda ne želiš svojoj djeci. Zato ovdje sagradi dom i osnuj obitelj. Ne dopusti da te nešto od djedovine odvoji. Gdje su ti korijeni, tu i ostani!

 

Anđela Kovačević, 2. razred

Gimnazija Marka Marulića, Tomislavgrad

 

Peto mjesto

Cvati tamo gdje si posijan

 

Nigdje te neće cijeniti više

nego tamo gdje si rođen,

svijet lako tebe zbriše,

svijet zlom vođen.

 

Zar da tebe više ljubi

neg tvoje sinove…

Ne smeta mu što te gubi,

pred tobom gradi zidove.

 

Stavit će te

među svoje robove,

sudbinu ti tešku kuje –

da ti slomi mostove.

 

Znane su mu tvoje čežnje,

prividnu ti sreću nudi –

ostavi ti svoje bližnje,

samo moj ti budi.

 

Zar u takvu zamku padaš

loveć maglu i dim,

ostani gdje pripadaš

u rukama majčinskim.

 

Nit znaš, nit si znao

da što tražiš tu je,

da si znao, ne bi pao

u okove sužnje.

 

Tu, u svomu domu

gdje te majka rodi,

gdje te dižu, a ne lome

u ljubavi hodi…

 

Ivan Vidak, 2. razred

Gimnazija Dubrovnik