Marija Radić – Hrvatska heroina češke krvi

U povodu 143. obljetnice rođenja Marije Radić

 Povezana slika

U Pragu je prije 143 godine (27. kolovoza 1874.) rođena žena koja je Hrvatsku ljubila i borila se za nju svim svojim bićem, do zadnjeg daha i otkucaja srca, ponosna i hrabra Marija Radić (pravim imenom Marie Dvořáková), supruga vođe hrvatskoga naroda, pučkog tribuna i jedne od najvećih povijesnih ličnosti koju smo ikad imali – Stjepana Radića.

Malo je takvih osoba i rijetki su slučajevi takve požrtvovnosti na kakvu nailazimo u liku ove istinske heroine koja je iako nije bila naše krvi ovaj narod prigrlila kao svoj i nastavila djelo svoga životnog suputnika i poslije njegove mučeničke smrti, unatoč svim progonima i opasnostima.

No, kako to obično biva, supruge završavaju u sjeni velikih i značajnih muževa, pa se tako dogodilo i s Marijom , Čehinjom koja je za Hrvatsku gorjela kao malo koja žena našeg roda. Pitanje je bi li i sam Stjepan Radić bio u stanju tako ustrajno podnositi sve nedaće koje su ga u životu snašle, da u supruzi nije imao pouzdan oslonac, a u obitelji sigurno utočište.

Povezana slika

Marie Dvořáková, slika iz djevojačkih dana

Marie Dvořáková u Pragu je završila učiteljsku školu 1894. godine, a iste je godine upoznala Stjepana Radića, svoga budućeg supruga koji je studirao u ovom gradu. Kao učiteljica, između 1895. i 1898. godine službovala je u više mjesta u rodnoj Češkoj (Kutnoj Hori, Metylovicama Táboru, Jistebnicama). Sa Stjepanom Radićem vjenčala se u praškoj crkvi  Na Andělce (nazvana prema ranijoj kapelici Svete Marije Anđeoske, danas crkva sv. Norberta), 23. rujna 1898. Rodila mu je četvero djece (Milicu, Miroslavu –Miru, Vladimira – Vlatka i Branislava – Branimira, Branka). Unatoč svim opasnostima, poteškoćama, materijalnoj bijedi i oskudici u kojoj su proveli najveći dio zajedničkog života i na koncu tragičnoj sudbi što ju je obitelj doživjela gubitkom muža i oca, ova hrabra i odlučna žena ostala je čvrsto vezana uz supruga i svoju djecu nastavljajući i poslije njegove smrti borbu za zajedničke ideale. Bila je ne samo vjerna supruga i brižna majka, nego i pouzdana Stjepanova suradnica.

Kad se govori o Stjepanu Radiću, obično se zanemaruje njegova intelektualna strana, ono što ga je odlikovalo kao inteligentnog, obrazovanog čovjeka širokih vidika, naprednih i progresivnih shvaćanja (u vremenu u kojem je živio čak često nerazumljivih drugima), intelektualca bistrog uma ali i široke duše koji se nikad nije odrekao svoga seljačkog podrijetla, snova o socijalnoj pravdi i osjećaja za sirotinju.

Nije on, dakle, bio samo „simpatični debeljuškasti Stipica koji je volio tamburicu i narodnu pjesmu, nepovratno zaljubljen u svoje seljačke korjene“, prvak Seljačke stranke koji je „skomračio po buvarama i tamnicama zbog svoje tvrdoglave naravi“ – kako ga se ponekad želi prikazati (iako on jest bio i od svega toga pomalo). Sjepan Radić nacionalna je i intelektualna veličina kakvom se malo koji narod u Europi može podičiti, Za života izdano je 46 njegovih djela, posmrtno još 16 – ukupno 62, uz 4 prijevoda (s francuskog na češki, s češkog na hrvatski, s francuskog na hrvatski), a za svoja djela je dobio i više visokih nagrada između 1903. i 1908. godine. Nije bilo položaja niti časti koju on ne bi napustio ako se to kosilo s njegovim uvjerenjima i pogledima, niti prijetnje i sile koja bi ga odvratila od puta koji je krenuo. Sanjao je samo jedan san: slobodu hrvatskoga naroda i za taj cilj nije žalio ni život dati.

Nije nevažno spomenuti i to da je Stjepan Radić prvi hrvatski diplomirani politolog, da su ga odlikovali izuzetna inteligencija, obrazovanje i pismenost, da je sjajno pisao članke i analize društvenih pojava i procesa, stručne rasprave i pubicistička djela, prevodio i bio vrhunski poznavatelj društvenih i političkih prilika u Europi. Dakle, ovaj hrvatski velikan i nesporni politički lider i narodni vođa koji je obilježio ne samo XX stoljeće nego i cjelokupnu hrvatsku povijest, u isto vrijeme je bio vrhunski intelektualac, erudit, poliglot i hrvatski domoljub i kao takav sasvim posebna, izuzetna i svestrano nadarena osoba. On nije slučajno postao najistaknutija politička figura svoga vremena i s bratom Antunom Radićem (također briljantnim intelektualcem, doktorom znanosti i utemeljiteljem hrvatske etnografije) osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).

Kad se radilo o načelima i životnim stavovima bio je nepopustljiv i konzekventan do kraja, a budući da su demokracija, republikanizam i sloboda hrvatskog seljačkog naroda bili u samim temeljima njegove političke ideje, oštro i bez dvojbi je odbacivao sve što se protivilo tomu.

Slikovni rezultat za crkva sv. Norberta u pragu

Crkva u kojoj su se vjenčali Stjepan Radić i Marie Dvořáková

 

Došao je u sukob (i prekinuo prijateljstvo) i s Tomašom Masarykom (onoga trenutka kad se uvjerio da njegova pragmatika odnosi prevagu u odnosu na stavove koje je do tada zastupao i po njima bio poznat u Europi), iako se radilo o nespornom autoritetu s velikim utjecajem koji je sezao daleko izvan granica Češke i potonje Čehoslovačke. Naime, između Radića i Masaryka puklo je onog trenutka kad je Radić shvatio da je njegov prijatelj vlastitim ciljevima i političkim ambicijama podredio načela slobode, pravde i ravnopravnosti naroda koja je do tada (tobože) gorljivo zagovarao. Masaryk je, naime, bio veliki pristaša ujedinjenja Hrvata i Srba u zajedničku državu, ali mu pritom nije smetala velikosrpska hegemonija. Njegov stav bio je kako su Hrvati i Srbi „jedan narod“ (uzimajući kao mjerilo da govore „istim jezikom“), te da se razlikuju „samo po pismu i vjeri“, zanemarujući sve druge postojeće civilizacijske i kulturološke osobitosti, pa i razlike koje su među njima vladale. Kasnije ponašanje lidera Čehoslovačke u još je većoj mjeri pokazalo da su njegova politička pragmatika i vlastiti interesi bili iznad ideala do kojih je Radić toliko držao. Ni u vrijeme najžešće velikosrpske diktature (nakon 6. siječnja 1929 godine), kad se cijeli zapadni svijet zgražao nad krvavim terorom koji vlada u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji, niti on niti njegova Vlada nisu se oglasili, a godinama su odbijali dati azil progonjenom Svetozaru Pribićeviću kojega su diljem Europe pratili kraljevi agenti s namjerom likvidacije. Masaryk je nastojao ujediniti Češku, Moravsku i Slovačku i od njih stvoriti jednu državu, u čemu je na kraju i uspio, te postao prvi predsjednik te zemlje koja je nazvana Čehoslovačkom. Taj koncept „ujedinjenja“, međutim, u sebi je od samoga početka sadržavao jednu anomaliju koja je po svemu odstupala od Masarykovih temeljnih deklarativnih zauzimanja za ljudska prava i demokraciju. Čehoslovačku su tvorili Česi kojih je u njoj bilo 51%Nijemci s 35% i Slovaci čiji je udjel u ukupnom stanovništvu iznosio samo 15%. Što se koncepta Jugoslavije tiče, poznato je kako su završila oba pokušaja njezine uspostave. Na kraju i sam raspad Čehoslovačke (1992. godine), dokazao je promašenost Masarykovog projekta i potvrdio kako je Radić bio u pravu.(Opširnije: http://croatiarediviva.com/idealist-se-svjesno-zrtvovao-hrvatsku/)

U svojim Uspomenama (Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića), ova izuzetna žena ostavila je dragocjeno svjedočanstvo o životu s našim pučkim tribunom, beskompromisnim borcem za hrvatsku pravicu kojega se nije moglo ušutkati niti uplašiti drugačije nego da mu se oduzme život.

Povezana slika

Velikan Stjepan Radić podnio je za svoj narod najveću žrtvu

 

Svoja sjećanja Marija započinje kratkim opisom njegovog najranijeg djetinjstva u rodnom Trebarjevu Desnom i nastavlja pučko-školskim i gimnazijskim razdobljem, uz mnoge detalje iz života brojne obitelji Radićevih koja je živjela i krajnjoj bijedi i materijalnoj oskudici svake vrste.

S kumom Vjekoslavom Prpićem, mladi par poslije vjenčanja odlazi u Krakov i Lavov, potom preko Mađarske stiže u Hrvatsko Zagorje (selo Pristav kod Klanjca) i jedno vrijeme provode tamo, kod prijatelja Milana Krištofa. Otuda ih put vodi u Bjelovar (gdje živi Stjepanov brat Ivan), pa u Trebarjevo Desno gdje 3 mjeseca stanuju kod Stjepanove sestre Kate (listopad 1898. – siječanj 1899.).

Iz Trebarjeva Desnog odlaze u Pariz, gdje Stjepan nastavlja studij.

Stalnom bitkom za golu egzistenciju obilježeno je i ovo razdoblje Stjepanovog akademskog obrazovanja i njihovog zajedničkog života u Parizu (na Slobodnoj školi političkih nauka, kad je on dane provodio na predavanjima, a noću supruzi (na francuskom) diktirao svoju raspravu Suvremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud) koja je ustvari bila njegov diplomski rad. Potom jedno vrijeme žive u Pragu gdje Radić počinje pisati za neke od čeških listova, sve dok ga u ljeto 1900. godine nije protjerala policija, pa odlaze u Zemun. U to vrijeme boravka u najistočnijem hrvatskom gradu, radi kao balkanski dopisnik francuskih, čeških i ruskih listova.

Od 1902. godine žive u Zagrebu.

U svojoj kući u Međašnoj ulici br. 12, skupa su otvorili Slavensku knjižaru 1912.godine, a godinu poslije i drugu u Jurišićevoj ulici br.1. Ove poslove uglavnom je vodila Marija i do kraja života nije se prestala baviti nakladništvom, odlučno zastupajući i promičući svim raspoloživim sredstvima povijesnu istinu, poglavito onu koja se odnosi na HSS i njezinoga supruga Stjepana Radića. Od toga je nisu mogli odvratiti ni progoni, prijetnje, uhode koje su joj pratile svaki korak, pa ni prijetnje životnim ugrozama.

Slikovni rezultat za Crkva u kojoj su se vjenčali Stjepan Radić i Marie Dvořáková

Marija Radić na jednom od narodnih zborova

Na mnogim mjestima u svojim Uspomenama Marija donosi zanimljive detalje vezano za djetinjstvo i školovanje svoga supruga, oslikavajući tako njegove osobine među kojima je prevladavao osjećaj za pravdu, pa i po cijenu žrtve i vlastitog komoditeta, kao primjerice, u ovom citatu:

U drugoj godini pobrinuo se za njega brat Ante, te su ga primili u Orphanatrophium, nadbiskupsko sirotište u Vlaškoj ulici. Tu je bilo Stipi, dakako materijalno lakše, te nije pretrpio toliko gladi kao u prvom razredu. Ali zato su malom u Stipi došle opet druge brige i neprilike. Stipa nije podnašao krivice, kad su stariji djaci t.zv. prefekti na pr. tražili da im manji dečki čiste cipele. Stipa je branio mališe, da ovaj ne mora svojim starijim drugovima čistiti cipele. To su dakako začuli nekoji profesori za ove i slične svadje, gdje je Stipa bio uvijek na strani slabijega. I tak se dogodilo, da se je zamjerio nekojim profesorima, koji su se izgovorili na koncu školske godine, da ne može radi slaboga vida na više škole, dotično izučiti za svećenika, jer da će uskoro oslijepiti.“ (http://marijaradic.pondi.hr/marija_radic_uspomene_web.pdf, str. 4.; istaknuo: Z.P.)

Kasnije se Stjepan uzdržavao radeći kojekakve poslove, pa i podučavajući slabije đake čiji su roditelji bili boljeg imovnog stanja, samo kako bi nastavio školovanje.

Uz vrlo dojmljive opise njegove političke borbe ispunjene progonima i zatvorima, autorica iz perspektive obitelji progovara i o brojnim poteškoćama egzistencijalne naravi s kojim su se stalno susretali, pa i u vrijeme svoga tromjesečnog boravka u Stjepanovom rodnom mjestu Trebarjevu Desnom i kasnije dok je svršavao studij politologije u Parizu:

„Na Trebarjevu smo bijedno kao i čitav narod živjeli čitava tri mjeseca kod Stipine sestre Kateka. Bila je u ono vrijeme baš prešla zaredice četvrta poplava: na proljeće i na jesen, i opet na proljeće i na jesen. I tako se sjećam, da u kući nije bilo ni kapi masti, te smo na sam Božić imali za objed malo zakiseljeni poriluk. Dakako, da ni druge dane nije bilo ništa boljega, jer se nije te godine ništa hranilo, a voda je bila odnesla i to malo kukuruza, što je bilo na polju ostalo. Kakva je to bila bijeda, to si nitko ne može predstaviti; kad se još dan danas sjećam, kako sam si uzela iz podruma jednu repu, i kad sam spazila, da to nije bilo prav sestri moga supruga, nikad više, makar kako gladna, nisam više repu dirnula.

No Stipu to nije nimalo smućivalo, on je već imao svoj plan za put u Pariz. I tako je bilo.Koncem siječnja 1899. pokupili smo svoju sirotinju (svoje pokućtvo, dva jednostavna ormara, dva kreveta i pisaći stol ostavili smo sestri Kateku) i otputovali ravno u Pariz, gdje smo nastavili naš sirotinjski život s Trebarjeva. Imali smo malu petrolejsku pećicu, gdje sam kuhala, te sam kupovala od mesara juhu od kosti, koju sam ukuhavala.To je bio ručak. Kuhala sam naravno samo to, što je bilo najjeftinije i što je bilo brzo gotovo. Imala sam naime i drugoga posla: prepisivati radnju moga supruga za Političku školu ‘Hrvati i Južni Slaveni’ (‘Les Croates et les Slaves du Sud’).

Makar je bio Stjepan Radić proglašen za izvrstnoga djaka Političke škole i nazvan ‘lauréat te je dobio poslije ispita prema svom vlastitom izboru knjiga u koži uvezane za 200 franaka, to nije nikako umanjilo bijedu u našem privatnom životu. Sjećam se, da nam se dogodilo, da nismo imali ni prebite pare, pa sam ja pretražila čitav ormar, ne bi li našla suhu koricu kruha ili čak kocku šećera, ali badava. Našla sam u ormaru jedino šačicu rezanaca, te sam ih pok. Stipi skuhala, a ja sam ostala sasma na tašte do popodne, kad je Stipa otišao potražiti prijatelja Markovića, te od njega uzajmio pet franaka. Onda smo išli skupa na večeru, te smo dalje još jedno vrijeme oskudjevali; dok nam nisu iz Zagreba stigli obećani novci. (isto, str. 9.; istaknuo: Z.P.)

Rukopis završava poglavljem „Sudbonosna godina 1928.“ i u njemu supruga našeg pučkog tribuna i hrvatskoga mučenika otvoreno iznosi saznanja o najavama atentata, ulozi Dvora i samoga kralja Aleksandra u tomu (što je Radić i sam javno iznosio prije smrti, u vrijeme dok je bolovao od ranjavanja), o samome pokolju u Beogradu, ali i svojim sumnjama da je neposredno poslije atentata on ustvari trovan velikom količinom injekcija koje su mu davali u beogradskoj bolnici.

 

Veličanstveni oproštaj hrvatskoga puka od svoga vođe i mučenika Stjepana Radića

Svoja sjećanja zaključuje riječima:

„Težko i pretežko bilo mi napisati ove Uspomene, ovaj križni put moga predragoga supruga, jer je preda mnom lebdila uvijek slika njegove smrti. Živci su mi bili sasma popustili, te nisam kadra opisati njegov slavni sprovod, koji je meni ostao samo u mutnoj uspomeni, jer sam bila više mrtva nego živa, te se sama čudim, odkuda sam tu jakost dobila, da sam mogla doći do njegova groba.

Ali s druge strane bili su mi živci tako tupi, te se ništa ne sjećam svih tih ceremonija na sprovodu, koji je trajao do pet sati popodne.

Za toliku neizmjernu ljubav prema svom narodu, toliku požrtvovnost i rad kroz čitav svoj život platio je Stjepan Radić svojim skupocjenim životom. Bog mu dao duši lahko!“ (isto, str. 32.; istaknuo: Z.P.)

I što na kraju reći, nego da su primjeri takve ljubavi, požrtvovnosti i privrženosti obitelji prava rijetkost i da ih danas srećemo jedino u literaturi i filmovima.

Čehinja Marie Dvořáková, ta izuzetno lijepa, hrabra i inteligentna žena, napustila je sigurnost i udobnost svoga života u domovini i svjesno ih zamijenila siromaštvom, materijalnom bijedom, mukom, patnjom, progonima i neizvjesnošću novoga. Uz svoga muža kojega je ljubila iznad svega, prigrlila je i hrvatski narod kao svoj, borila se i patila s njim i nastavila njegovu i svoju borbu do zadnjeg daha.

I nikad nije očajavala nad vlastitom sudbinom. Prihvatila je svoj križ i ustrajno ga nosila, bez roptanja. Nigdje u njezinim rukopisima nećemo naći ni traga bilo kakvom samosažaljenju. Za nju su uvijek oni koji su s njome dijelili život – suprug i djeca – bili na prvom mjestu. I u toj bezgraničnoj i postojanoj ljubavi, čista je srca i iskreno prihvatila i hrvatski narod kao svoj, a njegovi snovi o slobodi postali su dijelom njezinih ideala…Tako je i sebe utkala u našu povijest, trajno i zauvijek, na častan i dostojanstven način…onako kako to mogu samo izuzetni i odabrani…

 

piše: Zlatko Pinter