Ima li ičega između ljevice i desnice?

Jure Vujić, politolog i publicist

Razgovarao Nikica Mihaljević

Radikalna misao ukazuje na gubitak smisla politike povrgnute ekonomskoj logici / Ono što je danas radikalno sutra može postati općeprihvaćeno pa čak i dio „politički korektnog“ ponašanja / Danas uobičajena podjela na desnicu i ljevicu povijesno je potrošena jer i parlamentarna ljevica i parlamentarna desnica podupiru globalni neoliberalni poredak / U cijeloj je Europi već godinama na djelu proces rastvaranja nacionalnih identiteta / Hrvatski identitet tijekom povijesti često se afirmirao samo reaktivno, u odnosu na ugrozu izvana / Mnogi europski intelektualci, lijevi i desni, pokušali su razumjeti i objasniti fenomen ratova na području bivše Jugoslavije iz ptičje perspektive, iz pariških kružoka i europskih salona, često kontaminirani velikosrpskim i projugoslavenskim vizurama / Raspad Jugoslavije i legitimni hrvatski obrambeni rat bili su nužan korektiv katastrofalnim višenacionalnim teritorijalnim i geopolitičkim rješenjima versajskog poretka

Slikovni rezultat za Jure Vujić
Politolog i stručnjak za međunarodne odnose, Jure Vujić autor je niza knjiga na hrvatskom i francuskom jeziku u kojima se bavi geostrateškim temama i u kojima lucidno analizira suvremeno društvo. Neki su od njegovih naslova Europa negdje drugdje (Un ailleurs européen, Pariz, 2011), Modernitet u iskušenju slike (La modernité à l’épreuve de l’image, Pariz, 2012) te Geopolitika multipolarnog svijeta (Zagreb, 2015). Vujić je i pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske, suradnik brojnih francuskih i hrvatskih časopisa te autor i voditelj emisije Crveno i crno HR na Hrvatskoj televiziji, a povod za ovaj razgovor njegova je knjiga Radikalna misao, koja je nedavno izašla iz tiska.

Gospodine Vujiću, radikalna misao uvijek je odgovor na radikalnu, ekstremnu ugroženost ljudi. Vidite li danas, kod nas u Hrvatskoj i šire u Europskoj Uniji, takvu egzistencijalnu opasnost?

Ponajprije želim istaknuti da radikalno mišljenje ponajprije zagovara prekid s postojećim i općeprihvaćenim društvenim i političkim poretkom, koji zbog svojih oligarhijskih i klijentelističkih interesa više ne zastupa načelo opće dobrobiti zajednice. Radikalna misao ukazuje na gubitak smisla politike povrgnute ekonomskoj logici i nastoji rehabilitirati načelo politike shvaćena kao „esencije“. U tom pogledu, svako radikalno mišljenje ne dovodi nužno do nasilja ili terorizma, iako su u određenom povijesnom kontekstu neke radikalne lijeve ili desne skupine prešle tu granicu i primijenile nasilna sredstva. Svaki radikalizam ne vodi nužno fanatizmu ili ekstremizmu, a treba podsjetiti da ni parlamentarna mainstream-politika nije imuna na cenzuru, netoleranciju i represiju.

Današnji populistički fenomeni, jačanje alternativnih desnih i lijevih nesistemskih snaga, brojne građanske i referendumske inicijative zapravo su spontani, ali i radikalni odgovori ne samo na egzistencijalnu ugroženost nego i na ugroženost identiteta i kulture u kojoj se građani Europe još prepoznaju. Glavni su generatori te ugroženosti političke i gospodarske elite koje nastoje provesti neoliberalnu tržišnu uravnilovku na planetarnoj razini. No ono što je radikalno danas sutra može postati općeprihvaćeno pa čak i dio „politički korektnog“ ponašanja. Određena socijalna i politička prava koja danas smatramo normalnom stečevinom plod su dugogodišnje beskompromisne borbe političkih skupina koje su svojedobno bile etiketirane kao radikalne ili ekstremne.

Za novu desnicu, općenito uzevši, rečeno je da joj je primarni neprijatelj ponajprije kapitalizam i tržišno društvo na ekonomskom planu, individualizam na filozofskom planu, univerzalizam na političkom planu, Amerika na geopolitičkom planu, a tek onda komunizam, odnosno ono što je od njega ostalo. Kako danas stoje stvari u najnovijim svjetskim i hrvatskim prilikama?

Iako blisko surađujem sa svojim prijateljem Alainom de Benoistom i drugim europskim izvansistemskim intelektualcima, ne pripadam ni jednom rigidnom tzv. „velikom sustavu ideja“, a nova desnica se kao takva nikada nije predstavljala niti profilirala upravo zbog svoje idejne višeslojnosti. Osobno sam se formirao u studentskim danima u francuskim krugovima koji su 1980-ih godina zagovarali „treći put“ europske geopolitičke neovisnosti, između liberalnog kapitalizma i komunističkog kolektivizma, kao znak prekida s tadašnjom pasatističkom i konzervativnom, često reakcionarnom desnicom. Medijima, pa i općenito javnom mnijenju, pogodnije je i lakše etiketirati određene intelektualce unutar anakrone dihotomije lijevo/desno, pa su i francuski novinarski krugovi izmisli kategoriju „nove desnice“, koja zapravo na semantičkom i politološkom planu ništa ne znači.

Možete li to objasniti?

Unutar tog pokreta postoje različita idejna stremljenja, pa je teško reći da postoje homogena stajališta po pitanju kategorizacije „neprijatelja ili prijatelja“. Danas uobičajena podjela na desnicu i ljevicu odavno je povijesno potrošena s obzirom da su parlamentarna ljevica, liberalna, a djelomično i konzervativna desnica prigrlile načela tržišne demokracije, što ujedno znači da legitimiraju globalni neoliberalni poredak. Stoga je bolje govoriti o rastućem jazu između baze, naroda i osiromašenih društvenih slojeva, i vladajuće globalne oligarhije, između establišmenta i „običnih ljudi“. Ono što je danas vidljivo jest da je glavna matrica kapitalizma i dalje prosvjetiteljski projekt utemeljen na mitovima neprestanog napretka i liberalnog individualizma, mitovima modernosti koji su u akutnoj krizi. Danas je svima jasno da se globalizam, kao sveobuhvatna ideologija tržišta koja nastoji ostvariti jednodimenzionalnu unifikaciju čovječanstva kroz potrošačko društvo, nalazi u teškoj krizi. I Hrvatska se, također, nalazi u krizi, kao i sve postkomunističke zemlje koje su prigrlile model neoliberalne tranzicije, pa je tako suočena s rastakajućim procesom desuverenizacije, unatoč tomu što je 1990-ih platila teški danak za državno i nacionalno osamostaljenje.

Zapravo, ljevica je novoj desnici davala jedini razlog postojanja, čak joj posuđujući neka svoja uporišta te određena sredstva izražavanja i nastupanja. Kako se na novu desnicu odražava nestanak istinskih lijevih stranaka i pokreta?

Pokret nove desnice, koji nastaje pod okriljem francuskog GRECE-a (Skupina za istraživanje i studij europske civilizacije), iako je bila reakcija na šezdesetosmašku lijevu kulturnu hegemoniju, nije samo ideološka protuteza liberalno-lijevom mainstreamu, nego promiče zaseban pogled na svijet prisutan već u kontrarevolucionarnim težnjama romantičarskog pokreta, historicizma i filozofije života, koji će se iskristalizirati tijekom konzervativne revolucije za vrijeme njemačke Weimarske republike 1919–1933. Klasične marksističko-lenjinističke stranke i pokreti unutar tzv. radikalne ljevice iz 1970-ih, proleterske ljevice ili pak klasične komunističke stranke, djelomično su izumrle. Međutim, šezdesetosmaški lijevi diskurs danas je mutirao i naišao na plodno tlo unutar socijaldemokracije, koja je samo bivši klasni i borbeni politički diskurs zamijenila poststrukturalističkim temama rodne i seksualne emancipacije ili ekološkim temama.

Rekao bih da je politički i društveni diskurs nove desnice danas je još itekako aktualan s obzirom da je i dalje na djelu snažna kulturna hegemonija liberalne ljevice (ali i neoliberalne desnice), koja utječe na proces rastvaranja nacionalnih identiteta u narodnim zajednicama diljem Europe. Zanimljivo je da se taj isti libertarijanski diskurs o neprestanoj emancipaciji od autoriteta presvukao u službeni potrošački diskurs liberalnog kapitalizma. Liberalna ljevica pripremila je permisivni diskurs za suvremeni kapitalizam jer se šezdesetosmaška filozofija individualnog užitka i hedonizma transformirala u tržišni program kapitalizma zabave te komercijalizacije kulture, slobodnog vremena, ljudskog bića i umjetnosti. U tom pogledu, lijevi socijalizam i liberalna desnica nisu valjani lijek protiv ekscesa tržišnog neoliberalizma jer se konceptualno i u praksi nadopunjuju.

Nova desnica naslijedila je nešto od prakse šezdesetosmaške studentsko-intelektualne pobune kao i situacionističkog elitističkog pokreta. No to su bili pokreti bez jasnih ciljeva kao ni ozbiljnijih sredstava za njihovo eventualno dosezanje. Ima li u današnjoj novoj desnici tih i takvih utjecaja?

Elitizam je uvijek bio prisutan u konzervativnoj misli pa i kod nove desnice, koja je zapravo bila jedan laboratorij ideja i inkubator za buduće europske elite. Po uzoru na „hod kroz institucije“ Frankfurtske škole, taj idejni pokret je vješto artikulirao donedavno lijevu postmodernističku kritiku potrošačkog društva, konzumerizma i Debordova „društva spektakla“, ali u smjeru antimodernističkog projekta, načela tradicije, autoriteta, hijerarhije, imperija i organskog modela društva. Dakle, takav je elitizam ponajprije duhovne i intelektualne naravi, ali za razliku od egalitarističke nivelacije ljevice, koja je duboko antinarodna, ovaj elitizam nastoji crpsti legitimitet iz narodne meritokracije, a ne iz znanstvene tehnokracije koja se otuđila od naroda.

Hrvoje Lorković, koji je i sam dugo zastupao novodesničarska stajališta, izrekao je određenu insajdersku kritiku tvrdnjom: „Nova desnica nastavlja i tradiciju konzervatizma u onom smislu u kojem je on malo sklon utopijskim sanjarijama, iluzijama o ljudskoj dobroti, pravednoj budućnosti i ‘novome čovjeku’. Novodesni dakako ne posjeduju onu kritičnost koju zahtijeva znanstveni rad, pa se često zalijeću prema zaključcima koji su znanstveno neprihvatljivi… Novodesni su povijesno jedinstvo suprotnosti, internacionalni nacionalisti…“. Može li se takva kritika prihvatiti ili imate odgovore na nju?

Ne poznajem njegove radove, ali Lorković griješi. Konzervativizam, od Burkea, De Maistrea i Spenglera nadalje, zapravo počiva na postulatima pesimističke kulture koji se protive optimističkom i prosvjetiteljskom poimanju iskonskog „dobroga čovjeka“. Suprotno tomu, idejne matrice nove desnice, od primordijalne tradicije jednog Guenona, Evole, pa i djelomično Maurassova i Barrésova integralnog nacionalizma te škole prirodnog prava, počivaju na dekonstrukciji takvih egalitarističkih zabluda o novom čovjeku jer zagovaraju model organske i prirodne zajednice. Iako je teško strpati sve u jedan koš, većina intelektualnih kružoka koji gravitiraju oko nove desnice, iako su identitetski snažno osviješteni, ne prepoznaju se u jakobinskom modelu države-nacije i odbacuju državni nacionalizam, a neki otvoreno podupiru regionalizam i lokalizam. Stoga je teško govoriti o nekoj novodesničarskoj internacionali, iako nas danas antifašisti plaše upravo njome.

Vraćajući se na domaći teren možemo reći da je hrvatski narod došao do države u vrijeme kad se pojam suverenosti počeo smatrati zastarjelim. Na čemu onda počiva hrvatska državna paradigma?

Kao što sam to istaknuo bezbroj puta, unatoč Domovinskom ratu koji može sporadično i emocionalno biti mobilizatorski i ujediniteljski čimbenik, u Hrvatskoj još od devedesetih godina, kad je hrvatski narod stekao državnu neovisnost i suverenost, nedostaje jasni referentni model nacionalne zajednice koji zadire ne samo u pitanja etničke, jezične i kulturne pripadnosti nego u pitanje političkog opredjeljenja. Ista je razlika vidljiva između kategorija „patriotizma“ i „domoljublja“, gdje prva pripada osjećajno-emocionalnoj razini, a druga intelektualnoj. Nacionalne kulture pretpostavljaju snažan politički identitet koji će znati štititi i artikulirati tu istu specifičnu narodnu kulturu sa suvremenim geopolitičkim izazovima. I zbog toga je Renanov „svakodnevni plebiscit“ važan za razvoj i sazrijevanje Herderove „narodne duše“ i nacionalne kulture. Naime, jedno od ključnih pitanja za budućnost hrvatskoga političkog identiteta jest ne samo izgradnja stabilne političke kulture i jačanje nacionalne identifikacije unutar europskih nadnacionalnih prilika, nego stvaranje afirmativnog nacionalnog identiteta nasuprot identitetu negacije, ili identitetu iz nehaja, koji se tijekom povijesti često reaktivno afirmirao u odnosu na druge ili na ugrozu izvana.

Ako se za bit suverenosti uzme kao najznačajnija odredba da je „suveren uvijek izvan zakona, a sam donosi zakone“, može li se u Hrvatskoj uopće govoriti o suverenitetu kad se u njenoj zakonodavnoj aktivnosti donose zakoni po ugledu na druge zemlje, ili preuzimaju zakonske zadatosti kao gotovi obrasci iz Europske Unije?

Sve su rasprave o pitanju opstanka nacionalnog i državnog suvereniteta u globalnom svijetu uzaludne ako ne polaze od pretpostavke da je današnja suverenost, u vezi s onim što još ostaje od država-nacija, usko povezana s gospodarskom i financijskom snagom neke države. U tom smislu ekonomska snaga neke države ponajprije se utvrđuje polazeći od procjene nacionalnoga rentnog kapitala. Mnogima nije poznato da osim profitnog postoji i rentni kapital. Profitni se kapital s vremenom pretvara u rentni kapital. Sveukupna se američka državna moć i suverenost stoljećima gradila i počivala na rentnom kapitalu političke moći poznatih dinastija Rockefellerovih, Kennedyjevih i drugih. Iste bankarske dinastije jednostavno posjeduju državne nekretnine i dobivaju redovne rente. Svi današnji popratni atributi moći, poput medijske pozornosti, pretpostavljaju gospodarsku podlogu. Iluzorno i naivno je misliti, poput lijevih i desnih „suverenista“, da je suverenost kategorija koja se isključivo poistovjećuje s državom-nacijom. Sve su revolucije, pod ideološkim plaštem fašizma, komunizma i kapitalizma, s manje ili više prisile, pokrenute radi ostvarivanja prijelaza rentnog kapitala iz jednih ruku u druge, od jednog društvenog sloja drugome. Francuska je revolucija u tom smjeru inauguralni čin i frapantni primjer takve „pljačke“, kada je u ime prosvjetiteljske ideologije i ljudskih prava buržoaski i trgovački sloj konfiscirao nekretnine, materijalna dobra i zemljište aristokratskom sloju, i na taj način stekao početni rentni kapital. Sve ostale revolucije, narodne i nacionalne, kao i komunističke u Rusiji i Kini, osigurale su isti transfer rentnoga kapitala od jednog društvenog sloja drugomu.

Kada se na europska pitanja gleda geopolitički, onda je nemoguće zaobići jugoistok Europe i ratove koji su se ovdje vodili. „Njihove sukobe” – reći će vodeći teoretičar europske nove desnice Alain de Benoist – „osjećao sam kao neuspjeh Europe, a posebno kao osiromašenje: kad se europski narodi bore među sobom, to je uvijek u korist političko-ideoloških sustava koji teže za nestankom svih naroda. Uz to je došlo do još jednog poniženja, onog kada su američke vojne snage bombardirale jednu europsku prijestolnicu, u konkretnom slučaju Beograd, prvi put nakon 1945.“ Je li uopće moguće prevladati etnički nacionalizam i vjersku netrpeljivost na ovim prostorima?

Mnogi europski intelektualci, lijevi i desni, pokušali su razumjeti i objasniti fenomen ratova na području bivše Jugoslavije iz ptičje perspektive, iz pariških kružoka i europskih salona, često kontaminirani velikosrpskim i projugoslavenskim vizurama. U tom je pogledu naivno i pogrešno govoriti o tzv. etno-nacionalističkoj balkanizaciji kao procesu štetnu za nužnu europsku federalizaciju i jedinstvo jer su raspad Jugoslavije, kao i legitimni hrvatski obrambeni rat, bili nužan korektiv katastrofalnim višenacionalnim teritorijalnim i geopolitičkim rješenjima versajskog i jaltskog poretka. Kad govorimo o nužnosti izgradnje europskog jedinstva, treba imati na umu da se takav pravedan i stabilan poredak može jedino temeljiti na dobrovoljnom pristanku suverenih nacija i država. No nakon pada Berlinskog zida tranzicijski koncept u svim postkomunističkim zemljama, pod krinkom liberalizacije i privatizacije, kao i pod monetarnim pritiskom, omogućio je akumulaciju rentnog kapitala u rukama transnacionalnih korporacija i bankarskih središta. Lokalne oligarhije, koje su se usput obogatile, bile su tek modus operandi toga tranzicijskog mehanizma. Tranzicija uvijek implicira prijenos kapitala iz jednog središta u drugo, nasuprot konceptu transformacije, koji pretpostavlja transformiranje, ali i zadržavanje nacionalnog rentnog kapitala unutar suverene države. Zbog toga se i jest dogodila tranzicija, a ne transformacija, i zbog toga se još nije dogodio proces suočavanja s komunističkom prošlošću, kao ni lustracija.

Prema najavama iz predizborne kampanje i prvim potezima nakon inauguracije čini se da Donald Trump ide u smjeru koji nije toliko oprečan stajalištima nove desnice ili se ni on neće odreći imperijalnih aspiracija?

Trumpova pobjeda znači pobjedu američkog populizma i odražava rastući jaz između američkog naroda i dinastičkog sustava. Zasad je, unatoč smjelim odlukama Trumpove administracije, prerano napraviti bilancu, ali najveći je izazov Trumpove administracije njezino suočavanje s američkom „dubokom državom“ (deep state). Bila ona demokratske ili republikanske franšize, nju čini heterogeni skup konzultanata, lobista, donatora i poslovnih ljudi, financijaša s Wall Streeta i ljudi iz vojno-industrijskog kompleksa koji kontroliraju sve poluge američke političke moći. Stoga će tek vrijeme pokazati hoće li doći do stvarnoga zaokreta u globalnoj američkoj vladavini ili će Trumpova pobjeda biti jednostavno Pirova pobjeda.

U dubokom sukobu atlantizma i euroazijanizma, sukobu dvaju svjetova kako ste ih vi definirali, pomalo se odvija preokret u korist euroazijanizma. No ne mislite li da bi iz ovoga posljednjega pojma trebali izostaviti sastavnicu euro, jer ona u stvarnosti nije ravnopravan partner?

Sve ovisi kako gledate na Rusiju, kao sastavni dio europskog kontinenta ili kao daleki azijski rub Europe. Zapravo, Rusija je i jedno i drugo, a cijela njezina povijest obilježena je trajnim sukobom između prozapadnih i protuzapadnih orijentacija. Treba imati na umu da euroazijska doktrina tvrdi da istinski ruski identitet proizlazi iz originalnog spoja euro-slavenskih i tursko-muslimanskih elemenata, pa tako Rusija zapravo tvori zasebni „treći kontinent“ na razmeđu „dekadentnog i materijalističkog Zapada“ i „spiritualne i vitalne Azije“. Euroazijanizam, iako razlikuje nacionaliste i slavofile, integrira sovjetsko iskustvo smatrajući ga pozitivnim povijesnim nasljeđem koje je, kao takvo, izraz kontinuiteta imperijalne ruske ideje. Kad govorimo o dominantnom trendu u današnjem svijetu, onda trebamo imati na umu da smo suočeni s dva suprotna procesa: prvo, procesom dalje atlantske političke i kulturne uniformizacije i, drugo, procesom dalje geopolitičke multipolarizacije s makroregionalnim udruživanjima (BRICS, južnoamerički bolivarizam, Putinova euroazijska unija itd.), koji se pokušavaju oduprijeti amerikanocentričnom svijetu. Trumpova pobjeda, iako sliči svojevrsnom izolacionističkom zaokretu u američkoj vanjskoj politici, zapravo otvara put multipolarnoj rekonfiguraciji jer se približavanjem SAD-a i Putinove Rusije može navijestiti nastanak novog multipolarnog ili tripolarnog poretka (SAD–Rusija–Kina).

Neizbježno je kod razrade ove teme propitati i stajalište nove desnice o ljevici, ne povijesno, nego u aktualnoj situaciji u Hrvatskoj. Meni se čini da je veliki nedostatak za svekoliki život u Hrvatskoj, a ne samo politički, što kod nas nema jake stranke istinske ljevice. Ljevice koja bi sama napravila katarzični zaokret.

Katarzični zaokret o kojem govorite zasad se ne može dogoditi hrvatskoj ljevici jer se ona još ne može osloboditi jugoslavenskog atavizma i titoističkog nasljeđa, dok je druga, izvanparlamentarna ljevica, prigrlila sve paradigme suvremenog antifašizma: anacionalni diskurs, ideologiju bezgraničnosti, promigracijsku orijentaciju itd. S obzirom na glavni trend gubitka identiteta socijaldemokracije u svim europskim zemljama te porasta i nacionalnih i lijevih populističkih pokreta, mogao se očekivati pokušaj stvaranja alternativnog i aktualnijeg puta i kod hrvatske ljevice, koji bi se ujedno jasno razgraničio u odnosu na socijaldemokraciju, koja je izdala sva načela socijalne pravde i borbe te postala lijevi privjesak tržišnoga kapitalizma.

Taj bi novi lijevi put ujedno mogao artikulirati važne identitetske i nacionalne teme bez kojih se u doba ozbiljnih prijetnji izumiranju nacionalnih i lokalnih identiteta pod pritiskom kulturne amerikanizacije danas ne može ozbiljno politički promišljati. Ali u Hrvatskoj, umjesto toga, dobili smo stranku naziva Nova ljevica koja osim pridjeva „nova“ ne donosi ništa novo u nacionalnom političkom životu. Europska i hrvatska ljevica još ostaju zaslijepljene kozmopolitizmom i multikulturnim prividom. To su sve propali projekti neoliberalnoga kapitalizma, koji danas metastazira u uvozu ilegalnih migranata. Oni nisu u stanju razumjeti da danas još uvijek model suverenih nacionalnih država, ukorijenjeni identiteti, regije, sve narodne i etničke skupine i lokalne kulture zapravo čine jedinu branu protiv neprestana širenja tržišne kapitalističke dinamike, koja ne trpi državne granice ni državni suverenitet.

Izvor: Vijenac 602