Zašto Crkva toliko toga zabranjuje i traži samo žrtvu i odricanje?

Nikad nisam s voljom išla u crkvu ni s voljom navečer s obitelji molila. To sam uvijek shvaćala kao nešto što treba »obaviti« da ne moram slušati mamu kako mi drži predavanje o vjeri, o Bogu, o tome kako je ovaj život prolazan a pravi vječni život dolazi tek nakon smrti… A o tome kakav će on biti, odlučujemo sami načinom na koji živimo. Ja to sve znam.

Znam da se mama trudila i da je dala sve od sebe da me odgoji u vjeri, a vidim da se trudi i sada da me, kako kaže, vrati na pravi put.

Ipak nemam ni volje ni živaca ići na nedjeljne mise. Tamo se ne osjećam ugodno, kao da ne pripadam među te ljude. U posljednje dvije godine baš i ne idem na misu, osim na najveće blagdane. Majka me prestala opominjati, ali svake nedjelje vidim tugu u njezinim očima.

Na ispovijed sam običavala ići kad su išli i svi drugi, pred Božić i pred Uskrs. Ali koja je svrha ići na ispovijed ako mi nije žao što sam sagriješila? I kajanje iz mojih usta je laž. Sjećam se samo jednoga grijeha zbog kojega sam dobrovoljno išla na ispovijed. To je jedini zbog kojega mi je tada bilo žao, ali nekoliko puta sam ponovno bila u iskušenju da ga napravim. Odustala sam radi sebe, ne radi Boga.

Zašto Crkva od ljudi traži samo žrtvu, odricanje, skromnost, patnju za druge? Zašto ne bismo uživali i u ovom životu? Zašto Crkva toliko toga zabranjuje? Da je manje stroga, možda bi ljudi manje griješili. Grijeh, naime, ljude uzbuđuje. Priznajem da me više usrećuje materijalno bogatstvo nego duhovno.

Zašto se, na primjer, spolni odnosi smatraju grijehom, osim kad teže rađanju djece? Ako nam je Bog dao spolnost, zašto je Crkva toliko sputava? Te zabrane čine da spolnost ljude privlači još većom snagom i tajnovitošću. Žele istraživati. Odgojena u vjeri, ipak se osjećam razapetom. Ono što me privlači i uzbuđuje su užici, neizvjesnost, ono što tek želim otkriti. S druge je strane poziv na žrtvu i odricanje, za što nemam volje.

Može vam se činiti čudno, ali od djetinjstva mi je ostala navika čitati Mali koncil. Da napišem ovo pismo, potaknula me upravo jedna rečenica iz Maka u kojoj sam se prepoznala: »Drugi oblik preuzetnosti je onaj kad mislimo da će nam Bog ipak pomoći, bez obzira kakve gnusobe mi u životu činili«.

Ipak Vas sve to mnogo više zanima nego što ste voljni priznati. Hvala Bogu što je barem ostala dobra navika čitanja Maloga koncila.

Na prvi je pogled čudno što ste nakon tolikih godina majčinih pouka i zacijelo vjeronauka ostali u uvjerenju da Crkva zabranjuje užitke na ovome svijetu. Otkud se je u Vama razvilo takvo poimanje da grijeh ne bi toliko privlačio kad ne bi bio zabranjen? Kao da je grijeh nešto dobro, čega se mi po Božjoj naredbi odričemo da bismo tako stekli neke poene za koje bi nas on morao nagraditi uživanjem na drugome svijetu.

Ne možemo nijekati da je u nekim sredinama površnom katehezom stvaran u ljudima takav dojam. Ali pravi biblijski pogled na čovjeka i njegov ovozemni život sasvim je drugačiji. Tko svoju duhovnost temelji na Svetom pismu, zna da je Bog sva dobra, svu ljepotu i sve užitke ovoga svijeta stvorio da njima već ovdje obdari svoju djecu.

Prava duhovnost morala bi nas naučiti uživati bez grijeha, a odricati se kad je to potrebno da darovana dobra zloporabom ne izopačimo, da sebičnim užitkom ne naškodimo sebi i drugima.

Uopće nije istina da Crkva spolne odnose smatra grijehom, da ih opravdava jedino željom za stjecanjem potomstva. Svrha i smisao spolne ljubavi je uzajamno usrećivanje koje je po svojoj naravi redovito otvoreno i za plodnost, odnosno za rađanje. Namjera spolnog sjedinjenja ne mora biti začeće, nego jednostavno iskazivanje ljubavi. Grijeh je ako se ti čini vrše bez odgovorne uzajamne ljubavi koja ne smije isključiti ni odgovornost za moguće začeće.

Uostalom, u naše doba svatko može iz mnogo crkvenih tiskovina naučiti da je čovjeku slobodno uživati taj Božji dar i u dane kad je začeće nemoguće. Razumije se da potpuno uzajamno spolno predanje uvijek uključuje stanovitu mogućnost začeća. Par koji unaprijed odbacuje svaki pristanak na pobačaj ne smije se dakle u takve odnose upuštati osim kad su osigurani svi uvjeti za preuzimanje cjelovite odgovornosti kako za partnera tako i za moguće dijete. Ti pak uvjeti u cjelini postoje kad je ta veza ozakonjena i pred crkvenom i pred građanskom zajednicom, što znači kad je sklopljen brak.

Trebate se osloboditi doista nekršćanskog mišljenja da je grijeh nešto dobro u čemu bi se moglo uživati, a odricanje da je lišavanje. To je kao da zdrav čovjek zavidi bolesnomu što se usuđuje biti bolestan, doživjeti i to iskustvo. Čim shvatimo da je grijeh bolesno stanje, ne možemo zavidjeti onima koji tobože slobodno griješe.

Ako je riječ o privlačnosti onoga što još nismo doživjeli, o težnji za istraživanjem nepoznatoga, onda tu težnju treba zadovoljavati sve boljim upoznavanjem Božjih darova koje treba otkrivati u prirodi i u drugim ljudima, pazeći da ih bezobzirnim otkrivanjem ne upropastimo. Svi istraživači prirode znaju kako pravim vrijednostima treba obzirno pristupati, inače u njima ne možemo uživati. I za postizanje vrhunskih sportskih rezultata potrebna je stanovita stega, odricanje, samosvladavanje. Inače nema iskustva pobjedničke radosti.

Što se pak molitve tiče, izgleda da Vi na svoj način stalno molite. Stalno, naime, u sebi vodite taj gorki dijalog s ostacima kršćanskog odgoja, zapravo se stalno Bogu opirete. Nije li to već svojevrsni dijalog s Bogom? Prestanite se gorko opirati, pretvorite to u otvoren, makar i mučan dijalog. To što govorite sebi i što ste napisali nama, ponavljajte i svakodnevno Njemu, jer Vi vjeru niste izgubili. Postupite li tako, uskoro ćete u sebi čuti i Njegove sasvim praktične i ostvarive odgovore. Onda će Vam misa postati najdraža potreba, a ne dosadna obveza.

Izvor: Glas Koncila