Muggeridge, intelektualci i Sovjetski Savez

by

Kirk u svom eseju o Malcolmu Muggeridgeu zapisuje;

Odgajan kao socijalist, mladi Muggeride poučavao je nekoliko godina u Indiji i Egiptu; dobio je posao u redakciji Manchester Guardiana; a u dobi od dvadeset devet godina, u pratnji svoje supruge Kitty, zaputio se u Moskvu, u kojoj je naslijedio Wiliama Henrya Chemberlina kao moskovski dopisnik Guardiana. Muggeridgeovi su iskreno vjerovali da su napustili umiruće buržujsku kulturu kako bi sudjelovali u Novoj Civilizaciji u kojoj će ljudski potencijal biti ispunjen. Stigli su u rujnu 1932. godine. U roku od šest mjeseci Muggeridge je spoznao strahote komunističkog režima, diktaturu proletarijata.
“On uništava sve i svakoga. Bit je uništenje – u gradovima vlada tama, paraliza; u zemlji propadanje, jalovost, monotono izvikivanje njegove isprazne formule – to besklasno, socijalističko društvo – on ne napada metodičkim barbarstvom samo ljude, klase i institucije, nego i dušu društva. Trga društvo iz korijena i ostavlja ga mrtvim. ‘Ako odemo’, rekao je Lenjin, ‘zalupit ćemo vratima prazne kuće'” Tako je Muggeridge napisao u svojem moskovskom dnevniku.
Urednik Manchester Guardiana odlučio je ne objaviti veći dio istine koju je Muggeridge poslao iz srca tame; s gađenjem, Muggeridge je podnio ostavku u tim poznatim novinama te se našao nezaposlen i u nesretnim okolnostima. Iz njegovih ruskih mjeseci nastao je njegov podrugljivi roman Winter in Moscow.
U toj sumornoj i duhovitoj knjizi Muggeridge vjerno opisuje kukavičluk, licemjerje, i glupost novinara sa Zapada, koji su odbacivali ili ignorirali jasne dokaze velike gladi i staljinističkog terora u Sovjetskom Savezu i hvalom obasipali diktaturu proletarijata. Engleska liberalna savjest spokojno je prihvatila strahote egzistencije u SSSR-u nakon što je diktatura čvrsto uspostavljena. Kako Muggeridge piše u prvom svesku svoje autobiografije, The Green Stick;

“Shaw, Webbovi i drugi vodeći fabijanci… snažno su se protivili SSSR-u u njegovim prvim danima borbe; počeli su mu se diviti tek kada je otvrdnuo u autoritaran režim terora. Njihovo divljenje preraslo je u opijeno obožavanje kada je Staljin preuzeo ulogu, a uvelike i stil, svrgnutog cara, samo s više brutalnosti, učinkovitosti i taštine.”

Muggeridgeov gnjev zbog ludosti i podmuklosti zapadnih posjetitelja u Rusiji i stranih dopisnika postavljenih ondje tijekom njegove moskovske zime postao je stalna tema nekoliko njegovih knjiga i njegovih gotovo bezbrojnih periodičkih zapisa. Trideset sedam godina poslije vratio se svojoj osudi blesavih ljevičara koje je susreo u Moskvi.

“Tih dana Moskva je bila meka za svaki liberalni um, bez obzira na njegova stajališta”, pisao je on 1970. godine. “Pohrlili su onamo u beskrajnoj povorci, od velikana poput Shawa i Gidea, Barbussea i Juliana Huxleya, Harolda Laskog i Webbovih pa sve do jadnih malih učitelja, sumanutih svećenika, milijunaša i buncajućih sveučilišnih profesora; svi su bili uvjereni kako će pod okriljem velikog Staljina nastupiti nova zora u kojoj će ljudska vrsta napokon biti ujedinjenja u slobodi, jednakosti i bratstvu za vijeke vjekova… Bili su spremni povjerovati u bilo što, bez obzira koliko apsurdno; Zanemariti bilo što, bez obzira koliko podlo; odobriti bilo što, bez obzira koliko mračno i brutalno autoritarno, samo kako bi netaknutim sačuvali očekivanja da će jedna od najradikalnijih, najokrutnijih i najkrvavijih tiranija koje su ikada postojale na zemlji biti pouzdan borac za ljudsku slobodu, bratstvo ljudi i sve druge dobre liberalne ideale kojima su posvetili svoje živote.”

Malcolm i Kitty Muggeridge stigli su u Moskvu jednako tako lakovjerni u vezi s diktatorom proletarijata kao i ostali posjetitelji čije će ludosti uskoro osuditi. Ali njihove oči bile su prosvijetljene, pa su otišli mnogo mudriji i preplavljeni tugom. Spoznali su tešku istinu o komunističkom režimu; spoznali su plitkosti i licemjerje zapadne liberalne ideologije.
PS
Danas rijetko možete čuti o tisućama intelektualaca koji su iz Zapadnog svijeta odlazili u Sovjetski savez kako bi pratili uvođenje ovozemaljske utopije. Unatoč svim dokazima koji su ukazivali suprotno, oni su i dalje bili impresionirani te su nastavili uvjeravati Zapadnu javnost u sva dobra takvog sustava. (Neki od njih su radili na svrgavanju sustava u svojim zemljama kako bi i tamo mogli uvesti takve promjene i Napredak.)