ZAR SMO MI HRVATI OSUĐENI NA VJEČITI SUKOB?

Povezana slika

Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i sukoba?

Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do „istrebljenja“ i „zadnje kapi krvi“ voditi unaprijed izgubljene bitke?

Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.

Izlaz moramo pronaći kad-tad i cijenu odlaganja tog procesa suočavanja s prošlošću ali i realnošću već sad plaćamo.

Kad je riječ o našoj „domoljubnoj“, „državotvornoj“ javnosti (nasuprot onoj drugoj čija je koncepcija rastakanje i poništavanje svega što je pozitivno i afirmativno za hrvatski narod i hrvatsku državu), nikako, i pored najbolje volje ne mogu shvatiti isključivost kojom se neki krugovi iz tog miljea vode.

Kao da je politika „što gore to bolje“ jedino što ih pokreće i vodi.

Jesmo li naučili išta od Oca Domovine (na kojega se toliko pozivamo)? On je govorio kako je priznati vlastite pogrješke i zablude snaga, a ne slabost i da samo sagledavajući svoje mane možemo izgraditi bolji svijet.

Možemo li se odreći primjerice, blaženog Alojzija Stepinca, svetog Ivana Pavla Drugog, dr Ante Starčevića, dr Franje Tuđmana, Brune Bušića, na koncu i dr Ljube Bobana, Andrije Hebranga i tisuća drugih Hrvata, samo zato što se ne slažemo s nekim njihovim izjavama ili nam se ne dopadaju neke epizode iz njihovih životopisa?

Bruno Bušić je, primjerice smatrao da su „iskreni hrvatski komunisti i ustaše jednako sanjali slobodnu Hrvatsku“.

Možda je to isuviše naivno ili idealističko uvjerenje, ali, hoćemo li zato odbaciti Brunu i sve ono što je on učinio za hrvatski narod, pa i žrtvu koju je podnio?

Hoćemo li revidirati stavove blaženog kardinala Stepinca koje je on imao prema režimu Ante Pavelića i odreći ga se zbog toga?

Možemo li zamjeriti Ocu Domovine na (već spomenutim) podsjećanjima na naše mane i pogrješke i proglasiti ga zbog toga „defetistom“?

Je li dr Franjo Tuđman „komunjara“ ili je tvorac suvremene Republike Hrvatske? Je li on bio antifašist – idealist ili boljševik i komunistički zločinac? On je svojim životom i djelom dao najbolji odgovor, pa ga unatoč tomu mnogi „domoljubi“ itekako blate.

Što ćemo s dr Ljubom Bobanom, koji je kao član CK SKH 80-ih godina prošlog stoljeća vodio bitke za istinu o Jasenovcu, HSS-u, Ustaškom pokretu, Drugom svjetskom ratu i hrabro, nepopustljivo, činjenicama i argumentima raskrinkavao laži i krivotvorine – kao nitko prije i poslije njega – u javnim polemikama s velikosrpskom klikom u Beogradu? Je li on „komunjara“?

Je li „komunjara“ Andrija Hebrang koji je zbog svoje nepopustljivosti u zastupanju hrvatskih interesa izgubio glavu od dželata Partije kojoj je i sam (nažalost) pripadao?

Ne želim dalje nabrajati.

Hoću samo reći, da nikako ne smijemo pristati na crno-bijelu sliku svijeta koja nam se nameće – na to da smo samo mi uvijek u pravu, a svi drugi u krivu – jer tako radimo u korist vlastite štete.

Lijepiti ljudima etikete i proglašavati ih „komunjarama“, „četnicima“, „udbašima“ zato što nam se kod njih ne dopada ovo ili ono, a da se pri tomu uopće ne postavlja pitanje merituma i utemeljenosti takvih objeda, izvan je svake logike i smisla i duboko nepravedno.

O čovjeku govore njegova djela, a ne ono što drugi o njemu misle.

Niti su sve ustaše bili zločinci, niti su svi partizani bili sveci – i obrnuto, naravno. Ali, kako to da nismo u stanju ove prijepore prepustiti povjesničarima, nego se unaprijed ukopavamo u „rovove“ čvrsto uvjereni da smo uvijek JEDINO MI I SAMO MI u pravu?

I oni to čine i oni misle isto. I što sad? I do kada tako?

Svatko od nas ima svoju priču, svoje iskustvo, svoj stav, a mnogi i strašne traume iz prošlosti i sve je to ljudski, ali DO KADA ĆEMO SE DIJELITI I BITI ISKLJUČIVI?

Zašto nismo u stanju jednom podvući crtu i prihvatiti neke univerzalne istine?

Povijest nije samoposluga iz koje se po potrebi s polica mogu skidati „istine“ i „činjenice“ kako komu i kada padne na um.

Istinu ili prihvaćamo ili ne. Ne možemo je prihvaćati polovično, relativizirati ili selekcionirati prema željama, sklonostima i potrebama.

Jer, u tom slučaju postupamo na isti način kao ona „druga strana“ i tada između „nas“ i „njih“ razlike nema.

I nemojmo nikad zaboraviti da oni koji nam ne misle dobro likuju nad našim sukobima i potiču ih na sve raspoložive načine, jer u suštini to ide u korist samo njima.

Od kad je svijeta vodi se borba između Dobra i Zla.

Pokažimo da smo na strani Dobra, Istine i Pravde. Ostavimo se ispraznih naklapanja, opsjena, zabluda, mitova i sukoba po svaku cijenu.

Mržnja rađa mržnju, osveta osvetu i taj pakleni krug se ne može prekinuti ako se ide logikom „oko za oko, zub za zub“.

Taj zakon ukinuo je Isus Krist kad je sišao među ljude i po Njemu smo Božji, kršćanski narod, zar ne?

 

Zlatko Pinter