Predstavljanje Zbornika najboljih literarnih radova Tropletova natječaja (3)

U ponedjeljak, 13. studenoga 2017. godine, u sklopu Tropletovih dana kulture biti će priređena književna na kojoj će biti predstavljen Zbornik najboljih literarnih radova ovogodišnjega Tropletova natječaja za učenike osnovnih i srednjih škola te dodjela pohvalnica i nagrada najuspješnijim autorima. Književna večer će se održati u Hrvatskom domu H.S. Kosača u Mostaru, u 19.sati, u Maloj dvorani – amfiteatar iznad ulaza.

Kao uvod u taj događaj objaviti ćemo predgovor i pogovor Zbornika, koji su napisali priznati znanstvenici i književnici, prof.dr.sc. Antun Lučić i doc.dr.sc. Marko Tokić, članovi prosudbenog povjerenstva, kao i po pet najuspješnijih učeničkih radova iz obje kategorije. Danas ćemo prenijeti drugonagrađene radove iz obje kategorije.

spisateljstvo frasi-citazioni-dediche-aforismi-mamma

 

Drugonagrađeni rad za osnovne škole

NEDJELJA JE DUŠI LIJEK, NAŠ JE BILJEG I NAŠ STIJEG

Pišem Vam kao netko tko se sa svojih 15 godina osjeća  kao umorni starac, umoran od nadanja u bolje sutra koje će donijeti nagle, ali pozitivne promjene. Često razmišljam o svojim postupcima, ali ipak najviše o riječima. O izgovorenim, ponekad,čini mi se nešto više o onima koje ostadoše na dnu duše koja je ponekad zjapila prazna u nadi da će pronaći bar minimum opravdanja za neke postupke. Možda su moji postupci samo želja da pokušam bar na trenutak prevariti privid da se ne mogu rangirati kao ostali. Priznajem i svaku svoju slabost kroz molitvu Bogu dajem.

Ono što najviše cijenim u ovim godinama jeste nedjelja, dan Gospodnji. Kažu da je nedjelja dan za odmor, ali kad malo bolje razmislim, ja se najviše umorim nedjeljom, razmišljajući naravno. Nije  to loše, ne žalim se  jer već rekoh da cijenim nedjelju. Svaka nedjelja donosi novu nadu jer znam da ću svake nedjelje prebrati svoje misli i odlučiti da ću postati bolji čovjek. Svake nedjelje vratim film svoga života, postavljam sebi bitna pitanje, je li moj Bog zadovoljan sa mnom?! Osjećam veliku potrebu razvijati odnos s Bogom, posebno kada sam ranjiva, ja pohrlim u Crkvu. Ponekad me preplavi taj osjećaj bespomoćnosti pa se odem  pokajati  pred Bogom kao grešno ucviljeno dijete. Jedino što znam jeste da sam se u svojoj poniznosti pred Bogom uvijek osjećala uzvišeno. Sve  svoje slabosti pokazujem Bogu kao zahvalnost za sve što mi Gospodin učini, ali kao i svako grešno ljudsko biće,  na različite načine ponekad pokažem i određene oblike nezahvalnosti. Bog zna da se iskreno kajem i da iskreno priznajem, ali i da svjedočim svako dobro djelo. Iako imam samo 15 godina, često razmišljam o svakoj nedeljnoj misu u smislu, jesam li na svakoj nedeljnoj misi bila potpuno duhom prisutna, koliko sam pozitivno razmišljala jer možda je ovo zadnja nedelja moga života?! Priznajem, ponekd me je bilo strah misliti o tome, osjetih snažan grč u stomaku i počeh sitno nabrajti tko zna kakve molitve kako bih se približila Bogu tražeći neku novu šansu jer znam da mogu više od ovoga što trenutno jesam. Možda su za nekog najljepše uspomene s nedjeljne mise predivne haljine i lakirane cipelice.  Ja toga nemam, možda nekad budem imala, sve pripisujem nadanjima. Imam nešto drugo, svoju braću i sestre koji zajedno sa mnmom stoje pred Bogom u ozračju milosrđa. Taj ponos ne mogu  opisati, često se toliko zanesem da i ne primjetim tko je došao s kim na misu, tko je zakasnio ili zašto je netko obukao tanku jaknicu iako vani puše hladan vjetar. Ja se fokusiram na sebe, sve to dolazi s godinama. Naučila sam da treba gledati oko sebe samo kada tražimo uzor u ponašanju nekoga, sve loše treba ignorirati.

Vrlo interesantno mi je to što se na svetoj misi često osjećam kao pod vlstitim povećalom tražeći svaku manu i analizirajući je. Često osluškujem mišljenje ljudi oko sebe, neke njihove razgovore o meni.  Shvatila sam da njihova lupa toliko ne izoštrava mane kao moja vlastita. Možda u tome i jeste bit našeg postojanja, samokritičnosti i jest ključ uspjeha.

Snaga molitve i duh zajedništva koji osjetim na svakoj svetoj misi su siguran znak da ću i sljedeće nedjelje moliti sa svojom braćom i sestrama,  ali i da ću moliti za njih. Osjetiti takvo čudo svake nedjelje iznova je pravi blagoslov. Promatrajući odnos jednih prema drugima uočavm da ljudi zaborvljaju na nesuglasice pružajući ruku mira. Taj čin me izuzetno veseli. Svi se mi samo borimo, borba nam je u genima. Svoju vjeru kao dar uspoređujem s prirodom, koja je  također predivan dar od Boga. Točnije, uspoređujem je sa stablom. Svi smo mi različiti kao grane, neki su visoko,  a neki opret nešto niže, ali svi Ocu svom dobri u najboljoj namjeri. Svi tako različiti, a opet svi jednaki, protkani božjom ljubavlju. I sve te različite grane povezuje jedan korijen, naša vjera.

Vjera je simbol našeg postojanja. Dok vjerujemo i postojimo, a sve ostalo je suvišno. Vjera nas uči pravim vrijednostima, kroz sveta čitanja i propovijed. Svaka propovijed me dotjera na rub suza. Reći ću vam zašto. Sjetim se  da sam nekad prošle godine u ovo vrijeme slušala istu priču i plakala, a i danas plačem zato što  ne vidim promjenu. Tada sam plakala od radosti i silnog žara da mijenjam sebe i svijet učinim boljim mjestom. Danas plačem jer sam slagala, i tako u krug. Utješim ja sebe uvijek, znam da svi to radimo, pa ponekad slažem sebe kako je to ono što je ljudsko i da je i sam Bog imao to na  umu čak i kada je stvarao Adama i Evu. Često razmišljam i o njima, ponekad u ljutnji, zašto su kušali jabuku, sada bih živjela u raju, ili možda ipak ne?!

Sve u svemu, vjera me potiče na razmišljanje, savjetuje me. Svoju vjeru gledam kao majku. I odnos s  roditeljima se mora njegovati pa tako i vjera, a tek kasnije se iz tog odnosa očituje koliko smo bili dobra djeca, koliko smo u srcima gorjeli da dosegnemo vrhunac. Jedino što sigurno znam, nikada neću dozvoliti da moja vjera bude samo papir, moja vjera i svaka moja sveta misa su moj život, moja nada, moja duševna hrana, moja  radost. Uistinu sam zahvalna na tom daru.

 

IVANA PILIĆ, 9.a

Osnovna škola  Glamoč

 

Drugonagrađeni rad za srednje škole

NEDJELJA JE HIMNA CIVILIZACIJE LJUBAVI

Znaš čudno mi je što Ti ja, bezazleni čovječuljak, malena kap oceana, radišni mrav iz mravinjaka i sitni kamenčić obale svjetske, moram pričati o tome. Čudno mi je, ne zato što ne znam čemu bih ti govorio, nego zato što ja znam da ti znaš, da nas dvoje – oboje to znamo i da to znaju sve ostale kapi, mravi i kamenčići obala koje zovemo život. Čudno mi je, ali moram ti pričati o tomu. Očito nisi shvatio ozbiljno kada je moj Otac davno rekao, u vremenima kada su se moje i tvoje kapi nalazile u nekim drugim kapima, da šest dana trebaš ploviti o svome oceanu, a sedmi dan da bude tih, da spavaš mirno kao da nikada nisi vidio puta, da ne misliš o sutra i tomu što će biti, nego da sanjaš najljepše snove, da se smiješ ili pak da se diviš (baš kao što se divio On) onome što si tako savršeno satkao posljednjih dana.

Možda si dijete, svojeglavo i bezazleno, i ne znaš za te riječi, za tu himnu Njegove ljubavi prema tebi.

Možda si doktor te ova himna za tebe postaje tek povremeni podsjetnik da će tvoj odmor doći u neko bolje vrijeme jer sada netko treba tvoju pomoć u možda posljednjim danima koje u šaci ima.

Možda si pak nevini radnik kojega se ne pita koji je dan i koji duboko u sebi zna da dani za njega i ne mogu biti ništa drugo nego vrijeme bez nekakvog velikog značenja, jednoliko i ogorčeno, jer tamo niz vodu (možda čak stotinama kilometara dalje), u staroj kamenoj kućici, na svoj kruh i čašu vode čekaju bose noge i malene ruke koje vjerojatno i ne znaju za taj dvanaestosatni rad. Malene ruke i najsjajnije oči na svijetu koje se kriju ispod stolova uvjereni u svoje nevidljivo, neprimjetno i jako dobro skriveno skrovište kako bi radosno iskočili, i tebe radniče, zagrlili najjačim zagrljajem na svijetu koji kucne u okno svijeta i podsjeti te na ljubav i na ono što imaš i što ne želiš izgubiti ni pod cijenu sedmoga dana.

Možda si bilo tko drugi koji se nalazi u bilo kojoj drugoj situaciji koja ne pita za dane, sate ni minute nego za sezonu „preživjeti“.

I možda ti ja sve ovo nemam pravo govoriti jer mi je još uvijek lijepo, jer sam još uvijek samo maleni čovječuljak i malena kap, jer ne osjećam nikakve velike gorčine i muke nego ljubav i jer su me učili da jedino to i trebam osjećati dok još mogu, dok ispred moga imena stoji ovo „maleni“ i dok ne znam za zlo, ratove i ružnoću.

Želim da znaš kako mi je djed govorio: „Sine, nedilja bez mise nije nedilja!“, pa bih radosno trčao k crkvi pjevati i slaviti taj dan. Kako mi je baka govorila: „Nediljom nemaš šta raditi, doleti k meni da te vidim!“, pa bih radosno trčao tamo u selo nadajući se da ću čuti još neku novu – staru priču. Kako mi je otac govorio: “Danas je nedjelja. Idemo se trkati do Gaja. Tri, čet’ri, sad!“, pa bi trčali daleko, a ja bih pobjeđivao uvjeren da sam stvarno brži i da nema šanse da pobijedim. Jednom nam je čak i svećenik rekao riječi nekog svetca: „Kakva ti je nedjelja, takva će ti biti vječnost“, a ja bih ponosan razmišljao o ljepoti svoje.

Ali ja nisam tu da ti pričam o nekim svojim vrijednostima koje trenutno posjedujem. Tu sam da te podsjetim na tvoje. Da ti pričam i kažem nekoliko lijepih o najljepšoj himni civilizacije za sve nas. Za sve nas koji živimo pod istim nebom i koji se krećemo po istim cestama, ali koji udišemo i izdišemo različite priče. Možda su se ove moje riječi mogle spojiti u dvije rečenice, al znaj da ti samo želim približiti i dočarati ono što mi je u srcu, želim da znaš i da te  imam u mislima i želim da se zajednički borimo jer ona davno ostiskana riječ s početka, ona o sedmom danu, vrijedi za sve: i za očeve i za magistre i za doktore. Vrijedi i za Europu i za Aziju, Afriku ili možda neki peti kontinent jednako kao i za bijele, žute ili crne ljude. I vjeruj mi, zapovjednija je od svih strogih zapovijedi jedina unikatna za cije-li svijet.

I čudno mi je, ponavljam, što ti ovo pričam ja koji ne znam ništa i koji ne osjetih na koži ništa što ti možda osjećaš na svojoj, ali samo sam ti htio približiti tu ljubavnu himnu i podsjetiti te da ima Netko mnogo veći iznad onoga tko je „iznad“  tebe, iznad onoga tko te tjera da se igraš preživljavanja umjesto življenja.

Ali ne brini moja susjedna kapljice, moje bezazleno dijete, ja znam da će i tebi pričati o nedjeljnoj ljubavi.

Ne brini, susjedu mrave, moj radišni doktore, ja znam da ti nedjelju osjećaš i dok pokušavaš spasiti život koji je od sebe svakako najveća od svih ljubavi.

Ne brini ni ti, nevini radniče, ja ti obećavam da ću moliti za tvoju nedjelju i da ćeš  ubrzo i ti trčati i grliti ono bosonogo malo svih dvadeset  i četiri sata.

Ali mi obećajte da ćete čim mognete izići u nedjelju, voljeti i pričati svima da je nedjelja himna civilizacije ljubavi. Za cije-li SVIJET!:)

 

 

PETRA PERIĆ, IV. razred

Srednja strukovna škola

Tomislavgrad

 

Predstavljanje Zbornika najboljih literarnih radova Tropletova natječaja (1) – http://www.troplet.ba/?p=16723
Predstavljanje Zbornika najboljih literarnih radova Tropletova natječaja (2) – http://www.troplet.ba/?p=16780